Sa fatalnim posljedicama Kosovo zapalo u dubok politički primitivizam
Kosovo je zapalo u dubok politički primitivizam sa fatalnim posljedicama i takvo stanje bi trebalo da zabrine svakog normalnog čovjeka, čak i kada bi se dešavalo na nekom drugom kraju svijeta.
Buka i površna razmišljanja, koja proizvode nerazumijevanje i mržnju, paralizovali su normalan život, posebno u politici, gdje izgleda kao da je nastupila mentalna obamrlost.
Jedna obamrlost protiv koje se borio erudita Pjeter Bogdani, perom i puškom, u 17. vijeku, kada su Albancima surovo vladali stranci.
Danas nemaju strane vladare, ali pate od unutrašnje obamrlosti, neznanja i mentalne magle iz koje ne znaju da pronađu izlaz.
Teško je gledati zemlju koja je prije nekoliko godina bila snažno posvećena zapadnoj demokratiji i imala lidere visokog ranga poput Ibrahima Rugove, koji se nepokolebljivo borio za te vrijednosti, kako pada u ruke jedne grupe zlonamernih ljudi koji se raduju aplauzima mediokriteta. Ti površni ljudi vuku našu zemlju iz jedne crne sezone u još crnju.
Svaki razuman čovjek koji posmatra ove nenormalne tokove pita se gdje su korijeni ove krize, i ne može izbeći kulturne razloge kao dio odgovora.
Da, današnji problem Kosova prije svega je duboko kulturni problem, kriza identiteta koja vrišti i odjekuje, ali pred kojom su ljudi ogluveli.
Tragično je kada jedno društvo dijalog zameni monologom. Naše društvo je to učinilo. I tako rizikuje da sklizne u anarhiju. Ili je već skliznulo u anarhiju.
Kada pominjem riječ anarhija, setim se Vangjela Koqe, jednog sažetog i evropskog mislioca visokog ranga, koji je patio gledajući Albance u rasulu, pa je govorio da je duh Albanca oduvijek bio anarhičan i da nije poznavao ideju države.
Tu patnju danas osjeća svaki čovjek koji ima osjećaj za svoju zemlju i zdrav razum, i koji svoje mišljenje nije „deponovao“ u nekom političkom dvorištu.
Naravno, tu ne spadaju oni čiji je um otupeo, koji svoju slobodu ne vide izvan ideoloških okvira i površnih političkih definicija, koje opstaju kroz kulturu vike i tračeva po kafanama i čajdžinicama u kojima buja neznanje.
Veliki prosvjetitelj Vangjel Koqa nije mazio albansku nesposobnost, već ju je kritikovao i nemilosrdno napadao, tražeći razloge u tragičnim istorijskim izazovima, i zato je zahtjevao mentalno razbistrenje.
Za mentalno razbistrenje danas se malo ko u našoj zemlji brine; naprotiv, podstiču se i održavaju konfuzija, površnost i intelektualno gušenje.
Zato je Kosovo danas mješavina zbrke i konfuzije, klupko kojem niko ne zna početak, i nažalost, malo ko želi da ga pronađe.
„Da li želite da znate kako nas svijet danas vidi?“ – tako bi nas pitao Faik Konica da je u Prištini.
On je odgovor dao odavno, i toj rečenici se ne može ništa oduzeti:
„Znajte da smo u očima civilizovane Evrope zaostali, i ništa više; jedni nas grde, drugi nas ismevaju, nekolicini nas je žao. Odustanite, kažem vam, jer smo postali lakrdija svijeta. Ućutite, saberite se, ujedinite se. Put koji vodi ka časti, slobodi i spasenju nije posut cvijećem, već trnjem; ko stigne do vrha, stiže poderan, oznojen, krvav; i kada stigne na vrh, pada mrtav od umora, ali sa sviješću da je otvorio novi put svom narodu“.
Piše za Gazetu express publicista Ndue Ukaj
Jedna obamrlost protiv koje se borio erudita Pjeter Bogdani, perom i puškom, u 17. vijeku, kada su Albancima surovo vladali stranci.
Danas nemaju strane vladare, ali pate od unutrašnje obamrlosti, neznanja i mentalne magle iz koje ne znaju da pronađu izlaz.
Teško je gledati zemlju koja je prije nekoliko godina bila snažno posvećena zapadnoj demokratiji i imala lidere visokog ranga poput Ibrahima Rugove, koji se nepokolebljivo borio za te vrijednosti, kako pada u ruke jedne grupe zlonamernih ljudi koji se raduju aplauzima mediokriteta. Ti površni ljudi vuku našu zemlju iz jedne crne sezone u još crnju.
Svaki razuman čovjek koji posmatra ove nenormalne tokove pita se gdje su korijeni ove krize, i ne može izbeći kulturne razloge kao dio odgovora.
Da, današnji problem Kosova prije svega je duboko kulturni problem, kriza identiteta koja vrišti i odjekuje, ali pred kojom su ljudi ogluveli.
Tragično je kada jedno društvo dijalog zameni monologom. Naše društvo je to učinilo. I tako rizikuje da sklizne u anarhiju. Ili je već skliznulo u anarhiju.
Kada pominjem riječ anarhija, setim se Vangjela Koqe, jednog sažetog i evropskog mislioca visokog ranga, koji je patio gledajući Albance u rasulu, pa je govorio da je duh Albanca oduvijek bio anarhičan i da nije poznavao ideju države.
Tu patnju danas osjeća svaki čovjek koji ima osjećaj za svoju zemlju i zdrav razum, i koji svoje mišljenje nije „deponovao“ u nekom političkom dvorištu.
Naravno, tu ne spadaju oni čiji je um otupeo, koji svoju slobodu ne vide izvan ideoloških okvira i površnih političkih definicija, koje opstaju kroz kulturu vike i tračeva po kafanama i čajdžinicama u kojima buja neznanje.
Veliki prosvjetitelj Vangjel Koqa nije mazio albansku nesposobnost, već ju je kritikovao i nemilosrdno napadao, tražeći razloge u tragičnim istorijskim izazovima, i zato je zahtjevao mentalno razbistrenje.
Za mentalno razbistrenje danas se malo ko u našoj zemlji brine; naprotiv, podstiču se i održavaju konfuzija, površnost i intelektualno gušenje.
Zato je Kosovo danas mješavina zbrke i konfuzije, klupko kojem niko ne zna početak, i nažalost, malo ko želi da ga pronađe.
„Da li želite da znate kako nas svijet danas vidi?“ – tako bi nas pitao Faik Konica da je u Prištini.
On je odgovor dao odavno, i toj rečenici se ne može ništa oduzeti:
„Znajte da smo u očima civilizovane Evrope zaostali, i ništa više; jedni nas grde, drugi nas ismevaju, nekolicini nas je žao. Odustanite, kažem vam, jer smo postali lakrdija svijeta. Ućutite, saberite se, ujedinite se. Put koji vodi ka časti, slobodi i spasenju nije posut cvijećem, već trnjem; ko stigne do vrha, stiže poderan, oznojen, krvav; i kada stigne na vrh, pada mrtav od umora, ali sa sviješću da je otvorio novi put svom narodu“.
Piše za Gazetu express publicista Ndue Ukaj
