Iz mog ugla Kosovo kao Izrael
Danas imamo jednu većinu koja tvrdi da opozicija ne prihvata volju građana i da ima antiinstitucionalno ponašanje, i opoziciju koja tvrdi da je Kurti autokrata koji teži potpunom zauzimanju države. Ova situacija u kojoj se danas nalazimo može biti nešto novo za nas, ali su druge države prolazile kroz ovakve situacije prije nas. Nedavno su se upravo u jednoj takvoj situaciji našli građani Izraela.
Tačno za mjesec dana biće prva nedjelja juna i ujedno dan vanrednih izbora. To će biti treći izbori za otprilike godinu dana. Kosovo se drži u neizvesnosti od strane većine koja tvrdi da opozicija ne prihvata volju građana i ima antiinstitucionalno ponašanje, dok opozicija tvrdi da je Kurti autokrata koji teži potpunom zauzimanju države. Ova situacija u kojoj se danas nalazimo može biti nešto novo za nas, ali su druge države prolazile kroz ovakve situacije pre nas. Na kraju, upravo u jednoj takvoj situaciji našli su se građani Izraela.
U Izraelu su u roku od tri godine organizovani pet puta vanredni izbori. Šesti izbori će biti održani ove godine. Razlog za ovaj beskonačni niz izbora bio je otprilike isti kao i na Kosovu. Čitav politički spektar bio je podjeljen na dva dijela: za i protiv Benjamina Netanjahua. Netanjahu je stalno pobjeđivao na izborima, ali je odbijanje opozicije značilo stalno nove izbore. Svaka strana se zabarikadirala na svojim pozicijama, okrivljujući drugu stranu za nastalu situaciju. Drugim riječima – kao na Kosovu – dvije strane imale su potpuno različita objašnjenja za nastalu situaciju. Drugim riječima – bila je to bitka narativa.
Narativ Netanjahua bio je da je on zaštitnik volje građana. Netanjahu je bio pobjednik svakih izbora. Prema njemu, većina izraelskih građana jasno je govorila – željela je Netanjahua za svog lidera. Odbijanje opozicije da prihvati ovu činjenicu, izbor za izborom, Netanjahu je prikazivao kao odbijanje da se prihvati volja građana. On je opoziciju prikazivao kao nekoga ko je u borbi protiv građana, dok je sebe predstavljao kao zaštitnika njihove volje. Prema njegovim riječima: „Tiranija manjine nikada neće trijumfovati nad voljom većine“. Istovremeno, on je stalno podsticao teorije zavjere prema kojima određene elite u pravosuđu, medijima i biznisu organizuju državni udar protiv volje naroda. Takođe je optuživao opoziciju za antisistemsko i antiinstitucionalno ponašanje. Opozicija „pokušava da ukrade izbore od izraelskih građana koji su mojoj partiji dali apsolutnu pobjedu“, govorio je Netanjahu.
S druge strane, narativ opozicije bio je da su oni zaštitnici demokratije i države Izrael koji se bore protiv opasnog autokrate. Za opoziciju ništa nije važnije od očuvanja demokratskog karaktera izraelske države od pokušaja Netanjahua da zauzme državu. Blokada političkog i institucionalnog života Izraela je cijena koja mora da se plati kako bi se zaustavio jedan autokrata. Drugim riječima, Netanjahu je bio crvena linija koja ne sme da se pređe. Za njih je postojao samo jedan izbor: Netanjahu mora da se zaustavi i izraelska demokratija mora da se spase. Lider opozicije Jair Lapid optuživao je Netanjahua ni za šta manje nego za „uništavanje jedinstva naroda“ i „izraelske demokratije, ekonomije i bezbjednosti“. Dok je Ehud Barak upozoravao da Netanjahu pretvara Izrael u „diktatorsku državu“.
Sve ovo zvuči veoma poznato i za nas danas. Kurti, kao i Netanjahu, vidi sebe kao zaštitnika volje građana naspram antiinstitucionalne opozicije koja odbija da prihvati izborni rezultat. S druge strane, naša opozicija, kao ona u Izraelu, vidi sebe kao čuvara demokratije naspram autokrate koji teži da pretvori državu u svoje privatno dvorište.
Ono što učimo iz izraelskog iskustva jeste da ništa dobro ne može proizaći iz ovakvog toksičnog okruženja. Iako su političke partije u Izraelu svaki put obećavale da su naredni izbori konačni referendum koji će konačno riješiti situaciju, nažalost svaki izbori su proizveli istu status-kvo situaciju.
Niko ne zna šta će se dogoditi 7. juna, ali iz izraelskog primjera učimo da toksične polarizacije između vlasti i opozicije mogu zatvoriti Kosovo u začarani krug iz kojeg će biti veoma teško izaći. U ovakvim toksičnim okruženjima, gdje većina sebe vidi kao zaštitnika „volje građana“, a opozicija kao „spasioca demokratije“, izbori gube smisao. U takvim ekstremnim okolnostima izbori više nisu demokratsko sredstvo za pronalaženje političkih rješenja – oni se pretvaraju u bojno polje za odbranu uzvišenih ciljeva. Bojno polje na kojem su jedine žrtve građani.
Piše: Demush Shasha
Izvor: Koha/Kossev
U Izraelu su u roku od tri godine organizovani pet puta vanredni izbori. Šesti izbori će biti održani ove godine. Razlog za ovaj beskonačni niz izbora bio je otprilike isti kao i na Kosovu. Čitav politički spektar bio je podjeljen na dva dijela: za i protiv Benjamina Netanjahua. Netanjahu je stalno pobjeđivao na izborima, ali je odbijanje opozicije značilo stalno nove izbore. Svaka strana se zabarikadirala na svojim pozicijama, okrivljujući drugu stranu za nastalu situaciju. Drugim riječima – kao na Kosovu – dvije strane imale su potpuno različita objašnjenja za nastalu situaciju. Drugim riječima – bila je to bitka narativa.
Narativ Netanjahua bio je da je on zaštitnik volje građana. Netanjahu je bio pobjednik svakih izbora. Prema njemu, većina izraelskih građana jasno je govorila – željela je Netanjahua za svog lidera. Odbijanje opozicije da prihvati ovu činjenicu, izbor za izborom, Netanjahu je prikazivao kao odbijanje da se prihvati volja građana. On je opoziciju prikazivao kao nekoga ko je u borbi protiv građana, dok je sebe predstavljao kao zaštitnika njihove volje. Prema njegovim riječima: „Tiranija manjine nikada neće trijumfovati nad voljom većine“. Istovremeno, on je stalno podsticao teorije zavjere prema kojima određene elite u pravosuđu, medijima i biznisu organizuju državni udar protiv volje naroda. Takođe je optuživao opoziciju za antisistemsko i antiinstitucionalno ponašanje. Opozicija „pokušava da ukrade izbore od izraelskih građana koji su mojoj partiji dali apsolutnu pobjedu“, govorio je Netanjahu.
S druge strane, narativ opozicije bio je da su oni zaštitnici demokratije i države Izrael koji se bore protiv opasnog autokrate. Za opoziciju ništa nije važnije od očuvanja demokratskog karaktera izraelske države od pokušaja Netanjahua da zauzme državu. Blokada političkog i institucionalnog života Izraela je cijena koja mora da se plati kako bi se zaustavio jedan autokrata. Drugim riječima, Netanjahu je bio crvena linija koja ne sme da se pređe. Za njih je postojao samo jedan izbor: Netanjahu mora da se zaustavi i izraelska demokratija mora da se spase. Lider opozicije Jair Lapid optuživao je Netanjahua ni za šta manje nego za „uništavanje jedinstva naroda“ i „izraelske demokratije, ekonomije i bezbjednosti“. Dok je Ehud Barak upozoravao da Netanjahu pretvara Izrael u „diktatorsku državu“.
Sve ovo zvuči veoma poznato i za nas danas. Kurti, kao i Netanjahu, vidi sebe kao zaštitnika volje građana naspram antiinstitucionalne opozicije koja odbija da prihvati izborni rezultat. S druge strane, naša opozicija, kao ona u Izraelu, vidi sebe kao čuvara demokratije naspram autokrate koji teži da pretvori državu u svoje privatno dvorište.
Ono što učimo iz izraelskog iskustva jeste da ništa dobro ne može proizaći iz ovakvog toksičnog okruženja. Iako su političke partije u Izraelu svaki put obećavale da su naredni izbori konačni referendum koji će konačno riješiti situaciju, nažalost svaki izbori su proizveli istu status-kvo situaciju.
Niko ne zna šta će se dogoditi 7. juna, ali iz izraelskog primjera učimo da toksične polarizacije između vlasti i opozicije mogu zatvoriti Kosovo u začarani krug iz kojeg će biti veoma teško izaći. U ovakvim toksičnim okruženjima, gdje većina sebe vidi kao zaštitnika „volje građana“, a opozicija kao „spasioca demokratije“, izbori gube smisao. U takvim ekstremnim okolnostima izbori više nisu demokratsko sredstvo za pronalaženje političkih rješenja – oni se pretvaraju u bojno polje za odbranu uzvišenih ciljeva. Bojno polje na kojem su jedine žrtve građani.
Piše: Demush Shasha
Izvor: Koha/Kossev
