Potres u Turskoj i Siriji Dani humanosti poslije nemara i pohlepe

Iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu crni bilans poginulih u porušenim i krvavim Turskoj i Siriji stalno raste. Do objave ovog teksta brojke će ponovo biti povećane. Nevjerovatni broj mrtvih i povrijeđenih šokira dušu i srce. To je neosporni pokazatelj veličine ove katastrofe koju je izazvala priroda, a koju su pripremili, kako se čini, nemar i pohlepa. Neophodni lov na odgovorne kukavičke, prevarantske političare, biznismene i institucije koji su možda imali ulogu u stvaranju ove ogromne, neprestane boli i patnje i daleko gorih stvari je počeo.

No, danas se moramo prisjetiti kako je svaki od hiljada koji su poginuli u potresu užasne magnitude bio čovjek, s imenom i historijom. Neki su bili stari, neki mladi. Neki su bili očevi, neke su bile majke. Bili su braća, bili su sestre. Bili su sinovi, kćeri. Bili su prijatelji, bili su stranci. Voljeli su i bili voljeni. Sada ih nema – nasilno i iznenada. A oni sretni, koji su izbjegli da ih proguta lavina kamena i betona, ostali su da žale i tragaju za rodbinom i susjedima koje su nekada grlili, pozdravljali osmjehom ili mahanjem tek nekoliko dana prije.

‘Majko, ovdje smo’

Ipak, bilo je trenutaka kada je nada pobjeđivala užas. Kad o tome govorimo, imali smo privilegiju svjedočiti scenama gdje je ljudskost, opet i iznova, pobijedila nečovječnost; gdje je dobrota, barem jednom, bila ispred nezainteresiranosti; gdje je žrtva pobijedila sebičnost, a ljepota ružnoću. Bili smo taknuti i zadivljeni brojnim primjerima kako je volja za životom – misteriozna i nepobjedljiva – moćan protuotrov rezignaciji i očaju.

Širom Turske su spasioci dobrovoljno istupali kako bi pokušavali naći i spasiti zatrpane. Njihova hrabrost i upornost su bili nagrađivani kada su, skoro sedmicu nakon udara čudovišnog potresa, pronašli 64-godišnju majku – živu. Pod čistim, plavim nebom, krhka žena je nošena iz ruševina na nosilima, zamotana u deke. Njen sin je bio među spasiocima, ohrabrivao ju je riječima: “Majko, ovdje smo.“ Ljudi, okupljeni u blizini kako bi tiho pratili kako nose spašenu do vozila hitne pomoći, počeli su aplaudirali. Pljeskali su, smatram, ne da odaju počast njenim spasiocima, već da iskažu poštovanje i divljenje odlučnoj ženi koja se odbranila od smrti.

U turskoj provinciji Hatay utučena djevojka izašla je cijela nakon što je bila zatrpana više od 150 sati. Njeno mirno lice, tamna kosa i plavi džemper bili su prekriveni prašinom. Vidjela se mala, krvava posjekotina na obrvi. Bila je tiha, njene sitne ruke smrznute i ispružene – možda posljedica traume koju je sama preživjela. Sudbina njene porodice nije poznata. Neko, u blizini, plakao je prateći ovo dešavanje, koje se može opisati samo kao čudo. “Mašala“, kazao je spasilac.

Zeynep nije umrla sama

Potom, tu je posebna priča o nevjerovatnom ponovnom susretu sirijskog oca koji je izgubio 18-mjesečnog sina. Spasioci su odnijeli bebu Ibrahima u bolnicu i objavili na društvenim mrežama snimke usamljenog dječaka, u modricama, kako jede bananu, u nadi da će naći njegove roditelje. Tako je Ibrahimov otac Jomaa Biazid i otkrio da mu je sin živ. Kasnije je iscrpljeni, poteseni i uplakani Jomaa pozdravio Ibrahima nježnim očinskim poljupcem. To je bio tračak neočekivane radosti koja je, na kratko, potisnula tugu. Jomaa i dalje traga za drugim sinom Mustafom, a supruga i kćer su mu poginuli.

Naravno, nemaju sve priče o spašavanju sretan kraj. Njemački timovi za spašavanje – nagnani imperativom da pomognu – iskopali su 40-godišnju Zeynep Kahraman ranije protekle sedmice u Turskoj. Plakali su nakon spašavanja njenog života. Narednog dana su doznali kako je Zeynep podlegla ranama koje je zadobila na tijelu i u duši. Bila je iscrpljena. Bila je zatrpana 104 sata s voljenima koji nisu preživjeli. Tada su ponovo Nijemci plakali i zagrlili se. Ovaj put, zbog smrti Zeynep. Jedina utjeha koju su imali je to da su joj omogućili da umre među članovima porodice. “Zeynep nije umrla tamo sama, bez ikoga. U konačnici, njena porodica ju je mogla držati za ruku“, rekao je spasilac.

Mene je ovaj video, iznad svega, potakao da napišem ovu kolumnu o dobroti i dobročinstvu, za koje često zaboravimo da postoji, a pojavi se kada svijet i obični ljudi koji ga naseljavaju postanu nevjerovatni suočeni s  tragedijom i užasom. On pokazuje tren kada sirijsko dijete, guste crne kose i žute jakne, spašavaju iz ruševina. On izgleda blijed i kratko zbunjen dok ga spasioci jedan drugom u radosti predaju. Nije jasno koliko je bio pod ruševinama i čiji je. Veliki osmijeh koji pokazuje da nije samo živ, već i da je dobro, obasjava njegov lice bijelo poput krede.

Nevinost i otpornost mladosti

Spasioci se raduju horski, dječak odgovara smijehom i razigrano plješće svoje spasioce, koji ga u obraz ljube u znak radosti, zahvalnosti i olakšanja. To je prekrasan prizor, koji je, u jednom, fantastičan prikaz nevinosti i otpornosti mladosti i obaveze koju većina nas osjeti da pomogne drugima.

Kako sati i dani neumitno prolaze, šanse da će se naći preživjeli – bilo stari ili mladi – nestaju. Ta činjenica, uvjeren sam, neće spriječiti niti poljuljati odlučne Sirijce, Turke i strane dobrovoljce da riskiraju vlastite živote kako bi spasili druge. To je, na kraju svega, humanost na djelu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.