Iz mog ugla Šta signaliziraju nova priznanja Kosova od strane Kenije, Sudana i Sirije?
Globalni multipolarni poredak stvara nove prepreke. Istovremeno, on nudi i nove mogućnosti za oblikovanje državnih agencija kroz diplomatske inicijative. Suočeno sa otežanim multilateralnim integracijama i usporenim dijalogom sa Srbijom, nova priznanja treba da posluže kao katalizator za vraćanje ove agende u središte spoljne politike.
Priznanje od strane Sirije 29. oktobra 2025. ponovo je oživelo debatu o međunarodnim priznanjima Kosova, koja je jedno vrijeme predstavljala epicentar spoljne politike. Postepeno, taj proces se približava brojci od dvije trećine priznanja od strane država članica Ujedinjenih nacija (UN). To bi moglo da predstavlja diplomatsku pobjedu, iako bi je neki mogli smatrati simboličnom zbog odsustva punopravnog članstva, piše Koha.
Između septembra 2020. i marta 2025. Kosovo je prošlo kroz „pust“ period bez ijednog bilateralnog priznanja. Tokom 2025. situacija se promjenila – priznanja su stigla od Kenije u martu, Sudana u aprilu i Sirije u oktobru.
Ova tri priznanja mogu se smatrati prvim u okviru multipolarnog, odnosno postliberalnog globalnog poretka. Shodno tome, ona nude više pouka u pogledu redefinisanja sfera uticaja, ključnih aktera i ravnoteže moći među regionima.
Jedan od ključnih elemenata jeste direktno uključivanje država poput Saudijske Arabije i Turske, što pokazuje rastuću ulogu regionalnih sila. U stručnoj literaturi, jedan od osnovnih pokazatelja savremenog multipolarnog poretka jeste upravo povećan značaj „srednjih sila“ (middle powers). Novi međunarodni poredak koji se oblikuje omogućava tim srednjim silama da u okviru regionalnih šema projektuju status koji podsjeća na status velikih sila.
Dalje, nova priznanja ističu pomjeranje ravnoteže moći među državama, ali i između grupa država. Na primjer, na Bliskom istoku se tokom posljednje dvije decenije težište moći primjetno premješta iz regiona Levanta ka državama Persijskog zaliva. Još jedan važan element jeste da je, nakon pada Assadovog režima u Siriji u decembru 2024, preoblikovana regionalna arhitektura istakla rast uticaja sunitskog faktora. U tom kontekstu, koridor Ankara–Damask–Rijad formirao je osovinu sa uticajem ne samo unutar, već i izvan Bliskog istoka.
U okviru ovih transformacija, analitičari s pravom ističu da Kosovo treba da teži priznanjima od preostalih država poput Iraka i Libana. Paralelno, bilo bi korisno obratiti pažnju i na moguće promjene u okolnim zemljama – na primjer u Iranu.
S jedne strane, vredno je pažnje da je za manje od dvije decenije Kosovo gotovo uspjelo da obezbjedi priznanje u jednom heterogenom regionu, obilježenom državnim, nacionalnim, verskim i sektarskim tenzijama. S druge strane, ta ocjena ostaje bez težine ako se ne postavi pitanje kako ostvariti slične scenarije u drugim regionima – na primjer na Kavkazu, u Magrebu ili u Sahelu. U pojedinim dijelovima Afrike, Latinske Amerike i Azije, narativ i pozicioniranje Kosova nisu se dovoljno prilagodili transformacijama novog globalnog poretka.
Kada je riječ o bilateralnim priznanjima, posljednjih godina fokus Kosova bio je usmjeren na pet država članica Evropske unije koje ga još nisu priznale. Takav pristup je razumljiv, budući da je integracija u EU glavni deklarisani cilj spoljne politike.
Ipak, tri nova priznanja treba posmatrati kao podsticaj za dublje angažovanje u ne-zapadnoj sferi – dakle, kao dopunu, a ne zamjenu, zapadnih partnerstava. Fragmentacija globalnog poretka omogućila je ne-zapadnim državama, često označenim homogenizujućim terminom „Globalni jug“, da projektuju svoje ambicije i prošire svoj uticaj.
Dok se u lobističkim procesima primjećuje uloga Predsjedništva, Vlada je zauzela znatno povučeniju poziciju. To djeluje iznenađujuće, s obzirom na to da je u prošlosti Vlada igrala ključnu ulogu u postizanju priznanja. Uzimajući u obzir postojeću diplomatsku mrežu, izostanak proaktivnog i upornog pristupa Vlade u vezi sa priznavanjem države nosi određenu cijenu – izgubljene prilike.
Još jedan važan element jeste značaj višeslojne diplomatije. Pored Predsjedništva, primjećuje se i određeno uključivanje sekundarnih i ne-državnih aktera – poput poslovnih ljudi i vjerskih predstavnika. U tom kontekstu, kosovski ne-državni akteri, kao što su nevladine organizacije, naučne institucije i kompanije, mogli bi biti mnogo više uključeni u spoljnopolitičke konfiguracije.
U cjelini, tri nova priznanja mogu se smatrati početkom novog talasa. Taj talas se može i treba dalje da širi. Za to je potrebno sprovođenje diplomatije zasnovane na uravnoteženijem geografskom fokusu i uključivanju raznovrsnijih aktera. Dalje, kvalitet međunarodnog predstavljanja bi se poboljšao, a diplomatska retorika usavršila kroz povezivanje sa vrijednostima i moralnim dimenzijama međunarodnih odnosa – na primjer, u kontekstu Gaze ili Sudana.
Globalni multipolarni poredak stvara nove prepreke. Istovremeno, on nudi i nove mogućnosti za oblikovanje državnih agencija kroz diplomatske inicijative. Suočeno sa otežanim multilateralnim integracijama i usporenim dijalogom sa Srbijom, nova priznanja treba da posluže kao katalizator za vraćanje ove agende u središte spoljne politike.
Piše: Butrint Berisha
(Autor posjeduje doktorsku titulu iz međunarodnih odnosa sa Univerziteta u Tartuu u Estoniji, gdje je i predavao. Njegove akademske publikacije i istraživanja politike usmjerene su na spoljnu politiku, diplomatiju, osporeni suverenitet i transformaciju globalnog poretka. Saradnik je domaćih i stranih instituta i organizacija, među kojima je i „International Centre for Defence and Security“ (ICDS) u Talinu.)
Izvor: Koha/Kossev
Između septembra 2020. i marta 2025. Kosovo je prošlo kroz „pust“ period bez ijednog bilateralnog priznanja. Tokom 2025. situacija se promjenila – priznanja su stigla od Kenije u martu, Sudana u aprilu i Sirije u oktobru.
Ova tri priznanja mogu se smatrati prvim u okviru multipolarnog, odnosno postliberalnog globalnog poretka. Shodno tome, ona nude više pouka u pogledu redefinisanja sfera uticaja, ključnih aktera i ravnoteže moći među regionima.
Jedan od ključnih elemenata jeste direktno uključivanje država poput Saudijske Arabije i Turske, što pokazuje rastuću ulogu regionalnih sila. U stručnoj literaturi, jedan od osnovnih pokazatelja savremenog multipolarnog poretka jeste upravo povećan značaj „srednjih sila“ (middle powers). Novi međunarodni poredak koji se oblikuje omogućava tim srednjim silama da u okviru regionalnih šema projektuju status koji podsjeća na status velikih sila.
Dalje, nova priznanja ističu pomjeranje ravnoteže moći među državama, ali i između grupa država. Na primjer, na Bliskom istoku se tokom posljednje dvije decenije težište moći primjetno premješta iz regiona Levanta ka državama Persijskog zaliva. Još jedan važan element jeste da je, nakon pada Assadovog režima u Siriji u decembru 2024, preoblikovana regionalna arhitektura istakla rast uticaja sunitskog faktora. U tom kontekstu, koridor Ankara–Damask–Rijad formirao je osovinu sa uticajem ne samo unutar, već i izvan Bliskog istoka.
U okviru ovih transformacija, analitičari s pravom ističu da Kosovo treba da teži priznanjima od preostalih država poput Iraka i Libana. Paralelno, bilo bi korisno obratiti pažnju i na moguće promjene u okolnim zemljama – na primjer u Iranu.
S jedne strane, vredno je pažnje da je za manje od dvije decenije Kosovo gotovo uspjelo da obezbjedi priznanje u jednom heterogenom regionu, obilježenom državnim, nacionalnim, verskim i sektarskim tenzijama. S druge strane, ta ocjena ostaje bez težine ako se ne postavi pitanje kako ostvariti slične scenarije u drugim regionima – na primjer na Kavkazu, u Magrebu ili u Sahelu. U pojedinim dijelovima Afrike, Latinske Amerike i Azije, narativ i pozicioniranje Kosova nisu se dovoljno prilagodili transformacijama novog globalnog poretka.
Kada je riječ o bilateralnim priznanjima, posljednjih godina fokus Kosova bio je usmjeren na pet država članica Evropske unije koje ga još nisu priznale. Takav pristup je razumljiv, budući da je integracija u EU glavni deklarisani cilj spoljne politike.
Ipak, tri nova priznanja treba posmatrati kao podsticaj za dublje angažovanje u ne-zapadnoj sferi – dakle, kao dopunu, a ne zamjenu, zapadnih partnerstava. Fragmentacija globalnog poretka omogućila je ne-zapadnim državama, često označenim homogenizujućim terminom „Globalni jug“, da projektuju svoje ambicije i prošire svoj uticaj.
Dok se u lobističkim procesima primjećuje uloga Predsjedništva, Vlada je zauzela znatno povučeniju poziciju. To djeluje iznenađujuće, s obzirom na to da je u prošlosti Vlada igrala ključnu ulogu u postizanju priznanja. Uzimajući u obzir postojeću diplomatsku mrežu, izostanak proaktivnog i upornog pristupa Vlade u vezi sa priznavanjem države nosi određenu cijenu – izgubljene prilike.
Još jedan važan element jeste značaj višeslojne diplomatije. Pored Predsjedništva, primjećuje se i određeno uključivanje sekundarnih i ne-državnih aktera – poput poslovnih ljudi i vjerskih predstavnika. U tom kontekstu, kosovski ne-državni akteri, kao što su nevladine organizacije, naučne institucije i kompanije, mogli bi biti mnogo više uključeni u spoljnopolitičke konfiguracije.
U cjelini, tri nova priznanja mogu se smatrati početkom novog talasa. Taj talas se može i treba dalje da širi. Za to je potrebno sprovođenje diplomatije zasnovane na uravnoteženijem geografskom fokusu i uključivanju raznovrsnijih aktera. Dalje, kvalitet međunarodnog predstavljanja bi se poboljšao, a diplomatska retorika usavršila kroz povezivanje sa vrijednostima i moralnim dimenzijama međunarodnih odnosa – na primjer, u kontekstu Gaze ili Sudana.
Globalni multipolarni poredak stvara nove prepreke. Istovremeno, on nudi i nove mogućnosti za oblikovanje državnih agencija kroz diplomatske inicijative. Suočeno sa otežanim multilateralnim integracijama i usporenim dijalogom sa Srbijom, nova priznanja treba da posluže kao katalizator za vraćanje ove agende u središte spoljne politike.
Piše: Butrint Berisha
(Autor posjeduje doktorsku titulu iz međunarodnih odnosa sa Univerziteta u Tartuu u Estoniji, gdje je i predavao. Njegove akademske publikacije i istraživanja politike usmjerene su na spoljnu politiku, diplomatiju, osporeni suverenitet i transformaciju globalnog poretka. Saradnik je domaćih i stranih instituta i organizacija, među kojima je i „International Centre for Defence and Security“ (ICDS) u Talinu.)
Izvor: Koha/Kossev
