Slabost, ne snaga Iz oblasti sporta u oblast grešaka: Napuštanje terena nepromišljen čin
Rasističke uvrede i provokacije navijača su definitivno neprihvatljive i zahtjevaju oštre kazne nadležnih institucija. Međutim, napuštanje terena nije bio pravi odgovor. Čekao sam da neko pokaže normalnu, odmerenu reakciju bez doza populizma poslije događaja na utakmici Kosovo-Rumunija. Ali, nažalost, obična populistička histerija zahvatila je gotovo sve, od čelnika FS Kosova do samog premijera Albina Kurtija koji, umjesto da osude dijaboličke postupke i promovišu sportsko dostojanstvo, podržavaju ovaj sramni trenutak.
Jedini glas koji je ponudio trezvenu analizu i argumentovanu kritiku bio je Halil Matoshi, koji je ostao hladan na pritisak mase, ali i euforične novinare i jasno opisao posljedice ove neviđene akcije.
Incident na utakmici Kosovo-Rumunija je gorak primjer kako politika, populizam i nepromišljene ambicije sport pretvaraju u platformu za strateške neuspjehe. Rasistički pozivi su neprihvatljivi i treba ih kazniti silom, ali napuštanje terena je nepromišljena akcija, bez razmišljanja o sportskim, političkim posljedicama i integritetu koji Kosovo mora da zaštiti.
Pakleni trenuci (istrčati sa terena) nisu dostojni nacije koja želi da izgradi svoju reputaciju u međunarodnoj areni. Pretpostavka da se meč može završiti rezultatom 3:0 na tabeli, oslanjajući se na sramne uvrede navijača protivnika, strategija je koja ne samo da narušava sportski integritet Kosova, već dovodi u pitanje sve napore koji su napravljeni da predstave ovu zemlju međunarodnoj fudbalskoj sceni. Igra se dobija na terenu, sa strašću, znojem i posvećenošću, a ne kroz niske kalkulacije koje prkose osnovnim principima sporta.
Napuštanje terena u 92. minutu, tokom utakmice u kojoj je Kosovo igralo jedan od svojih najboljih mečeva u historiji, nepromišljen je čin koji ostavlja mrlju na učinku cijelog tima. Fudbaleri Kosova odigrali su fantastičnu utakmicu, pokazali ogroman potencijal i izazvali jakog protivnika poput Rumunije u meču gdje je sportska utakmica dominirala nad svim ostalim. Ali ovaj trenutak, prekinut ishitrenom odlukom, potkopao je sve što su izgradili na terenu.
Rasističke uvrede i provokacije navijača su definitivno neprihvatljive i zahtjevaju oštre kazne nadležnih institucija. Međutim, napuštanje terena nije bio pravi odgovor. Naprotiv, to je bio potez koji rizikuje stvaranje opasnog presedana u međunarodnom fudbalu. Ako svaka reprezentacija ili klub odluči da napusti teren zbog ponašanja navijača, onda će sport izgubiti samu suštinu kao platforma za jedinstvo, otpor i trijumf nad nepravdom. Kosovo ne bi trebalo da bude prvi primjer ovog propalog modela.
Izjava kapitena Amira Rahmanija poslije meča, koja je uključivala nepotrebnu mješavinu nacionalnih i sportskih emocija, samo je dodala još konfuzije i napetosti ionako delikatnoj situaciji. Njegove riječi, koje je premijer Albin Kurti podržao bez ikakvih rezervi, stvorile su utisak da je ovaj čin više politički potez nego spontana reakcija na nepravde. Politizacija fudbala je opasna igra koju Kosovo ne može sebi da priušti.
Albin Kurti i lideri Kosovskog fudbalskog saveza su izgleda više zainteresovani za stvaranje nacionalističkog narativa nego za zaštitu dugoročnih interesa kosovskog fudbala.
Malo je vjerovatno da će napuštanje terena donjeti koristi, već samo kazne od UEFA, koja je toliko učinila da integriše Kosovo u međunarodnu fudbalsku porodicu. Ova akcija ne samo da šteti povjerenju izgrađenom trudom, već i daje municiju onima koji se i dalje protive priznavanju Kosova kao nezavisne i suverene države.
Kosovo se mnogo borilo da stigne ovdje. Prijem u UEFA bila je diplomatska i sportska pobjeda koja je zahtjevala godine napornog rada i pregovora. Napuštanje terena i traženje pobjeda za stolom su dela koja ne predstavljaju ovu historiju. Naprotiv, oni to potkopavaju, predstavljajući Kosovo kao naciju koja još nije spremna da se na dostojanstven način suoči sa velikim izazovima.
Na kraju krajeva, sport bi trebalo da bude polje gdje se pobjede postižu fer-plejom, vrednim radom i posvećenošću. Napuštanje terena, uprkos bilo kakvoj provokaciji ili uvredi, nije rješenje. To je čin slabosti, a ne snage. Kosovo ima potencijal da pokaže svoje prave vrijednosti kroz sport, ali da bi to uradilo, mora ostaviti po strani političke igre i fokusirati se na ono što je najvažnije: borbu na terenu i zasluženu pobjedu.
UEFA i međunarodna zajednica su pokazale ogromnu podršku za Kosovo, a odgovornost je lidera ove zemlje da održavaju ovaj odnos. Politizacija sporta nije prava stvar, a đavolski trenuci neće donjeti ništa osim izolacije i gubitka samopouzdanja.
U fudbalu i u životu prave pobjede se ne postižu na tabeli; dobijaju se na terenu.
Piše za Albanian post: Baton Haxhiu, novinar
Incident na utakmici Kosovo-Rumunija je gorak primjer kako politika, populizam i nepromišljene ambicije sport pretvaraju u platformu za strateške neuspjehe. Rasistički pozivi su neprihvatljivi i treba ih kazniti silom, ali napuštanje terena je nepromišljena akcija, bez razmišljanja o sportskim, političkim posljedicama i integritetu koji Kosovo mora da zaštiti.
Pakleni trenuci (istrčati sa terena) nisu dostojni nacije koja želi da izgradi svoju reputaciju u međunarodnoj areni. Pretpostavka da se meč može završiti rezultatom 3:0 na tabeli, oslanjajući se na sramne uvrede navijača protivnika, strategija je koja ne samo da narušava sportski integritet Kosova, već dovodi u pitanje sve napore koji su napravljeni da predstave ovu zemlju međunarodnoj fudbalskoj sceni. Igra se dobija na terenu, sa strašću, znojem i posvećenošću, a ne kroz niske kalkulacije koje prkose osnovnim principima sporta.
Napuštanje terena u 92. minutu, tokom utakmice u kojoj je Kosovo igralo jedan od svojih najboljih mečeva u historiji, nepromišljen je čin koji ostavlja mrlju na učinku cijelog tima. Fudbaleri Kosova odigrali su fantastičnu utakmicu, pokazali ogroman potencijal i izazvali jakog protivnika poput Rumunije u meču gdje je sportska utakmica dominirala nad svim ostalim. Ali ovaj trenutak, prekinut ishitrenom odlukom, potkopao je sve što su izgradili na terenu.
Rasističke uvrede i provokacije navijača su definitivno neprihvatljive i zahtjevaju oštre kazne nadležnih institucija. Međutim, napuštanje terena nije bio pravi odgovor. Naprotiv, to je bio potez koji rizikuje stvaranje opasnog presedana u međunarodnom fudbalu. Ako svaka reprezentacija ili klub odluči da napusti teren zbog ponašanja navijača, onda će sport izgubiti samu suštinu kao platforma za jedinstvo, otpor i trijumf nad nepravdom. Kosovo ne bi trebalo da bude prvi primjer ovog propalog modela.
Izjava kapitena Amira Rahmanija poslije meča, koja je uključivala nepotrebnu mješavinu nacionalnih i sportskih emocija, samo je dodala još konfuzije i napetosti ionako delikatnoj situaciji. Njegove riječi, koje je premijer Albin Kurti podržao bez ikakvih rezervi, stvorile su utisak da je ovaj čin više politički potez nego spontana reakcija na nepravde. Politizacija fudbala je opasna igra koju Kosovo ne može sebi da priušti.
Albin Kurti i lideri Kosovskog fudbalskog saveza su izgleda više zainteresovani za stvaranje nacionalističkog narativa nego za zaštitu dugoročnih interesa kosovskog fudbala.
Malo je vjerovatno da će napuštanje terena donjeti koristi, već samo kazne od UEFA, koja je toliko učinila da integriše Kosovo u međunarodnu fudbalsku porodicu. Ova akcija ne samo da šteti povjerenju izgrađenom trudom, već i daje municiju onima koji se i dalje protive priznavanju Kosova kao nezavisne i suverene države.
Kosovo se mnogo borilo da stigne ovdje. Prijem u UEFA bila je diplomatska i sportska pobjeda koja je zahtjevala godine napornog rada i pregovora. Napuštanje terena i traženje pobjeda za stolom su dela koja ne predstavljaju ovu historiju. Naprotiv, oni to potkopavaju, predstavljajući Kosovo kao naciju koja još nije spremna da se na dostojanstven način suoči sa velikim izazovima.
Na kraju krajeva, sport bi trebalo da bude polje gdje se pobjede postižu fer-plejom, vrednim radom i posvećenošću. Napuštanje terena, uprkos bilo kakvoj provokaciji ili uvredi, nije rješenje. To je čin slabosti, a ne snage. Kosovo ima potencijal da pokaže svoje prave vrijednosti kroz sport, ali da bi to uradilo, mora ostaviti po strani političke igre i fokusirati se na ono što je najvažnije: borbu na terenu i zasluženu pobjedu.
UEFA i međunarodna zajednica su pokazale ogromnu podršku za Kosovo, a odgovornost je lidera ove zemlje da održavaju ovaj odnos. Politizacija sporta nije prava stvar, a đavolski trenuci neće donjeti ništa osim izolacije i gubitka samopouzdanja.
U fudbalu i u životu prave pobjede se ne postižu na tabeli; dobijaju se na terenu.
Piše za Albanian post: Baton Haxhiu, novinar
