Svi su se – i Dragan Palma Marković i Tadić i Ashtonova i Rusi i Obama, složili kako je Mladićevim hapšenjem uklonjena posljednja prepreka putu Srbije ka Evropskoj uniji. I sad bi, fakat, trebalo vjerovati da je Evropa nešto ozbiljno? I da Tadić nije znao gdje je Ratko? I postoji li Kayser Soze?


Kasno, neautentično, i kako to obično s Balkanom biva, tromo i bez efekta katarze u Beograd je iz sela pokraj Lazareva doveden starac s kačketom. Rođak iz kuće na kraju sela, neko ko valjda nikoga ne bi zanimao da, eto, nije tog "opštinskog genocida" iz jula 1995. gdje je za pet-šest dana, izgleda isključivo njegovom voljom, potamanjen peterocifreni broj ljudi. Rođak sa sela temeljito je i ozbiljno shvatio svoj posao. U Jugoslovenskoj narodnoj armiji mu nisu davali najodgovornije zadatke, zbog gadne naravi su ga raspoređivali u pozadince, a onda je došlo vrijeme povlačenja onih pametnijih, onih koji nisu htjel rušiti stare gradove i ubijati civile.

Tada je "bljesnuo" on, novi postkosovski mit, Obilić i Karađorđe u jednom, inkarnacija onoga što je srpski nacizam čekao stotinjak godina. Prijeki, primitivni, naizgled nesalomivi i krvoločni gorštak iz mjesta i zemlje koja je poznata da u njoj žive prijeki i zaguljeni ljudi, u čiju se toleranciju možete uvjeriti na svakom koraku. Mjesto se, dakako, zove Han Pijesak, a zemlji je ime Bosna.

Osma ofanziva

"Lazarevo, selo malo, Partizanu svome dalo, najboljega svoga tića, centarfora Bjekovića". To je navijačka pjesma iz sedamdesetih putem koje je selo u kojem je uhapšen najpoznatiji haaški bjegunac ušlo u kolektivnu popularnu kulturu. Ime mjesta zvuči temeljno srpski, ali su ga utemeljili – Nijemci. Kolonizacija ogromnog imanja Janoša Lazara od Ečke, započela je 1809. godine, i većina stanovnika tog mjesta sve do kraja Drugog svjetskog rata pripadala je njemačkoj etničkoj manjini, koja je pobijena i protjerana, pa je sela u plodnoj vojvođanskoj žitnici trebalo naseliti novim stanovništvom.Odakle drugo nego iz BiH i Crne Gore, pa su tako u Lazarfeld, kako se mjesto zvalo do 1922. stigli i Mladići i Bjekovići, prvi iz Kalinovika, a drugi iz Pljevalja.

Ima neke čudne, dijabolične pravde, građe za bildungsroman, u tome da je Mladić uredno sve ove godine sjedio i čekao da dođu po njega u njemačkom selu koje je to prestalo biti zbog etničkog čišćenja. U Lazarevu, sve do kraja devedesetih nisu imali čak ni pravoslavnu crkvu, nego je za potrebe nove religije prepravljena stara, njemačka, protestantska crkva.

Činjenica da su svi – od State Departmenta do živopisnog tajkuna Dragana Markovića Palme – objavili kako su oduševljeni Mladićevim hapšenjem možda može izazivati emocija kod onih neupućenih i neopterećenijih bolestima ovoga prostora. Mladić je, dakle, na suštinskom, a ispada da je tako i na formalnom nivou, postao neka vrsta karte za Evropu, njegova sudbina je bila žeton koji se morao ubaciti u automat pristupanja EU. Naravno, osim Glavnog odbora Koštuničinog DSS-a i kostimiranih četnika iz organizacija tipa "Obraz" i "Dveri", valjda nema čovjeka kojem nije drago da je Mladić uhapšen. Ali, teško je vjerovati u ono što priča Nataša Kandić: da su ga pronašli tek sad, i da Tadić nije znao gdje je. Ma dajte! U mjestu poznatom po tome da se broj stanovnika od 1961. do danas, praktično ne mijenja, i stoji na oko 3.000 ljudi, a nema ni gimnaziju, gdje se zabilježi svako ko jednom prođe ulicom. Rođak više, rođak manje, reklo bi se. Malo je paradoksalno očekivati da će sad, kad je rođak na putu za Holandiju, sve u Srbiji ići kao po loju, da će se svi odmah denacificirati.

Lazar za Stambol

U tom smislu je, svakako, od euforičnog slijeđenja voza za Evropu, autentičniji jedan komentar koji je, nakon što je doznao vijest o hapšenju poslao jedan čitalac "Politike": "Ja se stidim što je vlast moje države to uradila. Uradila je i sa mnogima pre Mladića, a da je Car Lazar živ, i njega bi uhapsili i isporučili u Istanbul." On ne treba ni znati da se piše Istanbul, i da Lazarevo nije dobilo ime po Caru Lazaru. Jer, on – a bojim se da je takvih više nego što možemo zamisliti – u sebi zna da je Ratko heroj, i ništa ga neće spriječiti da i dalje tako misli.

Pitanje, dakle, svih pitanja nakon hapšenja Mladića, je koliko je zapravo onih koji su duboko svjesni da su zločini koje je činio učinjeni u njihovo ime, i koliko njih je, figurativno, i za Mladića i za Evropu. Da jedno ne isključuje drugo, to smo već vidjeli. Nakon onog Tadićevog plesa pred novinarima i Catherine Ashton, ostaje malo gorak ukus, ukus crvene zemlje oko Srebrenice i Vlasenice, bogate boksitnom rudom i ljudskim kostima, i oštri reski zrak šuma kojima nakon hapšenja još uvijek šeta njegov duh. Duh generala Ratka Mladića, opjevan u narodnim pjesmama. Da li je s idejom za koju je ubijao baš sve gotovo?

Iskreno, volio bih da jeste, ali čisto sumnjam. Jer, ispada da sve ovo skupa režira neko ko se perverzno igra s nama i našim životima i smrtima, našim sjećanjima i zvaničnim biografijama. Možda i ne režira, ali mi više ne znamo drukčije razmišljati, uhvaćeni u pervertirani krug trgovine Gotovina za veresiju, Mladić za pristupanje u EU, sve neka teška trgovina i muljaža. Kao da svi rade za nekog nevidljivog, a svemoćnog gospodara koji određuje sve, pa i to kad će nekadašnji silnik i drznik, a danas izgleda jedva svjesni i poluukočeni starac sa štapom, otići u Hag.

Jer, sigurno znate onu priču iz filma “Privedite osumnjičene", remek djela neo-noira, čija je premijera, a slučajni su detalji uvijek najbolji podsjetnik, bila 1995, iste godine kad i masakr u Srebrenici. Glavni lik tog filma je najbrutalniji mozak svjetskog kriminala ali on se, zapravo, nikada ne pojavi. To je Kayser Soze, za kojeg se ne zna gdje je, ko je, gdje živi, je li Turčin ili mu je otac Nijemac, i ne znate nikoga ko ga je vidio ili radi za njega, ali njegova moć je upravo u tome da svako može raditi za njega i kad toga nije svjestan.

Jer, Đavo je najviše prevario svijet onog trenutka kad ga je uvjerio da on, đavo, zapravo ne postoji.

Ratko Mladić, čije su hortenzije postigle slavu u garnizonima u kojima ih je gajio, jer je kažu bio maksimalno pažljiv i predan cvijeću, nije nikao slučajno. On je bio produkt jednog konteksta i načina mišljenja, masovne histerije za koju možemo biti skoro sigurni da nije promijenila temeljne postulate. Da je umjesto u maskirnoj uniformi Ratka Mladića, u Evropu krenula u novom Tadićevom odijelu, pažljivo skrojenom u spin-centrima, odnosno bruxelleskim salonima. A i da Hrvatska nije sama.

Zemlja iz koje je Ratko Mladić je i zemlja kojoj je učinio najviše zla neće ništa naplatiti od njegove sudbine. Samo će visoko iznad šuma u Sjeveroistočnoj Bosni živjeti zlokobno podsjećanje da o svemu odlučuje Kayser Soze, Gospodar zla, kojeg nikada nismo vidjeli, ali nam puše za vratom i podsjeća da nam je katastrofa uvijek bliža od košulje. I od Evropske unije.

Ahmed Burić