FUSNOTE

Albanofobija u Srbiji još nije umrla, a ka’će ne znamo. I što je krajnje neobičan osjećaj straha, prezira i mržnje prema Albancima, bar za državu i društvo koji formalno žele Kosovo sa većinskim albanskim stanovništvom u svom sastavu, zar ne? Ili to, po starom-lošem običaju, Srbija želi Kosovo – ali bez kosovskih Albanaca u istom?

Naime, na naslovnoj stranici prorežimskog glasila Informer, i svim trafikama u Srbiji, nedavno je osvanuo naslov: „Zapad ukinuo vize lažnoj državi. Evropo, evo vam Šiptara! Vodite ih sve u EU!“ Čekajte, šta? Nije li poenta državne politike da se Albanci reintegrišu u Srbiju?

Zbog čega ih onda glasnogovornički Informer, uvredljivim riječima, protjeruje sa Kosova u mrsku Evropu? Kakav je to kačamak u glavi? Tabloidi su vaistinu nastavak rata drugim sredstvima. Kao argument za nezavisnost Kosova od Srbije, sve što premijer Kosova Albin Kurti treba da uradi u Briselu jeste da pokaže ovu naslovnu stranu.

Uvredljiv termin: Ovu, kao i nebrojene druge. Albanci u navedenom glasilu konstantno figuriraju kao „Šiptari“, pa tako „Šiptari bi da izbrišu Srbe“, „Šiptari se spremaju za rat“, „Šiptari spremaju terorističke napade u Evropi“, „Šiptari totalno poludeli“ i tome tabloidno slično.

Prema jednom istraživanju, samo u januaru 2017, Informer je objavio 20 tekstova sa pogrdnom rječju „Šiptar“. Ovaj termin izdašno koristi i aktuelni šef Državne bezbjednosti, institucije koja je bila odgovorna za onolike zločine na Kosovu. I da, jednom za svagda, u pitanju jeste termin koji je nepristojan i uvredljiv, iako Albanci jedni druge ponekad nazivaju slično („Shqipëtar“).

Otprilike kao i termin „crnčuga“ (nigger) koji je takođe uvredljiv i rasistički, iako pojedini američki crnci jedni druge ovako oslovljavaju. Ali, zamislimo Newyork Times koji na svojim naslovnicama poručuje da se „Crnčuge spremaju za rat“, „Crnčuge bi da izbrišu Amerikance“, „Crnčuge potpuno poludele“ ili „Evropo, evo vam crnčuga“?

„Ljudi iz šume“: Hajde da pokušamo racionalno i bez prenapučenih emocija. Da smo kosovski Albanci – da li bismo željeli da živimo u takvoj državi, te medijskom i društvenom ambijentu? Prema istraživanju Instituta društvenih nauka (2020), samo trećina ispitanika Srba (31 odsto) bi prihvatili brak sa Albancem ili Albankom.

A 24 odsto Srba bi pristalo da Albanac bude predsjednik Srbije. To nam, otprilike, govori sve o našoj zajedničkoj budućnosti. Prisjetimo se tretmana jednog jedinog Albanca, Shaipa Kamberija iz Bujanovca, u Skupštini Srbije (potpredsjednica iste je zatražila njegovo hapšenje).

Šta bismo da ih je trideset ili pedeset? A premijerka Brnabić je 2019. izjavila da „Priština ne razmišlja racionalno“ i da „Imate posla sa ljudima koji su bukvalno izašli iz šume“. Iako je vjerovatno mislila na bivše pripadnike OVK, u pitanju jeste indikator (pre)dugog smatranja o Albancima kao iracionalnim varvarima i divljacima mimo civilizacije.

Kosovski Albanci tada su na društvenim mrežama reagovali humorom, te sarkastičnim heštegovima „Bukvalno sada smo izašli iz šume“ (#LiterallyFromtheWoods) i „Ljudi iz šume“ (#PeopleFromtheWoods), uz selfije ispred nekog drveća.

Prikriveni Srbi: A nije to od juče, i u tome je ceo kunst. Jedan drugi srpski premijer, Vladan Đorđević (1897-1900), opisivao je Albance kao divljake i plemenske ljude koji nemaju istoriju i nesposobni su za državu. Mrtav i rasistički ozbiljan, Đorđević je tvrdio da su Albanci „evropski crvenokošci“ koji „spavaju u drveću za koje su prikačeni repovima“. Kako u Vladi, tako i u Srpskoj akademiji.

Njen predsjednik, čuveni naučnik Jovan Cvijić, opisivao je kosovske Albance kao podle i prikrivene Srbe. I nadrinaučno je insistirao na tome da Srbija „zbog životnih potreba“ mora da izađe na more preko Albanije (luke Durs), te crtao razne geografske i etnografske mape tim velikosrpskim povodom. Pa eno tog Cvijića na našoj novčanici od 500 dinara, u državi na koju bismo da privolimo Albance. Ali kako, moliću lijepo?

Politike kolonizacije: Ako je npr. akademik Vaso Čubrilović 1937. napisao memorandum za Vladu u kojem otvoreno predlaže – totalno etničko čišćenje Kosova od Albanaca. Za njega, Albanci su „neprijateljski i strani elemenat“, zbog čega kritikuje „zapadne“ metode u rješavanju etničkih problema, i predlaže hapšenja, krčenja groblja, sječu šuma i puštanje pasa, odnosno golu represiju.

I ambasador u nacističkom Berlinu Ivo Andrić 1939. piše svoj elaborat rješavanja „albanskog pitanja“ putem asimilacije i iseljavanja, radi izlaska Srbije na famozno more. Prema Dimitriju Tucoviću (1914), šovinistička štampa u Srbiji je širila stereotipe o Albancima kao varvarima i „ljudskom odrodu“ koje valja civilizovati.

I jeste, slične rasističke stavove imali su razni kolonijalni gospodari, Englezi, Francuzi i Španci, te Amerikanci, kao i Rusi. Ali i mi u Srbiji, uz aktivne politike kolonizacije, represije i aparthejda.

Memorandum: Međutim, ako to smatramo ružnom rasističkom i kolonijalnom prošlošću, razmislimo dvaput. Premotajmo nekoliko decenija unapred, i SANU je sačinila Memorandum (1986) u kojem se kosovski Albanci predstavljaju kao divljačke ubice i silovatelji koji progone srpski narod.

Srbija je i 1981. primjenila golu silu nakon demonstracija sa zahtjevom da Kosovo postane sedma republika, a Albanci konstitutivni narod u SFRJ. Tada je ubijeno više desetina Albanaca, proglašeno vanredno stanje sa sve tenkovima, te uhapšeno i na robije osuđeno preko 4000 Albanaca.

Dok je akademik, prvi predsjednik SR Jugoslavije i takozvani „otac nacije“ Dobrica Ćosić 1999. ovako pisao o kosovskim Albancima: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda.“ U ćosićevskom govoru mržnje, kosovskim Albancima se i danas prišivaju jedino epiteti „šiptarskih terorista“, dilera drogom i ljudskim organima. Kao da u pitanju nisu ljudi, već – ljudi sa drveća.

Majka Terza umjesto Cvijića: Da Srbija ozbiljno razmatra politiku „Kosovo je Srbija“, umjesto što je samo štampa na majicama za desne ekstremiste, ponašala bi se veoma drugačije. Na primjer, albanski jezik bi se izučavao u školama u Srbiji. A predsjednik Vučić bi se na Instagramu hvalio da ga aktivno uči.

Obilježili bismo masovne grobnice, progovorili o hladnjačama, i izvinili zbog ratnih zločina Miloševićevog režima. Promjenili bismo Ustav, i redefinisali Srbiju kao državu srpskog, albanskog i svih ostalih naroda. Prevodile bi se knjige kosovskih pisaca i naučnika.

Narodna banka Srbije bi novčanicu sa Cvijićem zamjenila Majkom Terezom (ili Ibrahimom Rugovom). Navijalo bi se i za kosovske sportiste, džudistkinje Mejlindu Kelmendi i Distriju Krasniqi, pa i za fudbalere Xhaku i Shaqirija. Na radio stanicama bi svirala i popularna muzika sa Kosova, a u Beogradu se organizovali koncerti Dua Lipe i Rite Ore.

Jer, sve bi to značilo da smo zaista ozbiljni u svojim namjerama da Kosovo (p)ostane u sastavu Srbije, i da Albancima pružamo iskrenu ruku pomirenja. Nemoguće? Nezamislivo? Možda i jeste. Ali baš zato je i Kosovo u Srbiji pojednako nezamislivo – bez rata i egzodusa koje priziva Informer.

I da Kosovo nikada ne dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama ili zastavu na jarbolu na Est Riveru, sljedeće pitanje ostaje. Šta smo to mi kao društvo uradili da bismo Albance učinili ravnopravnim i prihvaćenim građanima naše Republike?

Umjesto kolonijalne i rasističke dehumanizacije kao dežurnih terorista, dilera droge, pekara i semenkara sa repovima ili sa drveća? Zašto nema „specijalnih veza“ sa ovim ljudima, prilikom upisa na fakultet ili liječenja na kliničkim centrima? Da li tada treba da iznenađuje zašto kosovski Albanci ne žele da žive u Srbiji? I da li to iskreno želimo – i mi sami?

Na kraju, ko su danas jedini evropski „Indijanci“ nesposobni za uređenu državu, u dubokom raskoraku sa vrijednostima modernosti i Zapada? Prosvjetiteljstva, sekularizma i vladavine prava, umjesto vladavine srodničkih veza, partijske korupcije, tribalnog kriminala, i podrške Rusiji? I ko je tu zaista „moralni talog“ Balkana? Kosovski Albanci ili srpski tabloidi?

Piše: Aleksej Kišjuhas, Danas.rs