Ako si prvi čovjek neke zemlje, kao što je u ovom slučaju predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović, nemaš pravo lične odnose (zlo)upotrebljavati tokom prijateljskih susreta na visokom nivou.
„Veoma važna poruka kada je riječ o regionalnoj saradnji došla je od Vlade i premijera Kosova Albina Kurtija, mog velikog prijatelja … koji je donio jednostranu odluku da ukine vizni režim za građane Bosne i Hercegovine. Neuobičajen je ovo potez u regiji, ali je vrlo važna poruka“, pohvalio je svog „velikog prijatelja“ prije nekoliko dana predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović.
E sad, koliko je stvarno, realno, čvrsto i iskreno prijateljstvo dvojice političara, od kada se i gdje sklapalo i čeličilo, najmanje je važno u ovoj priči, ali je zanimljivo gdje je, u kojem društvu i kakvom kontekstu, potencirano. Je li to Kurti posjetio Sarajevo i bio gost (kompletnog tročlanog) bh. Predsjedništva, pa je u svečanom salonu zdanja u Ulici Maršala Tita 16 primao komplimente, ili su članovi „skupnog poglavara države Bosne i Hercegovine, kojeg čine tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi“ (Wikipedia) posjetili Prištinu, pa se „velikim prijateljstvom“ zahvaljivali domaćinu?
Ništa od toga – „veliko prijateljstvo“ je (ciljano i namjerno) spomenuto na konferenciji za novinare tokom posjete predsjednika Albanije Bajrama Begaja Sarajevu. Pa dobro, reći ne neki, nije loše da se na ovakvim susretima malo „pojačaju“ regionalne veze i saradnja, ali kakve veze imaju Kurti i Begaj, može li fakat da su obojica etnički Albanci (i visoki zvaničnici dvije države) doprinijeti da bh. vlasti istom mjerom odgovore na, kako to Bećirović pojasni, „državnički potez gospodina Kurtija da i unutar Bosne i Hercegovine, kada je riječ o predstavnicima u državnim institucijama koji dolaze iz entiteta Republika Srpska, da će i oni pomoći nama da i mi povučemo adekvatan potez i da potpuno implementiramo sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala u okviru Berlinskog procesa“?
Možda bi visoki gost iz Albanije odmah kazao našto na ovu temu, vjerovatno ljubazno poručio domaćinima da se radi o bilaterali Bosne i Hercegovine i Kosova, da nije kulturno i diplomatski miješati se u tuđe međusobne relacije, ali i da je htio u tom trenutku nije mogao, mada će se kasnije uključiti u „tuđu“ priču. Prvo su spram „velikog prijateljstva“ Bećirovića i Kurtija imala ponešto „pojasniti“ i druga dva člana bh. Predsjedništva. Pa je tako Željka Cvijanović „naružila“ prvog među jednakima kako se, „vodeći računa o krhkim odnosima, moraju birati riječi … Ne želim govoriti ko bi mogao biti moj prijatelj u regionu, a to bih mogla. Trebamo stvari posmatrati tako kako da ih zajednički riješimo i šta možemo da uradimo da se bolje razumijemo“. Iako rijetko (ako ikako) do sada bila je u pravu.
„Na njenu stranu“ stao je Željko Komšić, nerijetko autor žestokih, ponekad i neprimjerenih poruka. „Da ne bi stvari otišle u pogrešnom pravcu, pitanje slobodnog kretanja građana Kosova na teritoriji Bosne i Hercegovine je pitanje ove dvije zemlje i nije pristojno da uplićemo Kosovo u priču s predsjednikom druge države, pa čak to bila i Albanija … U ovom kontekstu može se pričati samo ako se govori o saradnji cijele regije, ali se onda moraju spomenuti i druge države … Ako mi držimo da je legitimno da Kosovo bude tema ove priče, onda mi ne možemo zabraniti [predsjedniku Srbije Aleksandru] Vučiću i [predsjedniku Hrvatske Zoranu] Milanoviću da pričaju o Bosni i Hercegovini…“
I predsjednik Albanije se uključio u bespotrebnu priču
U tih posljednjih nekoliko riječi mogla bi stati „kompletna slika“ regionalnih odnosa, (pre)često narušenih, čak i neprijateljskih, pokušajima hegemonije i tutorstva nad (h)istorijskim / povijesnim teritorijama, „našim“ a ne „njihovim“ etnitetima i entitetima. Potenciranje nečega nekome što sami ne želite ponašanje je na ovim prostorima koje seže daleko u prošlost, s tendencijom da se nastavi čak i kada / ako države postanu članice Evropske unije. Za takve (uglavnom sračunate) poteze ne treba ni povod, ni razlog – dovoljno je da nekome „vratite milo za drago“ za nešto od ranije ili tek da, zbog lične promocije ili politikanstva, pokažete kako ste jači i dominantniji u odnosu na druge ili ostale.
O čemu je razmišljao predsjednik Albanije dok se bh. predsjednička trojka međusobno, pred mikrofonima, kamerama i visokim gostom, prepucavala i dijelila lekcije samo on zna, ali ni on na kraju nije „pobjegao“ od „zadate teme“. Begaj je, bez stvarne potrebe i razloga (?), poručio kako je nezavisnost Kosova „nepovratna realnost … da se pokazalo kao pouzdan partner posvećen jačanju dobrosusjedstva … aktivno je dalo doprinos regionalnoj saradnji i procesima euroatlantskih integracija na Zapadnom Balkanu…“ Zaključio je kako će „priznanje Kosova definitivno utjecati na mir, sigurnost, pomirenje i regionalnu stabilnost…“
Tako je „najskuplja srpska reč“ (Matija Bećković) izdominirala susretom na kojem je konstatirano kako su strateški vanjsko-politički ciljevi Bosne i Hercegovine i Albanij gotovo identični, da je prostor za ekonomsku saradnju ogroman, da je u narednom periodu potrebno nastaviti postojeće trendove iz posljednje tri godine, kako je vrijeme za redovnu avio-liniju Sarajevo – Tirana… Ovakvi susreti uglavnom su protokolarni, o operacionalizaciji „dogovorenog“ uglavnom se brinu vlade i eksperti iz raznih oblasti, ali će ovaj ostati zabilježen kao egzemplar kako se ne treba i ne smije prijateljska posjeta pretvoriti u unutrašnje „neprijateljsko“ prepucavanje i tjeranje kaprica gdje mu mjesto i vrijeme nije.
‘Glume da su kobajagi zaštitnici kobajagi države’
Nejasno je da li je Bećirović u nepotrebnu priču o odluci Vlade Kosova da jednostrano ukine vize bh. građanima ubacio „veliko prijateljstvo“ s Kurtijem iziritiran što je Željka Cvijanović cinično i drsko prozvala kolege iz državnog Predsjedništva da „glume da su kobajagi zaštitnici kobajagi države“. Ta bedastoća i besramno pljuvanje po državi koju bi trebala dostojno i časno predstavljati i braniti, a za što je itekako dobro plaćena, nije prvi (sigurno ne i posljednji) direktni udar članice državnog vrha iz reda srpskog naroda, odnosno iz bh. entiteta Republika Srpska. „Kobajagi“ odgovor Željke Cvijanović uslijedio je nakon što su je Bećirović i Komšić preglasali i usvojili Prijedlog zakona o državnoj imovini te ga poslali u parlamentarnu proceduru.
Izvjesno je da (ne samo) predstavnici vlasti iz RS-a neće priznati nezavisnost Kosova sve dok to ne učini Srbija i tu se ništa ne može promijeniti. Zbog toga je kontraproduktivno, nepotrebno, nekorektno tu temu delegirati na sastancima koji nemaju direktnu vezu s Kosovom, vizama, „trećim“ zemljama. Pogotovo je suvišno, pa i karikaturalno, potencirati osobne relacije s ljudima koji niti su prisutni, niti bitni za tu vrstu razgovora. U ovom slučaju bio je to premijer Kosova Albin Kurti, „inače moj dobar prijatelj“, što bi rekao Enes Hadžiethemćumurović (nezaboravni Žan Marolt) iz serije Lud, zbunjen normalan, sutra vrlo moguće neko drugo zvučno ime.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
IZVOR: AL JAZEERA
E sad, koliko je stvarno, realno, čvrsto i iskreno prijateljstvo dvojice političara, od kada se i gdje sklapalo i čeličilo, najmanje je važno u ovoj priči, ali je zanimljivo gdje je, u kojem društvu i kakvom kontekstu, potencirano. Je li to Kurti posjetio Sarajevo i bio gost (kompletnog tročlanog) bh. Predsjedništva, pa je u svečanom salonu zdanja u Ulici Maršala Tita 16 primao komplimente, ili su članovi „skupnog poglavara države Bosne i Hercegovine, kojeg čine tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi“ (Wikipedia) posjetili Prištinu, pa se „velikim prijateljstvom“ zahvaljivali domaćinu?
Ništa od toga – „veliko prijateljstvo“ je (ciljano i namjerno) spomenuto na konferenciji za novinare tokom posjete predsjednika Albanije Bajrama Begaja Sarajevu. Pa dobro, reći ne neki, nije loše da se na ovakvim susretima malo „pojačaju“ regionalne veze i saradnja, ali kakve veze imaju Kurti i Begaj, može li fakat da su obojica etnički Albanci (i visoki zvaničnici dvije države) doprinijeti da bh. vlasti istom mjerom odgovore na, kako to Bećirović pojasni, „državnički potez gospodina Kurtija da i unutar Bosne i Hercegovine, kada je riječ o predstavnicima u državnim institucijama koji dolaze iz entiteta Republika Srpska, da će i oni pomoći nama da i mi povučemo adekvatan potez i da potpuno implementiramo sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala u okviru Berlinskog procesa“?
Možda bi visoki gost iz Albanije odmah kazao našto na ovu temu, vjerovatno ljubazno poručio domaćinima da se radi o bilaterali Bosne i Hercegovine i Kosova, da nije kulturno i diplomatski miješati se u tuđe međusobne relacije, ali i da je htio u tom trenutku nije mogao, mada će se kasnije uključiti u „tuđu“ priču. Prvo su spram „velikog prijateljstva“ Bećirovića i Kurtija imala ponešto „pojasniti“ i druga dva člana bh. Predsjedništva. Pa je tako Željka Cvijanović „naružila“ prvog među jednakima kako se, „vodeći računa o krhkim odnosima, moraju birati riječi … Ne želim govoriti ko bi mogao biti moj prijatelj u regionu, a to bih mogla. Trebamo stvari posmatrati tako kako da ih zajednički riješimo i šta možemo da uradimo da se bolje razumijemo“. Iako rijetko (ako ikako) do sada bila je u pravu.
„Na njenu stranu“ stao je Željko Komšić, nerijetko autor žestokih, ponekad i neprimjerenih poruka. „Da ne bi stvari otišle u pogrešnom pravcu, pitanje slobodnog kretanja građana Kosova na teritoriji Bosne i Hercegovine je pitanje ove dvije zemlje i nije pristojno da uplićemo Kosovo u priču s predsjednikom druge države, pa čak to bila i Albanija … U ovom kontekstu može se pričati samo ako se govori o saradnji cijele regije, ali se onda moraju spomenuti i druge države … Ako mi držimo da je legitimno da Kosovo bude tema ove priče, onda mi ne možemo zabraniti [predsjedniku Srbije Aleksandru] Vučiću i [predsjedniku Hrvatske Zoranu] Milanoviću da pričaju o Bosni i Hercegovini…“
I predsjednik Albanije se uključio u bespotrebnu priču
U tih posljednjih nekoliko riječi mogla bi stati „kompletna slika“ regionalnih odnosa, (pre)često narušenih, čak i neprijateljskih, pokušajima hegemonije i tutorstva nad (h)istorijskim / povijesnim teritorijama, „našim“ a ne „njihovim“ etnitetima i entitetima. Potenciranje nečega nekome što sami ne želite ponašanje je na ovim prostorima koje seže daleko u prošlost, s tendencijom da se nastavi čak i kada / ako države postanu članice Evropske unije. Za takve (uglavnom sračunate) poteze ne treba ni povod, ni razlog – dovoljno je da nekome „vratite milo za drago“ za nešto od ranije ili tek da, zbog lične promocije ili politikanstva, pokažete kako ste jači i dominantniji u odnosu na druge ili ostale.
O čemu je razmišljao predsjednik Albanije dok se bh. predsjednička trojka međusobno, pred mikrofonima, kamerama i visokim gostom, prepucavala i dijelila lekcije samo on zna, ali ni on na kraju nije „pobjegao“ od „zadate teme“. Begaj je, bez stvarne potrebe i razloga (?), poručio kako je nezavisnost Kosova „nepovratna realnost … da se pokazalo kao pouzdan partner posvećen jačanju dobrosusjedstva … aktivno je dalo doprinos regionalnoj saradnji i procesima euroatlantskih integracija na Zapadnom Balkanu…“ Zaključio je kako će „priznanje Kosova definitivno utjecati na mir, sigurnost, pomirenje i regionalnu stabilnost…“
Tako je „najskuplja srpska reč“ (Matija Bećković) izdominirala susretom na kojem je konstatirano kako su strateški vanjsko-politički ciljevi Bosne i Hercegovine i Albanij gotovo identični, da je prostor za ekonomsku saradnju ogroman, da je u narednom periodu potrebno nastaviti postojeće trendove iz posljednje tri godine, kako je vrijeme za redovnu avio-liniju Sarajevo – Tirana… Ovakvi susreti uglavnom su protokolarni, o operacionalizaciji „dogovorenog“ uglavnom se brinu vlade i eksperti iz raznih oblasti, ali će ovaj ostati zabilježen kao egzemplar kako se ne treba i ne smije prijateljska posjeta pretvoriti u unutrašnje „neprijateljsko“ prepucavanje i tjeranje kaprica gdje mu mjesto i vrijeme nije.
‘Glume da su kobajagi zaštitnici kobajagi države’
Nejasno je da li je Bećirović u nepotrebnu priču o odluci Vlade Kosova da jednostrano ukine vize bh. građanima ubacio „veliko prijateljstvo“ s Kurtijem iziritiran što je Željka Cvijanović cinično i drsko prozvala kolege iz državnog Predsjedništva da „glume da su kobajagi zaštitnici kobajagi države“. Ta bedastoća i besramno pljuvanje po državi koju bi trebala dostojno i časno predstavljati i braniti, a za što je itekako dobro plaćena, nije prvi (sigurno ne i posljednji) direktni udar članice državnog vrha iz reda srpskog naroda, odnosno iz bh. entiteta Republika Srpska. „Kobajagi“ odgovor Željke Cvijanović uslijedio je nakon što su je Bećirović i Komšić preglasali i usvojili Prijedlog zakona o državnoj imovini te ga poslali u parlamentarnu proceduru.
Izvjesno je da (ne samo) predstavnici vlasti iz RS-a neće priznati nezavisnost Kosova sve dok to ne učini Srbija i tu se ništa ne može promijeniti. Zbog toga je kontraproduktivno, nepotrebno, nekorektno tu temu delegirati na sastancima koji nemaju direktnu vezu s Kosovom, vizama, „trećim“ zemljama. Pogotovo je suvišno, pa i karikaturalno, potencirati osobne relacije s ljudima koji niti su prisutni, niti bitni za tu vrstu razgovora. U ovom slučaju bio je to premijer Kosova Albin Kurti, „inače moj dobar prijatelj“, što bi rekao Enes Hadžiethemćumurović (nezaboravni Žan Marolt) iz serije Lud, zbunjen normalan, sutra vrlo moguće neko drugo zvučno ime.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
IZVOR: AL JAZEERA
Povezani članci
Ostali članci iz rubrike Gledišta
Neće biti produženja roka CIK: Stranke treba da dostave liste kandidata za poslanike do 11. decembra
