Daleko od sporazuma?

Konačno se krenulo sa konkretizacijom dogovorenog, ali su svi svjesni da su i dalje daleko od konačnog stavljanja tačke na ovu priču.

U danima kada se Srbija bori sa najtežim masovnim zločinima u novijoj istoriji, razgovori u Briselu o implementaciji sporazuma o normalizaciji odnosa Beograd i Prištine su svakako stavljeni u drugi plan. Novonastala situacija je poremetila planove glavnog srpskog pregovarača da javnost obavesti o poslednjim pregovorima, jer je morao pred medije zbog tragedija koje su se dogodile proteklih dana.

Ono što je svakako dobro, jeste činjenica da se konačno krenulo sa konkretizacijom nečega što je dogovoreno, ali smo svi svesni da smo i dalje isuviše daleko od konačnog stavljanja tačke na ovu priču.

Sporna fraza

Krenulo se od toga da je konačno usaglašena Deklaracija o nestalim osobama. Ni do ovog teksta, kako saznajemo, nije došlo lako i bez komplikacija. Kako je zvanično saopšteno, dve godine se radilo na ovom dokumentu i sporna je bila fraza enforced disappearance. Puno je vremena prošlo da bi se ta fraza izbegla i za toliko vremena koliko je prošlo, smanjila se mogućnost da se nestali pronađu, ili barem njihovi ostaci.

Beograd se, navodno, plašio da bi se sporna formulacija mogla koristiti u budućnosti kao sredstvo za razračunavanje sa Srbijom u eventualnim sudskim sporovima. Ono što je najvažnije jeste to da su se konačno obe strane usaglasile sa ovim prioritetnim zadatkom koji se tiče rešavanja sudbine nestalih, onih čija je sudbina i dalje nepoznata.

Kada je reč o broju nestalih, iz Komisije za nestale Vlade Srbije je saopšteno da se radi o 1.621 osobi. Od tog broja, 568 su Srbi i drugi nealbanci, a 1.053 su Albanci. Procena je da je tokom oružanih sukoba na Kosovu poginulo gotovo 13.000 osoba.

Ovaj napredak je pozdravila i Evropska unija. I jeste napredak od sedam milja. Ali, onda je došla na red i priča o zajednici srpskih opština (ZSO). Vučić je prihvatio sve što je predloženo, a Kurti ni da čuje.

Krivac je Brisel

Koliko god imali razumevanja za jednu ili drugu stranu, ili simpatija, EU nije smela da dozvoli da se pitanje ZSO deset godina ni ne postavi u agendu pregovaranja. Koliko je tek tu vremena protraćeno i šta je sve moglo da se uradi za sve te godine, bolje je i ne razmišljati.

I tu nije glavni krivac Priština, već Brisel. Evropska unija je bila garant Briselskog sporazuma iz 2013. godine. Beograd tvrdi da nema detalja iz tog sporazuma koji nije ispunio, a Priština nije ni razmišljala o toj jednoj tački Briselskog sporazuma koja je bila njena obaveza. To je međunarodna obaveza koju je overio zvaničnik EU. To bi trebalo da ima težinu. I još jednom, koliko god to bilo neprihvatljivo Prištini, taj sporazum je potpisan i međunarodno-pravno valjan.

Kosovski premijer Albin Kurti se konstantno poziva na kosovski Ustav. Njegov je argument da osnivanje i bitisanje ZSO nije u skladu sa Ustavom. Ne postoji nijedan dokument koji je Srbija potpisala i primenila od juna 1999. godina koji je u skladu sa njenim Ustavom, pa je sve svoje obaveze, ovako ili onako, sprovela. Mnogi će reći da ih to ne zanima, da je Srbija to i zaslužila, ali obaveze su obaveze.

Kurtijeve (nenaučene) lekcije

Kada je Priština potpisala Briselski sporazum znali su da li je ili nije u skladu sa kosovskim Ustavom. Uostalom, Srbija je svojim konstruktivnim stavom u pregovorima sa Prištinom zavredila jednak položaj za pregovaračkim stolom.

Kurti kao da nije naučio lekcije iz prošlosti. Mnogo mirovnih planova i predloga je Beograd odbijao i zbog toga platio visoku cenu. Druge strane te predloge nije odbijala, iako i njima nije sve išlo pod ruku.

Beograd je tvrd u stavu da neće prstom mrdnuti po pitanju povratka Srba u kosovske institucije dok ZSO ne bude formirana. I, ono što je zanimljivo, čvrsto se toga pridržava. Kurti što pre mora da prelomi i da prihvati neminovno. U suprotnom rizikuje da izgubi blanko podršku Zapada koju Priština nedvosmisleno ima u odnosu na Srbiju svih ovih godina. Za sada, iz Vašingtona i Brisela stižu poruke da Kosovo mora da ispuni svoju obavezu i polako, ali sigurno, teret sa sebe prebacuju na Prištinu.

Sve ovo govori da su razgovori u Briselu stvarno došli do zida, kako je to definisao predsednik Srbije. Kurti ne da ZSO, a Vučić tvrdi da neće da nastavi implementaciju sporazuma dok se to pitanje se reši. I opet je na potezu Brisel. Lepo je to kada nas Brisel obavesti da je postignut napredak i da to administracija EU pozdravlja, ali svi očekuju mnogo konkretnije rezultate.

Vučićeva slamka spasa

Svima je jasno kuda i kako vodi normalizacija odnosa Beograda i Prištine i upravo zbog toga, obe strane moraju da budu više nego spremne da rade na realizaciji potpisanih ili usmeno prihvaćenih dogovora sa EU.

Jasno je da se Vučić drži ZSO u kojoj vidi jedinu slamku spasa za svoju politiku. Odavno je postao svestan da izuzev ZSO, Srbija ništa konkretno neće dobiti tokom pregovora i zato insistira na njenom formiranju.

Brisel se, konačno, opredelio da implementacija prihvaćenog sporazuma krene u realizaciju i već prilikom narednog susreta pregovarača treba očekivati dalji napredak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.