BALKAN PRED NOVIM TESTOM Albanija bliže EU, Kosovo suočeno sa zatvorenim vratima
Sa izuzetkom Crne Gore, na horizontu se ne nazire brzo članstvo nijedne druge zemlje regiona u EU. Albanija će napraviti još jedan veliki korak, početkom zatvaranja poglavlja, ali pred njom je još veoma dug put do eventualnog članstva.
Kosovo, šta god da se govori o „evropskoj perspektivi“, ima zatvoren put i nema znakova da će blokada u Savjetu EU, koju nameću zemlje koje ga nisu priznale, biti uklonjena. Nikada se u procesu proširenja EU nije dogodila situacija u kojoj su kandidati bili na toliko različitim pozicijama na svom putu. Zato i tvrdnje o datumima članstva treba uzimati sa velikom rezervom.
Ovog utorka, 14. jula, u EU će tvrditi da je načinjen veliki korak u procesu proširenja. Čak će ga nazvati i „super utorkom“, aludirajući na jedan prolećni utorak u Sjedinjenim Američkim Državama, kada se u mnogim saveznim državama glasa za predsjedničke nominacije.
U utorak, 14. jula, u Briselu će biti održane čak četiri međuvladine konferencije između EU i četiri zemlje kandidata. Sa dve najnaprednije u ovom procesu, Crnom Gorom i Albanijom, biće zatvorena poglavlja, dok će sa druge dve kandidatkinje, Ukrajinom i Moldavijom, biti otvoreno nekoliko poglavlja.
Za proces za koji se tvrdi da je prioritet EU i koji se sada ponovo povezuje i sa ratom i mirom u Evropi, to ne bi trebalo da bude dovoljno da se ovaj dan nazove istorijskim, niti dokazom da proces napreduje velikom brzinom. Jer u procesu proširenja treba uzeti u obzir i ono što se ne događa, a ne samo ono što se događa.
Neće biti međuvladine konferencije niti otvaranja poglavlja sa Srbijom, koja je blokirana već više od četiri godine. Neće biti otvaranja poglavlja ni sa Sjevernom Makedonijom, iako je ona kriterijume ispunila prije više od 15 godina, ali i dalje ostaje blokirana. Neće biti pomaka ni za Bosnu i Hercegovinu, dok je u slučaju Kosova već gotovo zaboravljeno da je i ono podnelo zahtjev za članstvo, koji u EU ne žele ni da razmatraju.
U vrijeme kada se govori o „novom zamahu u procesu proširenja“, ne događaju se veliki pozitivni preokreti koji bi ostavili utisak da će proces rezultirati članstvom neke nove zemlje u EU.
Prije dvije nedjelje obilježena je 13. godišnjica ulaska Hrvatske u EU, a ona i poslije 13 godina ostaje „najnovija država članica“, što znači da od 1. jula 2013. godine nije bilo proširenja. Ironično, EU se čak i smanjila, jer ju je napustilo Ujedinjeno Kraljevstvo, pa je blok ponovo pao na 27 članica, koliko ih je imao i prije nego što mu se pridružila Hrvatska.
Sa izuzetkom Crne Gore, na horizontu se ne nazire brzo članstvo nijedne druge zemlje regiona u EU. Albanija će napraviti još jedan veliki korak, početkom zatvaranja poglavlja, ali pred njom je još veoma dug put do eventualnog članstva.
Kosovo, šta god da se govori o „evropskoj perspektivi“, ima zatvoren put i nema znakova da će blokada u Savjetu EU od strane zemalja koje ga nisu priznale biti uklonjena. Nikada u procesu proširenja EU nije postojala situacija u kojoj su kandidati bili na toliko različitim pozicijama na svom putu. Zato i tvrdnje o datumima članstva treba uzimati sa velikom rezervom.
Čak mi se i ciljani datum za Crnu Goru, 2028. godina, čini nerealnim, iako će ova zemlja, sa dva poglavlja koja će zatvoriti ove nedjelje, povećati broj zatvorenih poglavlja na 18. Time će preći tačno polovinu poglavlja koja treba zatvoriti. A već smo ušli u drugu polovinu 2026. godine.
Da bi postala članica 2028. godine, Crna Gora je već sada trebalo da zatvori sva poglavlja, nakon čega bi trebalo sastaviti i potpisati ugovor o pristupanju. Ali ako ne 2028, onda su velike šanse da Crna Gora postane nova članica EU godinu ili dvije kasnije.
Ako narednog mjeseca građani Islanda odluče da njihova zemlja treba da pristupi EU, i ta država će obnoviti pristupne pregovore i u tom slučaju bi mogla veoma brzo da napreduje, uz mogućnost da u EU uđe zajedno sa Crnom Gorom. Crna Gora je mala zemlja i njeno članstvo bi jednog građanina EU koštalo manje od jednog eura godišnje.
Island, osim što je mali, takođe je bogat i u EU bi unosio više sredstava nego što bi iz nje dobijao. Dakle, te zemlje se ne bi smatrale problemom za „apsorpciju“, kako se to kaže u rječniku Evropske unije, niti bi predstavljale finansijski teret za EU.
Albanija će ove nedjelje napraviti veoma veliki korak, ali razlika između nje i Crne Gore nije smanjena. Naprotiv, tokom posljednjih šest mjeseci ta razlika se povećala u korist Crne Gore, koja je u međuvremenu zatvorila nekoliko novih poglavlja.
Zato, iako se Albanija pominje kao „jedan od predvodnika procesa proširenja“, perspektiva njenog brzog članstva u EU nije toliko jasna i izvesna kao perspektiva Crne Gore. Ipak, to nimalo ne bi trebalo da umanji značaj koraka koji Albanija sada pravi.
Sve države članice EU saglasile su se da Albanija zatvori poglavlja koja se odnose na nauku i istraživanje, obrazovanje i kulturu, kao i spoljnu politiku. O prva dva poglavlja se zapravo uopšte ne pregovara i ona su ranije otvarana i zatvarana istovremeno.
Ta dva poglavlja zatvorila je čak i Srbija, koja još nije otvorila sva poglavlja. Od stupanja na snagu nove metodologije u procesu proširenja EU nijedno poglavlje nije moglo biti zatvoreno bez usvajanja privremenog izvještaja o ispunjenosti prelaznih merila u oblasti vladavine prava, poznatog po skraćenici IBAR.
Takav izvještaj za Albaniju usvojen je sa nekoliko mjeseci zakašnjenja, nakon rezervi pojedinih država članica, ali je njegovo usvajanje barem otvorilo put da Albanija sada uđe u fazu zatvaranja poglavlja, nakon što je prošle godine ostvarila izuzetan napredak otvaranjem svih poglavlja.
Međutim, diplomate država članica su čak i na dan kada je postignuta saglasnost o zatvaranju tri poglavlja ponovile da „Albanija ima određena pitanja u vezi sa vladavinom prava“ i da očekuju od Tirane da obezbjedi nezavisan i nesmetan rad pravosuđa, posebno SPAK-a.
Faza zatvaranja poglavlja predstavlja mnogo veći izazov u procesu proširenja od faze njihovog otvaranja. Upravo sada za Albaniju počinje pravi test. Ovu fazu ozbiljno treba da shvate i vlada, i opozicija, i civilno društvo, akademska zajednica, poslovni sektor i administracija. Jer će svi imati ulogu u određivanju brzine ovog procesa. Albanija ne bi trebalo da upadne u zamku ugrožavanja procesa njegovom preteranom politizacijom i pretvaranjem u predmet unutrašnjeg političkog sukoba.
Evropska unija pregovara sa državama, a ne sa političkim partijama. Ko je u određenom trenutku na vlasti, a ko u opoziciji, nije stvar EU. Što veća bude društvena, politička, akademska i poslovna mobilizacija u Albaniji, to će proces brže napredovati.
Uspjeh više neće zavisiti od dobrog ili lošeg imidža zemlje, protesta ili koncerata, broja turista ili simpatija nekog stranog političara. Zavisiće od ispunjavanja kriterijuma koji su, u slučaju Albanije, veoma strogi.
Gdje se Albanija tačno nalazi pokazaće na jesen godišnji Izvještaj o napretku Evropske komisije. On će morati da bude mnogo bolji nego prošlogodišnji ako Albanija zaista želi da zatvori pregovore do 2028. godine kako bi postala članica prije 2030.
Prošlogodišnji izvještaj nije bio naročito dobar, ali za njegov sadržaj nije bilo mnogo interesovanja. U Albaniji se zadovoljavaju informacijama koje dobijaju iz objava vlade na društvenim mrežama ili iz uvijek negativnih komentara opozicije. Jedna strana proces predstavlja nerealno pozitivno, dok se druga gotovo sigurno raduje neuspjehu.
Tvrdnje o „istorijskom uspjehu Albanije“, koje se mogu čuti i iz Brisela, predstavljaju slogane. One uglavnom dolaze od političara u Briselu koji nemaju veliki uticaj na sam proces. Na primjeru Srbije videlo se da ni velika pomoć Evropske komisije, ni snažna podrška Francuske, Italije, Njemačke, Španije i Poljske, niti veliki pritisak sa najvišeg nivoa EU nisu dovoljni da se deblokira put Srbije ka EU.
Pojavile su se države koje to ne žele, jer ne vjeruju u objektivnost Evropske komisije i ne podržavaju preterano uljepšavanje stvarnosti u Srbiji, što je ovoga puta Evropska komisija učinila pod političkim smjernicama najvećih sila EU. Proces proširenja strukturiran je tako da odlučuje manjina, a ne većina. Da bi se stiglo do kraja puta, nije dovoljno ispuniti većinu kriterijuma. Nije dovoljno ni pridobiti podršku većine, već se moraju ispuniti svi kriterijumi i dobiti podrška svih država članica EU.
Da manjina odlučuje, najbolje na sopstvenoj koži osjeća Kosovo, koje je ostalo blokirano zato što ga pet država članica EU ne priznaje. One, ili barem neke od njih, ne dozvoljavaju čak ni da se pomene davanje statusa kandidata Kosovu. A i neke od država koje su priznale Kosovo ponašaju se kao da su zaboravile da su to učinile.
To je realnost, a sve ostalo su slogani, odakle god da dolaze.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik Koha Ditore iz Brisela
Ovog utorka, 14. jula, u EU će tvrditi da je načinjen veliki korak u procesu proširenja. Čak će ga nazvati i „super utorkom“, aludirajući na jedan prolećni utorak u Sjedinjenim Američkim Državama, kada se u mnogim saveznim državama glasa za predsjedničke nominacije.
U utorak, 14. jula, u Briselu će biti održane čak četiri međuvladine konferencije između EU i četiri zemlje kandidata. Sa dve najnaprednije u ovom procesu, Crnom Gorom i Albanijom, biće zatvorena poglavlja, dok će sa druge dve kandidatkinje, Ukrajinom i Moldavijom, biti otvoreno nekoliko poglavlja.
Za proces za koji se tvrdi da je prioritet EU i koji se sada ponovo povezuje i sa ratom i mirom u Evropi, to ne bi trebalo da bude dovoljno da se ovaj dan nazove istorijskim, niti dokazom da proces napreduje velikom brzinom. Jer u procesu proširenja treba uzeti u obzir i ono što se ne događa, a ne samo ono što se događa.
Neće biti međuvladine konferencije niti otvaranja poglavlja sa Srbijom, koja je blokirana već više od četiri godine. Neće biti otvaranja poglavlja ni sa Sjevernom Makedonijom, iako je ona kriterijume ispunila prije više od 15 godina, ali i dalje ostaje blokirana. Neće biti pomaka ni za Bosnu i Hercegovinu, dok je u slučaju Kosova već gotovo zaboravljeno da je i ono podnelo zahtjev za članstvo, koji u EU ne žele ni da razmatraju.
U vrijeme kada se govori o „novom zamahu u procesu proširenja“, ne događaju se veliki pozitivni preokreti koji bi ostavili utisak da će proces rezultirati članstvom neke nove zemlje u EU.
Prije dvije nedjelje obilježena je 13. godišnjica ulaska Hrvatske u EU, a ona i poslije 13 godina ostaje „najnovija država članica“, što znači da od 1. jula 2013. godine nije bilo proširenja. Ironično, EU se čak i smanjila, jer ju je napustilo Ujedinjeno Kraljevstvo, pa je blok ponovo pao na 27 članica, koliko ih je imao i prije nego što mu se pridružila Hrvatska.
Sa izuzetkom Crne Gore, na horizontu se ne nazire brzo članstvo nijedne druge zemlje regiona u EU. Albanija će napraviti još jedan veliki korak, početkom zatvaranja poglavlja, ali pred njom je još veoma dug put do eventualnog članstva.
Kosovo, šta god da se govori o „evropskoj perspektivi“, ima zatvoren put i nema znakova da će blokada u Savjetu EU od strane zemalja koje ga nisu priznale biti uklonjena. Nikada u procesu proširenja EU nije postojala situacija u kojoj su kandidati bili na toliko različitim pozicijama na svom putu. Zato i tvrdnje o datumima članstva treba uzimati sa velikom rezervom.
Čak mi se i ciljani datum za Crnu Goru, 2028. godina, čini nerealnim, iako će ova zemlja, sa dva poglavlja koja će zatvoriti ove nedjelje, povećati broj zatvorenih poglavlja na 18. Time će preći tačno polovinu poglavlja koja treba zatvoriti. A već smo ušli u drugu polovinu 2026. godine.
Da bi postala članica 2028. godine, Crna Gora je već sada trebalo da zatvori sva poglavlja, nakon čega bi trebalo sastaviti i potpisati ugovor o pristupanju. Ali ako ne 2028, onda su velike šanse da Crna Gora postane nova članica EU godinu ili dvije kasnije.
Ako narednog mjeseca građani Islanda odluče da njihova zemlja treba da pristupi EU, i ta država će obnoviti pristupne pregovore i u tom slučaju bi mogla veoma brzo da napreduje, uz mogućnost da u EU uđe zajedno sa Crnom Gorom. Crna Gora je mala zemlja i njeno članstvo bi jednog građanina EU koštalo manje od jednog eura godišnje.
Island, osim što je mali, takođe je bogat i u EU bi unosio više sredstava nego što bi iz nje dobijao. Dakle, te zemlje se ne bi smatrale problemom za „apsorpciju“, kako se to kaže u rječniku Evropske unije, niti bi predstavljale finansijski teret za EU.
Albanija će ove nedjelje napraviti veoma veliki korak, ali razlika između nje i Crne Gore nije smanjena. Naprotiv, tokom posljednjih šest mjeseci ta razlika se povećala u korist Crne Gore, koja je u međuvremenu zatvorila nekoliko novih poglavlja.
Zato, iako se Albanija pominje kao „jedan od predvodnika procesa proširenja“, perspektiva njenog brzog članstva u EU nije toliko jasna i izvesna kao perspektiva Crne Gore. Ipak, to nimalo ne bi trebalo da umanji značaj koraka koji Albanija sada pravi.
Sve države članice EU saglasile su se da Albanija zatvori poglavlja koja se odnose na nauku i istraživanje, obrazovanje i kulturu, kao i spoljnu politiku. O prva dva poglavlja se zapravo uopšte ne pregovara i ona su ranije otvarana i zatvarana istovremeno.
Ta dva poglavlja zatvorila je čak i Srbija, koja još nije otvorila sva poglavlja. Od stupanja na snagu nove metodologije u procesu proširenja EU nijedno poglavlje nije moglo biti zatvoreno bez usvajanja privremenog izvještaja o ispunjenosti prelaznih merila u oblasti vladavine prava, poznatog po skraćenici IBAR.
Takav izvještaj za Albaniju usvojen je sa nekoliko mjeseci zakašnjenja, nakon rezervi pojedinih država članica, ali je njegovo usvajanje barem otvorilo put da Albanija sada uđe u fazu zatvaranja poglavlja, nakon što je prošle godine ostvarila izuzetan napredak otvaranjem svih poglavlja.
Međutim, diplomate država članica su čak i na dan kada je postignuta saglasnost o zatvaranju tri poglavlja ponovile da „Albanija ima određena pitanja u vezi sa vladavinom prava“ i da očekuju od Tirane da obezbjedi nezavisan i nesmetan rad pravosuđa, posebno SPAK-a.
Faza zatvaranja poglavlja predstavlja mnogo veći izazov u procesu proširenja od faze njihovog otvaranja. Upravo sada za Albaniju počinje pravi test. Ovu fazu ozbiljno treba da shvate i vlada, i opozicija, i civilno društvo, akademska zajednica, poslovni sektor i administracija. Jer će svi imati ulogu u određivanju brzine ovog procesa. Albanija ne bi trebalo da upadne u zamku ugrožavanja procesa njegovom preteranom politizacijom i pretvaranjem u predmet unutrašnjeg političkog sukoba.
Evropska unija pregovara sa državama, a ne sa političkim partijama. Ko je u određenom trenutku na vlasti, a ko u opoziciji, nije stvar EU. Što veća bude društvena, politička, akademska i poslovna mobilizacija u Albaniji, to će proces brže napredovati.
Uspjeh više neće zavisiti od dobrog ili lošeg imidža zemlje, protesta ili koncerata, broja turista ili simpatija nekog stranog političara. Zavisiće od ispunjavanja kriterijuma koji su, u slučaju Albanije, veoma strogi.
Gdje se Albanija tačno nalazi pokazaće na jesen godišnji Izvještaj o napretku Evropske komisije. On će morati da bude mnogo bolji nego prošlogodišnji ako Albanija zaista želi da zatvori pregovore do 2028. godine kako bi postala članica prije 2030.
Prošlogodišnji izvještaj nije bio naročito dobar, ali za njegov sadržaj nije bilo mnogo interesovanja. U Albaniji se zadovoljavaju informacijama koje dobijaju iz objava vlade na društvenim mrežama ili iz uvijek negativnih komentara opozicije. Jedna strana proces predstavlja nerealno pozitivno, dok se druga gotovo sigurno raduje neuspjehu.
Tvrdnje o „istorijskom uspjehu Albanije“, koje se mogu čuti i iz Brisela, predstavljaju slogane. One uglavnom dolaze od političara u Briselu koji nemaju veliki uticaj na sam proces. Na primjeru Srbije videlo se da ni velika pomoć Evropske komisije, ni snažna podrška Francuske, Italije, Njemačke, Španije i Poljske, niti veliki pritisak sa najvišeg nivoa EU nisu dovoljni da se deblokira put Srbije ka EU.
Pojavile su se države koje to ne žele, jer ne vjeruju u objektivnost Evropske komisije i ne podržavaju preterano uljepšavanje stvarnosti u Srbiji, što je ovoga puta Evropska komisija učinila pod političkim smjernicama najvećih sila EU. Proces proširenja strukturiran je tako da odlučuje manjina, a ne većina. Da bi se stiglo do kraja puta, nije dovoljno ispuniti većinu kriterijuma. Nije dovoljno ni pridobiti podršku većine, već se moraju ispuniti svi kriterijumi i dobiti podrška svih država članica EU.
Da manjina odlučuje, najbolje na sopstvenoj koži osjeća Kosovo, koje je ostalo blokirano zato što ga pet država članica EU ne priznaje. One, ili barem neke od njih, ne dozvoljavaju čak ni da se pomene davanje statusa kandidata Kosovu. A i neke od država koje su priznale Kosovo ponašaju se kao da su zaboravile da su to učinile.
To je realnost, a sve ostalo su slogani, odakle god da dolaze.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik Koha Ditore iz Brisela
