Analiza

Sljedećeg vikenda, pod velikim pritiskom, nastavljaju se pregovori za normalizaciju odnosa Kosova i Srbije. Krajem februara strane su već prihvatile preambulu i 11 članova Osnovnog sporazuma, kao konačan tekst o kome se više neće pregovarati. Međutim, sljedeći korak ostaje ključan: postizanje sporazuma o implementacionim odredbama članova u Aneksu, koji će se smatrati sastavnim dijelom. Osnovni ugovor će biti završen i spreman za formalno potpisivanje tek kada ovaj zadatak bude ispunjen, piše profesor međunarodnog prava sa Kembridža Marc Weller u autorskom tekstu za Kohu.

Navodi da je sada poznato da će ovaj sporazum predstavljati samo jedan korak na „putu” pune normalizacije, ali da to još uvijek ne znači međusobno priznanje dvije države.

Ali, to će pojasniti da bi se Srbija i Kosovo međusobno odnosile u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući princip suverene ravnopravnosti država, zabranu pretnji i upotrebe nasilja, kao i obavezu da se svi sporovi rješavaju mirnim putem, smatra Weller.

Navodi i da bi prihvatanje sporazuma vjerovatno otvorilo put članstvu Kosova u Savjetu Evrope.

Ukazje na navode da je Njemačka tražila od ostalih država članica Savjeta Evrope da odlože članstvo ili da ga uopšte ne dozvole, ukoliko bi se Kosovo pokazalo kao prepreka za postizanje sporazuma. Dodaje da bi po Osnovnom sporazumu, Srbija bila prinuđena da prestane da se protivi učešću Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.

“Naime, dan nakon što je objavljeno da je tekst Osnovnog sporazuma konačan, predsjednik Vučić je izjavio da tu obavezu nikada neće ispuniti. Ovo evidentno nepoštovanje ključne obaveze nakon što je dogovoreno, ojačaće argument Kosova da garancije za implementaciju treba da važe za obe strane, a ne samo da prenesu učinak Kosova. Srbija takođe mora da odgovara, u provjerljivom obliku, za datu riječ. Naravno, čak i kada bi Srbija sa entuzijazmom podržavala članstvo Kosova u UN, to samo po sebi ne bi uklonilo prepreke za pristupanje, kada se uzme u obzir pristup Ruske Federacije”, piše Weller.

Ocenjuje da sporazum ne bi u potpunosti otključao put ka članstvu u EU ni Srbiji ni Kosovu.

“Srbija ne može da postane članica, sve dok u Ustavu ima za svoju politiku pravo na drugu državu, odnosno Kosovo. Sveobuhvatna normalizacija zahtjevaće priznanje statusa Kosova. Kosovo je sputano činjenicom da pet država članica EU i dalje odbija da ga prizna. Neki bi čak mogli da promjene pristup, uzimajući u obzir Osnovni sporazum, pod uslovom da ga ratifikuju skupštine obe strane. Oni bi ratifikaciju mogli da vide kao više od formalne potvrde barem de fakto prihvatanja postojanja Kosova od strane Srbije kroz Osnovni sporazum. Ali ako bi se dodao zahtjev za ratifikaciju, to bi na kraju moglo rezultirati sporazumom koji nikada ne bi stupio na snagu. Štaviše, drugi među onima koji nisu priznali Kosovo mogli bi da insistiraju da će priznati Kosovo tek kada se postigne konačni sveobuhvatni i pravno obavezujući sporazum o normalizaciji između Kosova i Srbije, uz formalno međusobno priznanje”, naveo je Weller.

Smatra da su, bez obzira na to kakva je neposredna korist bilo koje strane od okvirnog sporazuma, EU i njene države članice, posebno Francuska, Njemačka i Italija, zajedno sa SAD su u velikoj mjeri pojačale pritisak na obe strane da zaključe sporazum, i da to urade sada.

U tom smislu, navodi da je Lajčak postavio cilj za sljedeći sastanak krajem sedmice u Ohridu, sugerišuću da bi se u ovom slučaju mogao postići dogovor o cijelom paketu.

Kao i ranije, kritično pitanje se tiče implementacije Prvog sporazuma o normalizaciji iz 2013, koji je pokrenuo čitav niz dodatnih obaveza dogovorenih između strana u procesu dijaloga predvođenog EU od tada, a postao je poznat jer je predviđao Asocijaciju/Zajednicu opština sa srpskom većinom, dodaje Weller.

Podsjeća da Beograd insistira na implementaciji Zajednice, ali navodi da je to samo jedna od obaveza koje su proizašle iz briselskog dijaloga, tvrdeći da je uglavnom Srbija ta koja nije primenila neke od drugih sporazuma.

Navodi i da Zajednica nije ni jedini dio prvog Briselskog sporazuma iz 2013. godine, jer su, kaže, neke druge obaveze koje on sadrži ostavljene u mirovanju, ali je uprkos tome Srbija uspjela da osnaži pitanje Zajednice i poručuje da, ako Kosovo ne ispuni tu obavezu, normalizacija ne može da napreduje.

“Čini se da su ovaj stav podržali posrednici EU Njemačka, Francuska i Italija, kao i SAD. U stvari, SAD su umanjile entuzijazam i pohvale za odluku Kosova da tako jasno i nedvosmisleno podrži 11 članova Okvirnog sporazuma na sastanku u Briselu prošlog mjeseca. Njen specijalni izaslanik i zamjenik pomoćnika državnog sekretara, Gabriel Escobar, dospeo je na naslovne strane sljedećeg dana kada su njegove primjedbe možda donekle nepravedno protumačene da sugerišu da je primjena onoga što je on nazvao Zajednicom opština sa srpskom većinom na dijelu Kosova, „određeno naređenje“ međunarodne zajednice, ili bar SAD”, piše Weller.

Dodaje da su osjećaj ovako oštrog stava međunarodne zajednice pojačale glasine da će posrednici insistirati da Kosovo prvo mora da uspostavi Zajednicu, “bukvalno za nekoliko dana”, kao i da bi mehanizam za izradu statuta Zajednice suštinski isključio Vladu Kosova iz procesa, prema šemi o kojoj se razgovaralo 2015.

Weller ocjenjuje da je za EU, njene članice i za SAD, pitanje Zajednice relativno jednostavno - Kosovo je izgleda prihvatilo ideju sporazuma iz 2013. godine, Beograd insistira da se to sprovede, a koncept međuopštinske saradnje rutinski se primjenjuje u drugim kontekstima u Evropi, pa nema razloga da Kosovo ne bude prinuđeno da sprovede obavezu koju je ono prihvatilo.

“Istina je da je međuopštinska saradnja rutinski instrument koji jača lokalnu samoupravu u Evropi. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, na koju se pozivaju sve strane i koja se smatra vodičem za sprovođenje Zajednice, u članu 10 tačka 1, predviđa da lokalne vlasti imaju pravo da u vršenju svojih ovlašćenja sarađuju i da, u okviru zakona, formiraju konzorcijume sa drugim lokalnim vlastima radi obavljanja poslova od zajedničkog interesa. Međutim, ovaj slučaj nije isto što i rutinska primjena dobrih praksi u opštinskom upravljanju”, smatra Weller.

Prema njegovim riječima, kao deo Ahtisaarijevog sporazuma, nekoliko opština na Kosovu je zapravo stvoreno da bi se prilagodilo lokalnoj srpskoj većini i da bi se njenim članovima obezbjedila neka vrsta pravnog i političkog identiteta.

“Idući dalje od ovlašćenja koja su data svim opštinama na Kosovu, opštinama sa srpskom većinom dodjeljena su skromnija samoupravna prava, dok su neke od njih dobile i naprednija ovlašćenja (uključujući Sjevernu Mitrovicu, Gračanicu i Štrpce u pitanjima zdravstva, Sjevernu Mitrovicu u visokom obrazovanju). Kosovo je možda bilo nerado kada je nekim opštinama ponudilo više ovlašćenja na osnovu etničkih razlika, jer bi se činilo da daje prednost jednoj opštini u odnosu na drugu. Ovo ne bi bilo u skladu sa obavezom doktrine jednakosti svih građana i svih zajednica na Kosovu. Pa ipak, ovaj ustupak je učinjen kao priznanje činjenice da je došlo do promjene suvereniteta. Posebne garancije za srpsko stanovništvo mogle bi se opravdati činjenicom da je vrhovna vlast Srbije nad teritorijom zamjenjena vlašću Kosova”, navodi Weller.

Međutim, primjećuje da je Kosovo dosledno odbijalo ideju dubljeg etničko-teritorijalnog sporazuma sa Srbijom.

“Ovaj koncept je temeljno diskreditovan od Dejtonskog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Stvaranje Republike Srpske kao etničkog srpskog entiteta blokiralo je i zaustavilo poslijeratni proces pomirenja u Bosni i Hercegovini od usvajanja Sporazuma 1995. Umjesto smanjenja etničke podjele, dodjela teritorije jednoj etničkoj grupi produbila je podjele i održala Bosnu i Hercegovinu u njenom stalnom stanju prije kolapsa. Dakle, Kosovo je uspješno ubedilo međunarodnu zajednicu da izbjegne stvaranje srpskog entiteta unutar Kosova kao trećeg nivoa vlasti na Kosovu na osnovu teritorije tokom izuzetno teškog procesa u Rambujeu”, ocjenio je Weller.

On dodaje i d stvaranje teritorijalne jedinice na sjeveru, a možda čak i “povezivanje sa titularnim teritorijalnim jedinicama u drugim zemljama”, nije u potpunosti davanje prava manjinskim zajednicama.

“Ne jača integraciju zajednica, niti im nudi jednake mogućnosti ili čak glas u državi Kosovo uopšte. Ne stvara povjerenje i zajedničke veze, kao ni odnose i međuzavisnost u kulminaciji zajedničkog standarda zaštite za sve na cijelom Kosovu. U stvari, za mnoge na Kosovu, teritorijalni pristup izgleda kao produžetak velikosrpske politike, koja je tražila teritorijalnu kompenzaciju za gubitak kontrole nad čitavom bivšom Jugoslavijom prije raspada SFRJ 1991. godine. Razorne posljedice ovog politike dobro su poznati milionima nesrba”, tvrdi Weller.

Iz toga izvodi zaključak da spor oko Zajednice nema veze sa zaštitom srpske etničke zajednice.

“Kosovo nije imalo oklevanja bilo koje vrste da razmotri dalje korake koji bi se mogli preduzeti za jačanje ljudskih i manjinskih prava. Težište ovog spora odnosi se na nastojanje da se kontrola teritorije iz Beograda zadrži van granica Srbije i da se istovremeno razvodni stabilnost Kosova i njegove unutrašnje jurisdikcije. Ova zabrinutost nije odraz iracionalnih strahova kosovskih lidera”, uvjeren je Weller.

Izvor: Koha ditore/Kosovoonline