Dva ulična skupa po kiši, jedan u organizaciji vlasti i drugi u organizaciji opozicije, pokazala su kako odnos snaga nije kao onaj u Skupštini Srbije.
U svijet su iz Beograda, i pored stroge kontrole, ponovo počele odlaziti originalne slike bez fotošopiranja i, što je važnije, bez propagandnih želja vrha vlasti i narativa kako je Srbija najsigurniji i najljepši kutak ako ne u cijelom svijetu, a u Evropi sasvim sigurno. Takvu sliku kvari jedini segment javnog prostora koji nije pod kontrolom režima – ulica.
Od desetina hiljada ljudi koji slobodno “šetaju” ulicama, a koje su pod istu zastavu okupile dvije nezapamćene tragedije sa 18 prekinutih mladih života, režim se pokušao odbraniti okupljanjem najvećeg broja plaćenih “stajača” na ulici, na Vučićevom još jednom “historijskom” mitingu, ali ipak nije mogao odagnati svoj najveći strah – od te iste ulice.
I druga tvrdnja o tome kada autokratska vlast popušta, lako je dokaziva. Pokazali su to mnogi raniji protesti organizovani na ulici, naprimjer, studenata zbog iseljenja iz domova, blokade mostova i autoputa zbog Zakona o eksproprijaciji i iskopavanja litijuma, radnika Fijata, taksista, frilensera ili pijačnih prodavaca i mnogi drugi protesti i blokade koji su uprkos razlika u zahtjevima imali i nešto zajedničko.
Građani koji se nisu povinovali odlukama vlasti i koji su izlazili na ulice, skoro po pravilu dobijali su ono štu su tražili. Ali, tek nakon razgovora s Vučićem, glavnim prauzročnikom svakovrsnognjihovog nezadovoljstva.
Ne treba zaboraviti, međutim, da su ljudi i njihove pojedinačne sudbine važniji od toga hoće li ih neko nazivati narodom ili građanima i da osim pojedinačnih i kolektivnih prava, svi ljudi, a pogotovo upravljačke strukture imaju iste takve obaveze. Koje se u demokratskim društvima u kojima su političke kao i sve druge utakmice svakodnevna i normalna praksa – podrazumijevaju.
U uličnim “okršajima” u kojima većina ljudi direktno i ne učestvuje skoro po pravilu pobjednici postaju oni koji, kako bi to bilo normalno, svoje zahtjeve ostvaruju kroz institucije koje uspostavljaju sistem koji osigurava zakonima propisana sva prava i obaveze svakog pojedinca.
Osnovna razlika dva beogradska kišna okupljanja jesu apsolutna predvidljivost “stajača”na mitingu ispred govornika i čiji je jedini posao da s vremena na vrijeme uzviknu, kako bi to rekao Jura Stublić, “hoćemo, živio i dolje” ili kakavu drugu parolu, te apsolutnu nepredvidljivost “šetača” koji se skoro sve vrijeme kreću.
Pogotovo ovaj put kada su toliko šaroliki u političkom smislu i kada od opozicije imaju skoro isključivo logističu podršku.
Takvu poziciju zasad maksimalno koriste i pobjeđuju formu (kontra)mitinga kao zastarjelu i prevaziđenu. Vidjelo se to i u prošlu subotu kada je umjesto dosadašnjih blokada najfrekventnijeg beogradskog mosta Gazela kao meta izabrana zgrada Radiotelevizije Srbije u Takovskoj, koju je davnih devedesetih nekadašnji “kralj ulica i trgova” Vuk Drašković s pravom nazivao Bastilja.
Ista ta Bastilja koja nikad do kraja nije uklonile masne fleke koje su ostale od sluganjerstva crveno-crnoj koaliciji, sada je opkoljena hiljadama ljudskih tijela, u centralnom je Dnevniku u nekoliko navrata uključivala kamere i uživo izvještavala sa protesta, pokazavši da ispoštovati novinarske kodekse, zakone i volju građana i nije baš tako strašan posao.
Bio je to najvažniji gol u dosadašnjoj ofanzivi “šetača”.
Vučićeva ponuda razgovora u zamjenu za prekid protestnih šetnji, naredna je zakazana već za 2. juni, potpuno je slična njegovoj ranijoj ponudi o novim izborima, naravno pod postojećim uslovima odnosno pod apsolutnom kontrolom predsjednika republike.
Ali, Vučićeve javne ponude za razgovore nisu jedine akcije vlasti da zaustavi ulične šetnje i spriječi ispunjenje zahtjeva demonstranata koji, realno posmatrano, i nisu takvi da bi u velikoj mjeri ugrozili vladajući režim. Zahtjevi a ne demonstrani. Prije bi se reklo da idu na ruku svih građana i naroda Srbije. Zato se kao vododjelnica s obje strane “fronta” sve češće nameće podjela u opoziciji na onaj prozapadni dio i onaj koji to nije.
Zato se ispod žita traže oni među organizatorima šetnji koji bi paktirali s vlašću čime bi se razvodnila energija protesta po istoj recepturi kao i mnogo puta ranije. O tome se može pročitati isključivo na socijalnim mrežama čiji akteri imaju skoro podjednak odijum i prema vlastima i prema opoziciji i koji neskriveno traže nova lica i na opozicionoj sceni. Tako se jedan od lidera opozicije Dragan Đilas čija je stranka i koalicija dobila najviše poslaničkih mjesta u parlamentu ponovo okrivljuje kao onaj “koji će ponovo izdati” kao onomad spominjani Drašković.
Đilas kao jedan od organizatora protesta, koji je uz vlasnika kompanije “United media” Dragana Šolaka (Televizija N1, Televizija Nova S, te listovi Nova i Danas i SBB kablovska mreža) najnapadaniji “izdajnik” u Srbiji, skoro da se i nije oglašavao u medijima, izjavio je da ga ne interesuju vučićeve riječi nego djela i da je “pad SNS počeo”.
Predsednik Stranke sloboda i pravda, kako se zove njegova stranka, za Televiziju N1 je rekao da se prvo moraju ispuniti zahtjevi protesta, pa onda govoriti o drugim stvarima.
"Izvolite gospodine Vučiću, REM zamenite i da vidimo kako se bira novi, RTS-u da se promeni rukovodstvo, mora da se uđe u proceduru oduzimanja frekvencija ovim dvema televizijama, Ana Brnabić da smeni Gašića, i onda dođemo do toga da su ispunjeni zahtevi koji treba da nam pomognu da kao društvu uđemo u oporavak u borbi protiv nasilja i tek onda dolazimo do toga da rešimo političku krizu koja je ogromna, a ona se rešava na izborima, ali pravim izborima. Za to je vrlo bitan REM“, rekao je Đilas.
Treba li podsjećati da je jedan izborni ciklus već bojkotovan i da je Skupština prestala ličiti na bjelorusku tek poslije mukotrpnog zalaganja Evropske unije koja je organizovala dijalog vlasti i opozicije, a koji osim smanjenja izbornog cenzusa sa pet na tri posto i nije uspio značajnije približiti vrlo udaljenja stajališta dvije Srbije koje predugo egzistiraju jedna pored druge kao dva zasebna svijeta.
Na kraju, ako se i Vučić javno zalaže za ulazak u Evropsku uniju, znajući kako se to ne može postići politikom sjedenja na četiri stolice, zašto je to blam priznati proevropskoj opoziciji, barem onom njenom dijelu koji bi ubrzavao a ne usporavao put u Brisel, a ne na sve četiri strane svijeta. I zašto je to “opasno” javno reći i na ulici, tom jedinom nepokorenom mjestu srpske demokratije? I nije li strah od ulice imanentan, osim režimu i dijelu opozicije, a da se pritom ne misli na ortodoksne radikale Vojislava Šešelja?
Uostalom, ni zvanična Srbija kao kandidatkinja za ulazak u Evropsku uniju, nije politički neutralna. Neutralna je vojno, a to ipak nije isto.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Od desetina hiljada ljudi koji slobodno “šetaju” ulicama, a koje su pod istu zastavu okupile dvije nezapamćene tragedije sa 18 prekinutih mladih života, režim se pokušao odbraniti okupljanjem najvećeg broja plaćenih “stajača” na ulici, na Vučićevom još jednom “historijskom” mitingu, ali ipak nije mogao odagnati svoj najveći strah – od te iste ulice.
“Razredni” se boji pištaljke
Zašto se plaši jedino ulice? Iz dva glavna razloga. Prvo, zato što je odavno “zarobio” sve institucije države i društva stavljajući ih u svoju službu i potpunu kontrolu nad svim neistomišljenicima preglasavanjem, otvorenim prijetnjama, ucjenama i vrijeđanjima ili obilatim korištenjem davno pokorenih i korumpiranih medija.Drugo, zbog toga što je uz par rijetkih medija i pojedinaca, zapravo jedini preostali prostor slobode i okupljana građana pred kojim on kao i svaki drugi moćnik postaje nemoćan i, satjeran u ćošak, biva prinuđen da popusti.Samo jedan kratak pogled na Skupštinu Srbije potvrđuje prvu tezu. Za predsjednika najvišeg zakonodavnog organa u državi postavio je svog odanog slugu koji umjesto da vodi sjednice izigrava razrednog starješinu kakve srednje škole koji umjesto da bude najstariji, ali samo jedan od 250 poslanika, dijeli packe i proziva kolege bjesomučno kršeći ne samo poslovnik o radu nego i elementarne civilizacijske norme komunikacije među ljudima. Vlasnik je dugmeta za uključivanje i isključivanje mikrofona. Ali, kada mu se uzvrati jednim zviždukom pištaljke, glavnom rekvizitom uličnih protesta, kao što je to usred Skupštine uradila jedna od opozicionih poslanica na višednevnoj sjednici o sigurnosti, onda potpuno pomahnita i pokušava “đacima” podijeliti sve “jedinice”. Oni mu zauzvrat okreća leđa, pokazujući kako ne žele slušati tirade i izlaze ispred Skupštine na ulicu organizujući protestne šetnje protiv nasilja. Usput, predsjednik Skupštine neodoljivo posjeća baš na one “razredne” kojima đaci dodjeljuju nadimke Gargamel iako “štrumpfova” odavno nema na televizijama. Jer zna se ko je u Srbiji vođa odnosno Glavni štrumpf. To nikako nije Vladimir Orlić.I druga tvrdnja o tome kada autokratska vlast popušta, lako je dokaziva. Pokazali su to mnogi raniji protesti organizovani na ulici, naprimjer, studenata zbog iseljenja iz domova, blokade mostova i autoputa zbog Zakona o eksproprijaciji i iskopavanja litijuma, radnika Fijata, taksista, frilensera ili pijačnih prodavaca i mnogi drugi protesti i blokade koji su uprkos razlika u zahtjevima imali i nešto zajedničko.
Građani koji se nisu povinovali odlukama vlasti i koji su izlazili na ulice, skoro po pravilu dobijali su ono štu su tražili. Ali, tek nakon razgovora s Vučićem, glavnim prauzročnikom svakovrsnognjihovog nezadovoljstva.
“Stajači” protiv “šetača”
Bez obzira na tu nikako nebitnu činjenicu, odgovoriti na pitanje jesu li dva mnogoljudna skupa na kiši u dva dana, režimski (kontra)miting nazvan “Srbija nade” i četvrti protest opozicije i građana protiv nasilja izmijenili sliku Srbije, još se sa sigurnošću ne može tvrditi. Možda. Ničija nije do zore gorjela, kako bi rekli i narod, termin koji više upotrebljava vlast (jer se s njim lakše manipuliše) i građani, termin kojim se takođe često manipuliše, ali se više upotrebljava sa opozicione strane.Ne treba zaboraviti, međutim, da su ljudi i njihove pojedinačne sudbine važniji od toga hoće li ih neko nazivati narodom ili građanima i da osim pojedinačnih i kolektivnih prava, svi ljudi, a pogotovo upravljačke strukture imaju iste takve obaveze. Koje se u demokratskim društvima u kojima su političke kao i sve druge utakmice svakodnevna i normalna praksa – podrazumijevaju.
U uličnim “okršajima” u kojima većina ljudi direktno i ne učestvuje skoro po pravilu pobjednici postaju oni koji, kako bi to bilo normalno, svoje zahtjeve ostvaruju kroz institucije koje uspostavljaju sistem koji osigurava zakonima propisana sva prava i obaveze svakog pojedinca.
Osnovna razlika dva beogradska kišna okupljanja jesu apsolutna predvidljivost “stajača”na mitingu ispred govornika i čiji je jedini posao da s vremena na vrijeme uzviknu, kako bi to rekao Jura Stublić, “hoćemo, živio i dolje” ili kakavu drugu parolu, te apsolutnu nepredvidljivost “šetača” koji se skoro sve vrijeme kreću.
Pogotovo ovaj put kada su toliko šaroliki u političkom smislu i kada od opozicije imaju skoro isključivo logističu podršku.
Takvu poziciju zasad maksimalno koriste i pobjeđuju formu (kontra)mitinga kao zastarjelu i prevaziđenu. Vidjelo se to i u prošlu subotu kada je umjesto dosadašnjih blokada najfrekventnijeg beogradskog mosta Gazela kao meta izabrana zgrada Radiotelevizije Srbije u Takovskoj, koju je davnih devedesetih nekadašnji “kralj ulica i trgova” Vuk Drašković s pravom nazivao Bastilja.
Ista ta Bastilja koja nikad do kraja nije uklonile masne fleke koje su ostale od sluganjerstva crveno-crnoj koaliciji, sada je opkoljena hiljadama ljudskih tijela, u centralnom je Dnevniku u nekoliko navrata uključivala kamere i uživo izvještavala sa protesta, pokazavši da ispoštovati novinarske kodekse, zakone i volju građana i nije baš tako strašan posao.
Bio je to najvažniji gol u dosadašnjoj ofanzivi “šetača”.
Vučić nudi razgovore
Svjestan da mu (kontra) miting nije donio skoro nijedan politički poen čak ni među svojima, nakon što ga je danima najavljivao kao “najveći u istoriji” i navodno nadstranački, Vučić je brže-bolje ponudio beogradskim “šetačima” razgovore o dijelu njihovih zahtjeva. Kao udicu zasad je spomenuo samo nagodbu o ukidanju realityija na Pink televiziji uz decidiranu tvrdnju kako “Gašića ne da” (ministra policije) jer će u suprotnom morati da se ide na nove izbore. Drektora BIA-e Aleksandra Vulina, čija se ostavka takođe traži, nije ni spominjao, ali je takođe odbio i zahtjev da se razgovara o smjenama na televizijskom javnom servisu i formiranju prijalezne vlade koja bi pripremila slobodne i poštene izbore.Vučićeva ponuda razgovora u zamjenu za prekid protestnih šetnji, naredna je zakazana već za 2. juni, potpuno je slična njegovoj ranijoj ponudi o novim izborima, naravno pod postojećim uslovima odnosno pod apsolutnom kontrolom predsjednika republike.
Ali, Vučićeve javne ponude za razgovore nisu jedine akcije vlasti da zaustavi ulične šetnje i spriječi ispunjenje zahtjeva demonstranata koji, realno posmatrano, i nisu takvi da bi u velikoj mjeri ugrozili vladajući režim. Zahtjevi a ne demonstrani. Prije bi se reklo da idu na ruku svih građana i naroda Srbije. Zato se kao vododjelnica s obje strane “fronta” sve češće nameće podjela u opoziciji na onaj prozapadni dio i onaj koji to nije.
Đilas traži djela, a ne riječi
Problem je što se pojavljuje sve više uglednih pojedinaca koji predlažu objedinjavanje svih zahtjeva u jedan koji se zove – ostavka Vučića.Zato se ispod žita traže oni među organizatorima šetnji koji bi paktirali s vlašću čime bi se razvodnila energija protesta po istoj recepturi kao i mnogo puta ranije. O tome se može pročitati isključivo na socijalnim mrežama čiji akteri imaju skoro podjednak odijum i prema vlastima i prema opoziciji i koji neskriveno traže nova lica i na opozicionoj sceni. Tako se jedan od lidera opozicije Dragan Đilas čija je stranka i koalicija dobila najviše poslaničkih mjesta u parlamentu ponovo okrivljuje kao onaj “koji će ponovo izdati” kao onomad spominjani Drašković.
Đilas kao jedan od organizatora protesta, koji je uz vlasnika kompanije “United media” Dragana Šolaka (Televizija N1, Televizija Nova S, te listovi Nova i Danas i SBB kablovska mreža) najnapadaniji “izdajnik” u Srbiji, skoro da se i nije oglašavao u medijima, izjavio je da ga ne interesuju vučićeve riječi nego djela i da je “pad SNS počeo”.
Predsednik Stranke sloboda i pravda, kako se zove njegova stranka, za Televiziju N1 je rekao da se prvo moraju ispuniti zahtjevi protesta, pa onda govoriti o drugim stvarima.
"Izvolite gospodine Vučiću, REM zamenite i da vidimo kako se bira novi, RTS-u da se promeni rukovodstvo, mora da se uđe u proceduru oduzimanja frekvencija ovim dvema televizijama, Ana Brnabić da smeni Gašića, i onda dođemo do toga da su ispunjeni zahtevi koji treba da nam pomognu da kao društvu uđemo u oporavak u borbi protiv nasilja i tek onda dolazimo do toga da rešimo političku krizu koja je ogromna, a ona se rešava na izborima, ali pravim izborima. Za to je vrlo bitan REM“, rekao je Đilas.
Kakva će biti sudbina protesta
Hoće li protesti “Srbija protiv nasilja” doživjeti sudbinu onih protesta koji su se zvali “Ne davimo Beograd” protiv izgradnje “Beograda na vodi”, “Protiv krvavih košulja” poslije napada na jednog od lidera opozicije Borka Stefanovića koji je prerastao u “Protest jedan od pet miliona” ili “Protiv diktature” održan u Beogradu, Novom Sadu i Nišu kao reakcija na rezultate izbora, kao i ranije, i ovaj put će zavisiti od opozicije koja u navedenim slučajevima nije na pravi način znala artikulisati enrgiju velikog građanskog nezadovoljstva.Treba li podsjećati da je jedan izborni ciklus već bojkotovan i da je Skupština prestala ličiti na bjelorusku tek poslije mukotrpnog zalaganja Evropske unije koja je organizovala dijalog vlasti i opozicije, a koji osim smanjenja izbornog cenzusa sa pet na tri posto i nije uspio značajnije približiti vrlo udaljenja stajališta dvije Srbije koje predugo egzistiraju jedna pored druge kao dva zasebna svijeta.
Na kraju, ako se i Vučić javno zalaže za ulazak u Evropsku uniju, znajući kako se to ne može postići politikom sjedenja na četiri stolice, zašto je to blam priznati proevropskoj opoziciji, barem onom njenom dijelu koji bi ubrzavao a ne usporavao put u Brisel, a ne na sve četiri strane svijeta. I zašto je to “opasno” javno reći i na ulici, tom jedinom nepokorenom mjestu srpske demokratije? I nije li strah od ulice imanentan, osim režimu i dijelu opozicije, a da se pritom ne misli na ortodoksne radikale Vojislava Šešelja?
Uostalom, ni zvanična Srbija kao kandidatkinja za ulazak u Evropsku uniju, nije politički neutralna. Neutralna je vojno, a to ipak nije isto.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
