Evo, dobih slobodno vrijeme riješih da vam se javim – pišem. Ali, ne znam kako da počnem. Najbolje otpozadi...
Najava višepartijskog sistema, ideološka diferencijacija, pa ubjeđivanje o unutarpartijskom pluralizmu i konačno višepartijski sistem. Hrabri osnivaju partiju a kukavice se kriju iza komunista koji im rade o galavi, ali im ništa ne pričaju. Sve se završava ratom i svi ćute, osim hrabrih koji se povremeno oglašavaju.
Onda kreće sloboda jer nema Slobodana Miloševića i tako mali narod a deset-dvanaest partija.
Mašala!?
I sve partije potekle iz jedne partije.
Normalno, razmnožavanje.
Ali, zašto?!
Partije nastale iz ličnih interesa, ili da smetaju onima koji su ih za nešto uskratili, prevarili ili im nisu izašli u susret za nešto. I svi traže da se bošnjačka politička scena ujedini. Gospodo, vi tražite da se ujedine na onome oko čega su se posvađali, razišli i formirali svoju partiju. Kažem svoju jer im narod traži jednu, a ne svaki svoju.
Prva partija je nastala na bazi antikomunizma, ali ne zato što komunisti nisu rješili ravnopravnost naroda nego zato što su dozvolili i bili na čelu krvavog raspada države. Nacionalne partije su bile neki, ali ne potpuni, garant zaštite nacija od hegemonije drugih naroda.
Druga partija je nastala zbog neslaganja ljekara i navodnog poljoprivrednika, iz ličnih razloga, naravno.
Druga je nastala oko neslaganja sa ljekarom jer je htio da radi po svom ćejfu i da vređa svakoga koji je bolji i normalniji od njega. Inače, svaki ljekar je nečiji pacijent, najčešće svog kolege koji se stara od temena glave pa naviše.
Treća je vjerovatno nastala iz ličnih razloga, ali ne znam kojih tačno.
Četvrta partija je nastala iz privatnih (porodičnih) razloga, zbog neke tetke i projekta za nevladinu organizaciju.
Za razloge formiranja pete, šeste, sedme... partije ne sjećam se koji su, a i ko će više da to prati a i zašto?! Neka se množe pa da vidimo šta će biti od toga. Na kraju krajeva, ništa se ne može učiniti jer je u pitanju stado koje hoće jednostavno da slijedi lidere a ne znaju zašto. Možda i znaju, ali ne bi htjeli da ljuljaju jer može ispasti na gore.
Političari se utrkuju da posjete Sarajevo i da se sretnu sa nekim političarem, nije važno sa kojim i iz koje partije. Važno je da se nasekiraju strane iz drugih partija ili da se svojim podanicima da do znanja da se kobajagi nešto radi. Jednako se jure i albanski, naročito srpski političari i ministri da bi ubacili nekog zamjenika, savjetnika, pisara, neki promašeni projekat... i opet naravno da se nerviraju politički rivali i da se po vazdan zabavljaju i prepričavaju koja partija kakve političke poteze vuče. Neviđeni šou od politikanstva i prepucavanja.
* * *
Bio je Dan Bošnjaka, treći po redu, i prošao. I šta ćemo sad!? Najbolje ništa, jer se ionako ništa ne dešava. Bilo je raznih obraćanja, govora (vatrenih i mekih), čestitanja i želja. Sve same hvale na svoj račun. Niko ne kaže šta nas čeka i šta treba da radimo.
Vrijeme brzo leti ali se i brzo mora reagovati. Dobro je da slavimo nacionalni dan ali bez samozadovoljstva, ispraznih govora, ekcesa, prenemaganja, šepurenja... Bojim se da ne ispadne da nas na popisu kako tako ima, kao nekada muslimana, a u stvarnosti smo niko i ništa. Priznata nam je nacija, imamo svoj dan i kraj. Možemo se proveseliti, zaigrati, zapjevati, izglupirati i kraj.
Svi se otimaju da budu na čelu i vode Dan Bošnjaka. Utrkuju se ko će da govori, ko i kome će da se da riječ da navodno nešto kaže. Svađaju se ko će da organizuje Dan Bošnjaka (ko će da drpne pare), ko će biti u prvom redu, ko će koga da zove, ko će doći a ko ne. Dan Bošnjaka je, zapravo, predstava koja traje svaki dan neprekidno. Predstava kao igre bez granica, gdje na svakom koraku neko nekome podmeće nogu, blati ga i ogovara kao nekakva mahaluša a ne ozbiljan političar ili političarka. Predstava se veoma brzo širi i po internetu, telefonu, facebooku i po birtijama. Dan Bošnjaka je vrh ledenog brijega kakvo je stanje naroda a naročito nedozrele političke scene, a naročito nedozrelih političara i političarki.
Ali, ako ćemo pravo, proslava Dana Bošnjaka liči na naše svadbe i sunete, a naravno naše svadbe i suneti ne liče ni na šta. Tačnije, svadbe i suneti svedeni na cigansku šatru, dirinčenje i na opštenarodno veselje narodnjaka – navodno, narodnih pjevača...
Publika (naša i druga) nas gleda i smije nam se, iako nam laskaju i tepaju po ramenima, jer se ponašamo, kažu oni, kao psi kada se otimaju za koske.
Pa, gdje su Bošnjaci na Kosovo danas?! Osim na papiru nigdje više. Mnoga pitanja nisu ni započeta, mnoga su pokrenuta ali nijedno nije rješeno, jer se opstruiraju na svaki način i sa svih strana. Svako je pitanje problem i problematično.
Kako stvari stoje biće teže dobiti Opštinu nego što će Kosovo dobiti članstvo u Evropskoj uniji. Znamo da smo kolateralna šteta odnosa Srba i Albanaca, ali ovakav treman naše zajednice je ponižavajući.
Opštinu traže svi, a najglasniji su oni koji ne priznaju Kosovo kao državu. Biće da se hvale kako su Srbi izgubili Kosovo, a oni dobili Opštinu. Vrag će ga znati.
Dan Bošnjaka je predat u ruke nevladinom sektoru umjesto da bude u nadležnost vladinih i opštinskih institucija, jer su u pitanju građani ove države. Kada se pomene nevladin sektor napamet naviru mnoge stvari...
Dakle, ako je Dan Bošnjaka dat u ruke nevladinog sektora, onda neka se i narod povjeri na staranje a partije neka se povuku i odu u zasluženu penziju. Narod je ionako sveden na nevladin sektor i ko drugi da se stara za njegove probleme. Uostalom narod tumara od jedne nevladine organizacije do druge kako bi mu nešto dali, pomogli ga, kako bi mu podržali neki projekat i prije iskoristio da dijete pošalje u inostranstvo...
Bošnjačka politika i političari (ako to uopšte postoji) su u padu, zapravo bošnjačka politička scena je u (op)adanju. Bilježi smjenu prosječnih političara sa onim koji su ispod prosjeka i, bojim se, da će se ovakav trend nastaviti. Ovo jednako važi na parlamentarnom i na lokalnom nivou. Ili još tačnije, narod treba prepustiti slobodnim strijelcima političkog lješinarstva jer se na to pecaju i to im odgovara.
Politika Bošnjaka se svela na osnaživanje političkih partija i svakodnevno slabljenje naroda, iako se svi kunu i zaklinju kako ih je narod birao, kako njemu odgovaraju i kako rade za njega...
Poslanici i odbornici, a naročito ženski dio, dobro izgledaju i vjerovatno više stoje pred ogledalom nego što čitaju skupštinski materijal i prate zakone, pravilnike...
Jednostavno niko nije dorastao da se nosi sa problemima ovog naroda. I ako je tako treba imati morala i reći narodu da ga ne mogu predstavljati i voditi, a ne da ga čerupaju i vuku svaki na svoju stranu kobajagi da će mu pomoći. Nijedan bošnjački političar (i političarke) nije dorasto vremenu i prostoru da bi se nosio sa ne malim problemima koje ima i koji nadolaze. I bošnjački narod i njegovi političari ne mogu da se opasulje od veoma loših i burnih vremena, od sudbine koja im se desila. Ne mogu da se nose sa mnogo većim interesima nego što je šaka jada od bošnjačkog naroda. Ispada, svjesno ili nesvjesno, da se narod blamira i predstavlja kao nesposoban i nedorastao. Tako se baram priča i vjerovatno mnogi su nas pročitali, a mi smo toliko providni da nas može pročitati svako ko ima četiri razreda osnovne škole.
Političari se pravdaju da ih narod glasa i vjerovatno se radi o tome da nemaju izbora iako je podosta partija. Možda je u pitanju i navika da ovim narodom upravljaju i vode ga moćnije politike, koje su od njega napravili sredstvo za manipulisanje i zloupotrebljavanje, a on ćuti i glasa u strahu od gorega. I na kraju ono gore mu dođe na glavu i dobro ga zalupi.
Samozvani političar, Veliki tata, hadžija, ljekar, 'književnik'... je dobar manipulant (to neki nazivaju vješt političar) ali nikada nije vodio računa o narodu i nema čovjeka sa kojim se nije posvađao. Za njega su svi ludaci, pjesnici, filozofi, ludače, lopovi, izdajice, prevaranti... a on je Bogom dat da bude političar za sva vremena. Sada je u poziciji da mirno posmatra i gunđa kako se njegovi dojučerašnji saradnici šetaju po ministarstvima i vjerovatno smišlja kako ponovo da se vrati na političku scenu i u istom stilu pravi scene po Prištini i Kosovu.
Politika svedena na geografiju nigdje ne daje rezultate pa ni ovdje. Djeljenje na regione, sela i mahala je reduciranje svijesti a to nije daleko od sumnje od beznađa da spasimo ono što se spasiti može – svoje selo, mahalu ili porodicu.
Velika mama je u politici ušla iz privatnih razloga i nemojte joj zamjerati kada se privatno ponaša. Za nju je sve privatno: i mandat, i Ministarstva, i Dan Bošnjaka, i nevladine organizacije, i koncerti, i poslanici, i odbornici, i lekari, i pekari, a Boga mi i narod...
U pamet se Bošnjaci!!! Ćorsokak je evidentan i svako istrajavanje da se ide na ovaj način vodi u sigurnu propast. Svi trebaju da znaju šta nas čeka i zato svima treba reći o čemu se radi, ma ko to bio, a radi se o svima nama. Ukoliko se ne opametimo onda ćemo veoma skoro izgledati kao raštrkana banda koja tumara od slučaja do slučaja. Treba dobro porazmisliti, ne kako spasiti političare da osvoje koji mandat više, nego kako spasiti narod da ne izgubii svaki mandat.
Nastaviće se... Ako treba.
Mehmed Hamza
