ZVUČI POZNATO Što je ubijedilo milione običnih Nijemaca da prihvate Hitlera i njegovu doktrinu mržnje i pored saznanja o genocidu?
"Kako je Adolf Hitler kao "polurazuman lupež ", "patetični glupan", "budala", "obični lajavac" došao na vlast u zemlji Goethea i Beethovena?" Kako je skoro čitava moderna nacija podržala nacističke vođe, unatoč informacijama koje su curile u javnosti o genocidu koji se provodio u koncentracionim logorima
Ovako počinje Michiko Kakutanijeva recenzija knjige njemačkog historičara Volkera Ullricha Hitler: Ascent, 1889–1939 (Hitler: uspon, 1889.-1939.) objavljena 2016. godine za New York Times. Na 998 stranica, knjiga je još jedan snažan pokušaj objašnjavanja onoga što izgleda neobjašnjivo. “Što je ubijedilo milione običnih Nijemaca”, nastavlja recenzija, “da prihvate njega i njegovu doktrinu mržnje? Kako je ovaj “najslabiji pretendent na visoku državnu funkciju” postigao apsolutnu moć u nekada demokratskoj zemlji i usmjerio je na put nevjerovatnog užasa?”
Djela Hitlera i nacista bila su toliko sablasna da su nas ostavila zbunjenim i bez odgovora kako su se oni uopšte mogli dogoditi, a postoji i razumljiva odbojnost pri ispitivanju bilo čega povezanog s njima. Arminius, Barbarossa, Wagner, Nietzsche, Frederick Veliki, pa čak i Tacit, koji nije bio Nijemac nego pisao o Nijemcima, bila su imena koja su nacisti promicali da izgrade ideju o tome šta znači biti njemački. Nacistička propaganda ozbiljno je iskoristila činjenicu da je Arminius bio velik, plavook, mišićav čovjek – ime Arminiusovog brata Flavusa na latinskom znači “plavokos čovjek”. Nakon Drugog svjetskog rata ta su imena stavljena po strani dok su se naučnici pitali koliko su utjecaja imala na razmišljanje i propagandu koju su vodili nacisti. Savremeni štovatelji velikih germanskih filozofa, muzičara, vladara i umjetnika zazirali su od njih kao da su bili zaraženi jednostavno zato što su nacisti iskoristili njihovo kreativno djelo i ideje. I dalje su ostali naučnici i analitičari koji traže objašnjenja o pojavi i prirodi nacista.
Za veliku većinu ljudi koji su tražili odgovore nakon Drugog svjetskog rata, Hitler i nacisti su objašnjavani ili teološkim terminima kao «čisto zlo», suprotnost dobra ili u psihološkom smislu kao «potpuno ludi», suprotno od normalnosti. Iako ni za trenutak ne odobravam naciste, ovi pojmovi naciste svode na jednodimenzionalne likove i ne otvaraju nekoliko ključnih pitanja: Kako objasniti masovno prihvatanje koje je Hitler imao među sljedbenicima? Kako je skoro čitava moderna nacija podržala nacističke vođe, unatoč informacijama koje su curile u javnosti o genocidu koji se provodio u koncentracionim logorima? I koji su kulturni i društveni faktori unutar društva aktivirani kako bi pomogli nacistima da učvrste moć i provode svoje bezumne i sadističke ciljeve?
Odgovore moramo potražiti ne samo u teologiji i psihologiji već i u antropologiji. Hitler i nacisti su se fokusirali sa izuzetnim intenzitetom na ideju njemačkog plemenskog identiteta kao lijek za probleme sa kojima se Njemačka suočila nakon Prvog svjetskog rata. Kroz ponovno stvaranje plemenskog identiteta i oživljavanje ideje čistoće njemačke krvi i duha, vjerovali su nacisti, mogli bi se riješiti svi veliki izazovi s kojima se Njemačka suočava; uključujući gubitak teritorija i poniženje vojske, visoka stopa nezaposlenosti, političko nezadovoljstvo zbog nedostatka vođstva, rasprostranjeni strah o postojanju zavjere gdje se nastoji uništiti njemački identitet od strane neprijatelja unutar i izvan naroda, te zabrinutost da se Njemačka više ne posmatra kao velika nacija i da je izgubila ponos. Također bi se pružila priliku, kako su to željeli Volkisch aktivisti, od kojih je Hitler bio jedan, da se konačno ujedine svi germanski narodi u jednu državu. Hitler, citirajući ga, “bi Njemačku ponovno učinio velikom.”
Do ranih 1930-tih Hitler je postao otjelovljenje njemačkog identiteta za svoje sljedbenike. Odbacivanje Hitlera je bilo jednako izdaji njemačke nacije. I budući da su nacisti definirali njemački narod u strogo plemenskim, odnosno etničkim terminima, svi koji su živjeli na njemačkim teritorijama a koji se nisu uklapali u stereotipe izgleda pravog Nijemaca ili nisu imali ispravno rodoslovlje, bili su istraživani i proganjani. Holokaust, koncentracioni logori i otrovni antisemitizam nacista za vrijeme Hitlera odražavali su opasno visoku razinu predrasuda i mržnje prema židovskoj zajednici koja je raspirivana tokom stoljeća.
Hitler je sakupio različite ideje plemenskog identiteta, komadiće i dijelove koji su mu odgovarali i onda ih oblikovao u ružnu i opasnu ideologiju. Njegova argumentacija je bila jednostavna: Da bi “naše” pleme napredovalo, svi drugi moraju nestati. Ovo nije bio dio klasičnih plemenskih kodova Peštuna ili Kurda, u kojima je plemeniti lik plemenit, upravo zato što pokazuje velikodušnost i gostoljubivost drugima i štiti slabe i ranjive. Hitlerov germanski tribalizam bio je mutirana i iskrivljena verzije primordijalnog identiteta; to je bio krajnji izraz predatorskog identiteta, a holokaust je bio njegov izravni rezultat.
Hitler i nacisti su odlučili prisvojiti svako istaknuto ime i mjesto povezano s njemačkim identitetom. Stvarali su poveznice, iako slabe, s imenima i konceptima iz historije kroz vlastiti pokušaj identifikacije s izvornim germanskim plemenskim identitetom. Njihov je cilj bio izjednačiti ime Hitler sa pravim značenjem biti njemački. Od Arminiusa do Wagnera i Nietzschea, pokrenut je proces nacifikacije prošlosti. Oni koji se nisu mogli uklopiti u ovaj obrazac bili su jednostavno osuđeni na uništenje.
(Iz knjige Akbara Ahmeda, Putovanje u Europu, El-Kalem, Sarajevo, 2019., prijevod M. Kovač)
Foto: Adolfa Hitlera, kancelara Njemačke, dočekuju pristaše u Nürnbergu 1933. godine (Arhiv Hulton)
Djela Hitlera i nacista bila su toliko sablasna da su nas ostavila zbunjenim i bez odgovora kako su se oni uopšte mogli dogoditi, a postoji i razumljiva odbojnost pri ispitivanju bilo čega povezanog s njima. Arminius, Barbarossa, Wagner, Nietzsche, Frederick Veliki, pa čak i Tacit, koji nije bio Nijemac nego pisao o Nijemcima, bila su imena koja su nacisti promicali da izgrade ideju o tome šta znači biti njemački. Nacistička propaganda ozbiljno je iskoristila činjenicu da je Arminius bio velik, plavook, mišićav čovjek – ime Arminiusovog brata Flavusa na latinskom znači “plavokos čovjek”. Nakon Drugog svjetskog rata ta su imena stavljena po strani dok su se naučnici pitali koliko su utjecaja imala na razmišljanje i propagandu koju su vodili nacisti. Savremeni štovatelji velikih germanskih filozofa, muzičara, vladara i umjetnika zazirali su od njih kao da su bili zaraženi jednostavno zato što su nacisti iskoristili njihovo kreativno djelo i ideje. I dalje su ostali naučnici i analitičari koji traže objašnjenja o pojavi i prirodi nacista.
Za veliku većinu ljudi koji su tražili odgovore nakon Drugog svjetskog rata, Hitler i nacisti su objašnjavani ili teološkim terminima kao «čisto zlo», suprotnost dobra ili u psihološkom smislu kao «potpuno ludi», suprotno od normalnosti. Iako ni za trenutak ne odobravam naciste, ovi pojmovi naciste svode na jednodimenzionalne likove i ne otvaraju nekoliko ključnih pitanja: Kako objasniti masovno prihvatanje koje je Hitler imao među sljedbenicima? Kako je skoro čitava moderna nacija podržala nacističke vođe, unatoč informacijama koje su curile u javnosti o genocidu koji se provodio u koncentracionim logorima? I koji su kulturni i društveni faktori unutar društva aktivirani kako bi pomogli nacistima da učvrste moć i provode svoje bezumne i sadističke ciljeve?
Odgovore moramo potražiti ne samo u teologiji i psihologiji već i u antropologiji. Hitler i nacisti su se fokusirali sa izuzetnim intenzitetom na ideju njemačkog plemenskog identiteta kao lijek za probleme sa kojima se Njemačka suočila nakon Prvog svjetskog rata. Kroz ponovno stvaranje plemenskog identiteta i oživljavanje ideje čistoće njemačke krvi i duha, vjerovali su nacisti, mogli bi se riješiti svi veliki izazovi s kojima se Njemačka suočava; uključujući gubitak teritorija i poniženje vojske, visoka stopa nezaposlenosti, političko nezadovoljstvo zbog nedostatka vođstva, rasprostranjeni strah o postojanju zavjere gdje se nastoji uništiti njemački identitet od strane neprijatelja unutar i izvan naroda, te zabrinutost da se Njemačka više ne posmatra kao velika nacija i da je izgubila ponos. Također bi se pružila priliku, kako su to željeli Volkisch aktivisti, od kojih je Hitler bio jedan, da se konačno ujedine svi germanski narodi u jednu državu. Hitler, citirajući ga, “bi Njemačku ponovno učinio velikom.”
Do ranih 1930-tih Hitler je postao otjelovljenje njemačkog identiteta za svoje sljedbenike. Odbacivanje Hitlera je bilo jednako izdaji njemačke nacije. I budući da su nacisti definirali njemački narod u strogo plemenskim, odnosno etničkim terminima, svi koji su živjeli na njemačkim teritorijama a koji se nisu uklapali u stereotipe izgleda pravog Nijemaca ili nisu imali ispravno rodoslovlje, bili su istraživani i proganjani. Holokaust, koncentracioni logori i otrovni antisemitizam nacista za vrijeme Hitlera odražavali su opasno visoku razinu predrasuda i mržnje prema židovskoj zajednici koja je raspirivana tokom stoljeća.
Hitler je sakupio različite ideje plemenskog identiteta, komadiće i dijelove koji su mu odgovarali i onda ih oblikovao u ružnu i opasnu ideologiju. Njegova argumentacija je bila jednostavna: Da bi “naše” pleme napredovalo, svi drugi moraju nestati. Ovo nije bio dio klasičnih plemenskih kodova Peštuna ili Kurda, u kojima je plemeniti lik plemenit, upravo zato što pokazuje velikodušnost i gostoljubivost drugima i štiti slabe i ranjive. Hitlerov germanski tribalizam bio je mutirana i iskrivljena verzije primordijalnog identiteta; to je bio krajnji izraz predatorskog identiteta, a holokaust je bio njegov izravni rezultat.
Hitler i nacisti su odlučili prisvojiti svako istaknuto ime i mjesto povezano s njemačkim identitetom. Stvarali su poveznice, iako slabe, s imenima i konceptima iz historije kroz vlastiti pokušaj identifikacije s izvornim germanskim plemenskim identitetom. Njihov je cilj bio izjednačiti ime Hitler sa pravim značenjem biti njemački. Od Arminiusa do Wagnera i Nietzschea, pokrenut je proces nacifikacije prošlosti. Oni koji se nisu mogli uklopiti u ovaj obrazac bili su jednostavno osuđeni na uništenje.
(Iz knjige Akbara Ahmeda, Putovanje u Europu, El-Kalem, Sarajevo, 2019., prijevod M. Kovač)
Foto: Adolfa Hitlera, kancelara Njemačke, dočekuju pristaše u Nürnbergu 1933. godine (Arhiv Hulton)
