Ono što se zvalo „tehnički dijalog između dvije države“ je zapravo politički pregovor, čiji je jedan od ciljeva uspostavljanje legitimne suspenzije pravnog poretka na dijelu Kosova, ili za dio njegovih građana, uz saglasnost zvaničnog Kosova, i uspostavljanje drugog pravnog poretka, kao proizvod političkog dogovora i zavisnog od tog političkog dogovora.
Sa stanovišta Beograda, briselski pregovori su dio dosljedne spoljne politike, koja je pod potpuno nepovoljnim uslovima (pod pokroviteljstvom zapadnih sila) držala otvoreni front Kosova, istovremeno označavajući napredak u odnosima sa Briselom. Beogradu su, upola glasa neke zapadne zemlje, poručile da će doći dan kada će morati da bira između Brisela i Kosova, a njihov odgovor je bio da će imati politiku u kojoj neće odvajati Kosovo od Brisela. „Čak i Kosovo, pa i integracije“, stav je zvaničnog Beograda koji ne ide od slabljenja, već od reinterpretacije.
Nakon oslobođenja Kosova od strane NATO, Milošević je izgradio politiku osporavanja Kosova kao nezavisnog entiteta i kontrole dijela teritorije sa „paralelnim institucijama“, nakon što je izgubio kontrolu nad cjelokupnom teritorijom Kosova, kontrolu izgrađenu nasiljem. Ova politika se nije promjenila sa snagama koje su došle posle Miloševića. Koštunica, Đinđić i konačno Tadić su zadržali istu politiku (iako sa različitom retorikom) osporavanja nezavisnosti Kosova i njegovog teritorijalnog integriteta, kroz paralelne institucije.
Nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, svijesni da bi bilo nerealno očekivati da SAD i druge velike (i male) zemlje povuku priznanje nezavisne države Kosovo, kalibrirali su politiku izgrađenu u periodu neposredno poslije 1999. godine s jedne strane, i dalje su zadržali čvrstu poziciju osporavanja nezavisnosti Kosova u međunarodnom aspektu i kontrole teritorije, a sa druge strane, izgradili su diplomatsku poziciju „međusobnog priznavanja realnosti“. Ova maksima otprilike govori da je proglašenje nezavisnosti Kosova realnost, ali je i realnost da prištinske vlasti ne kontrolišu cijelu teritoriju zemlje. I ne samo na sjeveru: svuda na Kosovu gde ima Srba sa više nego simboličnim prisustvom, postoji i prisustvo paralelnih institucija.
„Priznavanje realnosti” nije samo odgovor na kosovsku političku formulaciju („Beograd mora da prizna realnost nezavisnog Kosova”), već i pregovaračka platforma.
Šta je istina, da je dosledna pregovaračka platforma od oslobođenja Kosova pa nadalje iza koje bi stajala maksima: za sve na Kosovu treba tražiti Beograd. Za razliku od Miloševića koji je rekao da treba pitati samo Beograd, aktuelna vlast kaže i Beograd. Srbija je ovu platformu testirala sa šest tačaka Ban Ki Muna – tadašnjeg premijera Kosova (koji je sadašnji) zajedno sa tadašnjim predsjednikom i ministrom spoljnih poslova i prihvatila – to je samo nastavak.
A to se vidi i po naizgled potpuno nespornim tačkama, šta bi bilo pitanje katastarskih knjiga. Beograd je uzeo katastarske knjige Kosova kada je napustio Kosovo 1999. godine (nekoliko nedjelja ranije uzeo je leševe Albanaca koje je ubio i zakopao ih u masovne grobnice – to je takođe aktuelno pitanje pregovora) i odolijevao je tokom 12 godina uprkos slabim međunarodnim pozivima da ih vrate.
Tri godine nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, on pristaje da vrati ove ukradene knjige – ali ne kao jednostrani čin. To je odlučeno u pregovaračkom procesu, u kojem će, čak i ako pristane da bezuslovno vrati ove knjige, imati dvije velike pobjede. Jedna će, naravno, biti konstruktivna strana koju bi Brisel morao da nagradi, a možda i nekim ustupkom Prištine. I drugo, što je mnogo važnije, pitanje kosovskih katastarskih knjiga (kao i sve ostalo) biće formalno stavljeno na sto o kome mora da odluči i Beograd. To što Srbija ne mora da pregovara za ukradene knjige – odavno je trebalo da ih vrati – neće se iznositi za pregovarački sto, niti, što je još važnije, da ih sopstveni pravni poredak i dalje tretira kao pravo na paralelu. Sudovi, koji se nalaze u Srbiji, da i dalje rade sa kosovskim katastarskim knjigama. Ovo će biti ostavljeno za kasnije – prvo riješite probleme koji se mogu riješiti, posrednik će odgovoriti.
Kodifikacija „posebnih rješenja” zasebno može dovesti do posebnog rješenja u odnosima Kosova i Srbije. Ovo posebno rješenje, koje se nekada i u izjavi premijera u prošlom mandatu nazivalo posebnim statusom, neće se graditi po principu „odozgo“, tj. kao dio pregovora koji nakon uspostavljanja vodećih principa, okvira itd. odlučuje da se za jedan ili drugi interes, u određenim vremenskim i prostornim uslovima, izvrši privremena obustava pravnog poretka. Umjesto ovakvog pristupa, najveća je vjerovatnoća za konstrukciju odozdo prema gore, tj. uspostavljanja „posebnog statusa” na osnovu pravnih presedana postignutih u procesu pregovora. Dakle, ono što se zvalo „tehnički dijalog između dvije države“ je zapravo politički pregovor, čiji je jedan od ciljeva da se uspostavi legitimna suspenzija pravnog poretka na dijelu Kosova, ili za deo građana, sa saglasnost zvaničnog Kosova na to i uspostavljanje drugog pravnog poretka, kao produkt političkog dogovora i zavisan od tog političkog dogovora.
Umjesto sadašnjeg stanja prećutne tolerancije različitih pravnih poretka na teritoriji zemlje, pregovarački proces Brisela može proizvesti legalizaciju dva pravna poretka na Kosovu, uz saglasnost zvaničnog Kosova, a ono što je važno za zvanično Priština, formalno poštujući „crvene linije“.
Konačni proizvod bi lako mogao da bude transformacija sadašnjeg stanja nefunkcionalnosti države, njene stvarne podeljenosti, u trajno stanje pregovora u trouglu Priština-Beograd-Brisel, gdje Beograd mora da ima ulogu koguvernera.
Za zvanični Brisel ovo bi bilo olakšanje. Njegova misija Euleks, za razliku od Unmika, imala je ulogu uspostavljanja vladavine prava na Kosovu – zakona. Poslije tri godine Euleks je imao isti rezultat kao Unmik, a mogao bi da bude efikasan kao Unmik čak i za ovih deset godina. Euleks sada može da reši sva sporna pitanja uspostavljanja reda i zakona: sjever nije njegova dužnost, to je dužnost pregovarača.
Tako se politika meke („konstruktivne“) konfrontacije Beograda sa EU isplati. I poslije mišljenja MSP od 22. jula, umjesto promjene uloga i jačanja položaja Kosova, ono slabi. Umjesto prokosovske ofanzive u UN, obilježena je antikosovska ofanziva Srbije, čime je postignut sporazum Srbija-EU za nestrukturisane razgovore „Priština-Beograd”. Od tog trenutka Kosovo je zabeležilo najveće moguće proklizavanje u pregovaračkoj poziciji: predsjednik zemlje podneo ostavku kao kršilac Ustava, organizovani su vanredni parlamentarni izbori, koji su svuda obilježenim neredima ozbiljno narušili legitimitet institucija koje su iz njih proizašle. U izvještaju i pisanju Dika Martija u ozbiljnim zapadnim medijima premijera Kosova je okarakterisan kao šef kriminalne organizacije, izbor predsjednika Kosova je izvršen u sumnjivim okolnostima, izbor Vlade koja predstavlja manjinu albanskog biračkog tijela je napravljen. U svijetu percepciju Kosova imaju njegova dva lidera: premijer optužen (s pravom ili ne) za sistematsko kriminalno djelovanje i kontroverzni predsednik (najblaže rečeno) sa imidžom ruskog oligarha.
Pregovaračka pozicija Kosova, građena tokom 20 godina, bila je pozicija viktimizovanog naroda, koji teži slobodi i sopstvenom evropskom identitetu. Za manje od godinu dana, pregovaračka pozicija Kosova je pozicija problematične zemlje koja će učestvovati u bilo kakvim pregovorima kako bi dokazala da je „kooperativna“ zemlja. Gledano na ovaj način, Kosovo pregovara da dokaže da Tači nije vrh kupole zločina, a Pacolli ruski oligarh. Ili, možda je ovo preterivanje, možda Kosovo pregovara jer na zvaničnom nivou ne može da izgradi, ni intelektualno ni politički, okvir sopstvenih interesa koji bi predstavljalo Briselu, za razgovore, koji su ionako neophodni sa Srbijom?
Međutim, u sadašnjim uslovima, pregovarački proces će produbiti nesklad između Kosova i Srbije. U početku, čak i ako se ne proizvede više od onoga što se dogodilo 8. marta, Beograd će se krajem ove godine smatrati konstruktivnom strankom. Ukoliko dođe do pomaka u sporazumu, sa konceptom posebnih rješenja, funkcionalni jaz između Srbije i Kosova će se produbiti: „posebna rješenja“ će se primjenjivati na Kosovu, a ne na teritoriji Srbije; posebna rješenja će uzeti veliki deo energije od zvanične Prištine, za Beograd će to biti drugo ili trećerazredna pitanja. Ako se uspostavi "kodeks posebnih rješenja", odnosno "poseban status", to će za Srbiju biti važno do kraja ove decenije. Kada je na pragu članstva u EU, Srbija može da izbjegne pitanje priznavanja Kosova kao države cijelim paketom posebnih rješenja, tj. može reći da će priznati Kosovo ako se postigne konačno rješenje za „poseban status”. Time će Srbija dobiti bitku da državljanstvo Kosova ostane nedovršeno, odnosno tako što će status zemlje ostati otvoren. I, istovremeno, pobjediće u dilemi „O Evropo, o Kosovo”. Biće moguće biti članica EU i bez priznavanja Republike Kosovo – biće joj dovoljno da uslovno prizna rezultat budućih razgovora sa Kosovom.
Produbljivanje razlike između Kosova i Srbije briselskim pregovorima je ušlo u sve veću brzinu. Prisustvo Beograda u Briselu dio je njegovih integracionih obaveza za dobrosusjedstvo. Prisustvo Prištine u Briselu dio je zvaničnih ličnih obaveza Prištine prema međunarodnim zaštitnicima. Priština ulazi u ovaj pregovarački proces bez ugovornih integracionih odnosa sa Evropskom unijom – ako te odnose stvori u ovom desetogodišnjem periodu, onda će biti najmanje 10-15 godina udaljena od svih svojih susjeda u evropskim integracijama. U polurealističkom i polupesimističkom scenariju, Kosovo će nekako potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kada Srbija jednom nogom bude u EU. Možda sa oba.
U narednih deset godina Srbija može da izgradi, kao što je dala znake, politiku drugačiju od politike teritorijalnih podjela. Umjesto projekcija „ujedinjavanja srpskih teritorija“, Srbija može da gradi mnogo povoljniju politiku, a to je kontrola država, ili slabo održavanje država kroz „sopstvene teritorije“. Dakle, Srpska Republika Bosna i Hercegovina ili Sjever Kosova više nisu potrebni kao pretnja odvajanja – potrebni su da bi države poput Bosne i Hercegovine i Kosova bile u stanju kontrole, stanju slabe funkcionalnosti. I, naravno, njihova tržišta proizvoda i srpskog kapitala.
Osmog marta zemlja je napravila korak koji je teško popraviti. Kosovo je već uhvaćeno između dvije pozicije, gdje će biti narušeni njeni interesi. Prva šteta biće nastavak ovog pregovaračkog procesa, uz sve gore opisano. Ali druga šteta je nemogućnost Kosova, u sadašnjim uslovima, da se povuče iz pregovaračkog procesa. Ovaj korak, normalan u međunarodnim odnosima, moglo bi da napravi samo rukovodstvo koje može da pogleda Evropu u oči i kaže da štiti sopstvene državne interese. U uslovima u kojima je gotovo jedino što se pokušava zaštititi narušen imidž kosovskih lidera, povlačenje iz pregovaračkog procesa značilo bi još jedan dokaz neodgovornosti ove zemlje.
Dakle, oštećena ako se nastavi i oštećena ako se prekine, zemlja ima samo jednu opciju, pokušaj izgradnje konsenzusa. Posle kvarova u izbornom procesu, izbora predsjednika i formiranja vlade albanske manjine, ulaska u pregovore bez konsenzusa - teško da će se konsenzus moći izgraditi u sadašnjim okolnostima.
U njegovom odsustvu, Kosovo ide u ubrzanu trku lomova. Ili one koje proizilaze iz pregovaračkog procesa, ili druge koje proizilaze iz vladavine manjina.
Piše: Pisac i publicista Veton Surroi
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
Nakon oslobođenja Kosova od strane NATO, Milošević je izgradio politiku osporavanja Kosova kao nezavisnog entiteta i kontrole dijela teritorije sa „paralelnim institucijama“, nakon što je izgubio kontrolu nad cjelokupnom teritorijom Kosova, kontrolu izgrađenu nasiljem. Ova politika se nije promjenila sa snagama koje su došle posle Miloševića. Koštunica, Đinđić i konačno Tadić su zadržali istu politiku (iako sa različitom retorikom) osporavanja nezavisnosti Kosova i njegovog teritorijalnog integriteta, kroz paralelne institucije.
Nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, svijesni da bi bilo nerealno očekivati da SAD i druge velike (i male) zemlje povuku priznanje nezavisne države Kosovo, kalibrirali su politiku izgrađenu u periodu neposredno poslije 1999. godine s jedne strane, i dalje su zadržali čvrstu poziciju osporavanja nezavisnosti Kosova u međunarodnom aspektu i kontrole teritorije, a sa druge strane, izgradili su diplomatsku poziciju „međusobnog priznavanja realnosti“. Ova maksima otprilike govori da je proglašenje nezavisnosti Kosova realnost, ali je i realnost da prištinske vlasti ne kontrolišu cijelu teritoriju zemlje. I ne samo na sjeveru: svuda na Kosovu gde ima Srba sa više nego simboličnim prisustvom, postoji i prisustvo paralelnih institucija.
„Priznavanje realnosti” nije samo odgovor na kosovsku političku formulaciju („Beograd mora da prizna realnost nezavisnog Kosova”), već i pregovaračka platforma.
Šta je istina, da je dosledna pregovaračka platforma od oslobođenja Kosova pa nadalje iza koje bi stajala maksima: za sve na Kosovu treba tražiti Beograd. Za razliku od Miloševića koji je rekao da treba pitati samo Beograd, aktuelna vlast kaže i Beograd. Srbija je ovu platformu testirala sa šest tačaka Ban Ki Muna – tadašnjeg premijera Kosova (koji je sadašnji) zajedno sa tadašnjim predsjednikom i ministrom spoljnih poslova i prihvatila – to je samo nastavak.
A to se vidi i po naizgled potpuno nespornim tačkama, šta bi bilo pitanje katastarskih knjiga. Beograd je uzeo katastarske knjige Kosova kada je napustio Kosovo 1999. godine (nekoliko nedjelja ranije uzeo je leševe Albanaca koje je ubio i zakopao ih u masovne grobnice – to je takođe aktuelno pitanje pregovora) i odolijevao je tokom 12 godina uprkos slabim međunarodnim pozivima da ih vrate.
Tri godine nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, on pristaje da vrati ove ukradene knjige – ali ne kao jednostrani čin. To je odlučeno u pregovaračkom procesu, u kojem će, čak i ako pristane da bezuslovno vrati ove knjige, imati dvije velike pobjede. Jedna će, naravno, biti konstruktivna strana koju bi Brisel morao da nagradi, a možda i nekim ustupkom Prištine. I drugo, što je mnogo važnije, pitanje kosovskih katastarskih knjiga (kao i sve ostalo) biće formalno stavljeno na sto o kome mora da odluči i Beograd. To što Srbija ne mora da pregovara za ukradene knjige – odavno je trebalo da ih vrati – neće se iznositi za pregovarački sto, niti, što je još važnije, da ih sopstveni pravni poredak i dalje tretira kao pravo na paralelu. Sudovi, koji se nalaze u Srbiji, da i dalje rade sa kosovskim katastarskim knjigama. Ovo će biti ostavljeno za kasnije – prvo riješite probleme koji se mogu riješiti, posrednik će odgovoriti.
Kodifikacija „posebnih rješenja” zasebno može dovesti do posebnog rješenja u odnosima Kosova i Srbije. Ovo posebno rješenje, koje se nekada i u izjavi premijera u prošlom mandatu nazivalo posebnim statusom, neće se graditi po principu „odozgo“, tj. kao dio pregovora koji nakon uspostavljanja vodećih principa, okvira itd. odlučuje da se za jedan ili drugi interes, u određenim vremenskim i prostornim uslovima, izvrši privremena obustava pravnog poretka. Umjesto ovakvog pristupa, najveća je vjerovatnoća za konstrukciju odozdo prema gore, tj. uspostavljanja „posebnog statusa” na osnovu pravnih presedana postignutih u procesu pregovora. Dakle, ono što se zvalo „tehnički dijalog između dvije države“ je zapravo politički pregovor, čiji je jedan od ciljeva da se uspostavi legitimna suspenzija pravnog poretka na dijelu Kosova, ili za deo građana, sa saglasnost zvaničnog Kosova na to i uspostavljanje drugog pravnog poretka, kao produkt političkog dogovora i zavisan od tog političkog dogovora.
Umjesto sadašnjeg stanja prećutne tolerancije različitih pravnih poretka na teritoriji zemlje, pregovarački proces Brisela može proizvesti legalizaciju dva pravna poretka na Kosovu, uz saglasnost zvaničnog Kosova, a ono što je važno za zvanično Priština, formalno poštujući „crvene linije“.
Konačni proizvod bi lako mogao da bude transformacija sadašnjeg stanja nefunkcionalnosti države, njene stvarne podeljenosti, u trajno stanje pregovora u trouglu Priština-Beograd-Brisel, gdje Beograd mora da ima ulogu koguvernera.
Za zvanični Brisel ovo bi bilo olakšanje. Njegova misija Euleks, za razliku od Unmika, imala je ulogu uspostavljanja vladavine prava na Kosovu – zakona. Poslije tri godine Euleks je imao isti rezultat kao Unmik, a mogao bi da bude efikasan kao Unmik čak i za ovih deset godina. Euleks sada može da reši sva sporna pitanja uspostavljanja reda i zakona: sjever nije njegova dužnost, to je dužnost pregovarača.
Tako se politika meke („konstruktivne“) konfrontacije Beograda sa EU isplati. I poslije mišljenja MSP od 22. jula, umjesto promjene uloga i jačanja položaja Kosova, ono slabi. Umjesto prokosovske ofanzive u UN, obilježena je antikosovska ofanziva Srbije, čime je postignut sporazum Srbija-EU za nestrukturisane razgovore „Priština-Beograd”. Od tog trenutka Kosovo je zabeležilo najveće moguće proklizavanje u pregovaračkoj poziciji: predsjednik zemlje podneo ostavku kao kršilac Ustava, organizovani su vanredni parlamentarni izbori, koji su svuda obilježenim neredima ozbiljno narušili legitimitet institucija koje su iz njih proizašle. U izvještaju i pisanju Dika Martija u ozbiljnim zapadnim medijima premijera Kosova je okarakterisan kao šef kriminalne organizacije, izbor predsjednika Kosova je izvršen u sumnjivim okolnostima, izbor Vlade koja predstavlja manjinu albanskog biračkog tijela je napravljen. U svijetu percepciju Kosova imaju njegova dva lidera: premijer optužen (s pravom ili ne) za sistematsko kriminalno djelovanje i kontroverzni predsednik (najblaže rečeno) sa imidžom ruskog oligarha.
Pregovaračka pozicija Kosova, građena tokom 20 godina, bila je pozicija viktimizovanog naroda, koji teži slobodi i sopstvenom evropskom identitetu. Za manje od godinu dana, pregovaračka pozicija Kosova je pozicija problematične zemlje koja će učestvovati u bilo kakvim pregovorima kako bi dokazala da je „kooperativna“ zemlja. Gledano na ovaj način, Kosovo pregovara da dokaže da Tači nije vrh kupole zločina, a Pacolli ruski oligarh. Ili, možda je ovo preterivanje, možda Kosovo pregovara jer na zvaničnom nivou ne može da izgradi, ni intelektualno ni politički, okvir sopstvenih interesa koji bi predstavljalo Briselu, za razgovore, koji su ionako neophodni sa Srbijom?
Međutim, u sadašnjim uslovima, pregovarački proces će produbiti nesklad između Kosova i Srbije. U početku, čak i ako se ne proizvede više od onoga što se dogodilo 8. marta, Beograd će se krajem ove godine smatrati konstruktivnom strankom. Ukoliko dođe do pomaka u sporazumu, sa konceptom posebnih rješenja, funkcionalni jaz između Srbije i Kosova će se produbiti: „posebna rješenja“ će se primjenjivati na Kosovu, a ne na teritoriji Srbije; posebna rješenja će uzeti veliki deo energije od zvanične Prištine, za Beograd će to biti drugo ili trećerazredna pitanja. Ako se uspostavi "kodeks posebnih rješenja", odnosno "poseban status", to će za Srbiju biti važno do kraja ove decenije. Kada je na pragu članstva u EU, Srbija može da izbjegne pitanje priznavanja Kosova kao države cijelim paketom posebnih rješenja, tj. može reći da će priznati Kosovo ako se postigne konačno rješenje za „poseban status”. Time će Srbija dobiti bitku da državljanstvo Kosova ostane nedovršeno, odnosno tako što će status zemlje ostati otvoren. I, istovremeno, pobjediće u dilemi „O Evropo, o Kosovo”. Biće moguće biti članica EU i bez priznavanja Republike Kosovo – biće joj dovoljno da uslovno prizna rezultat budućih razgovora sa Kosovom.
Produbljivanje razlike između Kosova i Srbije briselskim pregovorima je ušlo u sve veću brzinu. Prisustvo Beograda u Briselu dio je njegovih integracionih obaveza za dobrosusjedstvo. Prisustvo Prištine u Briselu dio je zvaničnih ličnih obaveza Prištine prema međunarodnim zaštitnicima. Priština ulazi u ovaj pregovarački proces bez ugovornih integracionih odnosa sa Evropskom unijom – ako te odnose stvori u ovom desetogodišnjem periodu, onda će biti najmanje 10-15 godina udaljena od svih svojih susjeda u evropskim integracijama. U polurealističkom i polupesimističkom scenariju, Kosovo će nekako potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kada Srbija jednom nogom bude u EU. Možda sa oba.
U narednih deset godina Srbija može da izgradi, kao što je dala znake, politiku drugačiju od politike teritorijalnih podjela. Umjesto projekcija „ujedinjavanja srpskih teritorija“, Srbija može da gradi mnogo povoljniju politiku, a to je kontrola država, ili slabo održavanje država kroz „sopstvene teritorije“. Dakle, Srpska Republika Bosna i Hercegovina ili Sjever Kosova više nisu potrebni kao pretnja odvajanja – potrebni su da bi države poput Bosne i Hercegovine i Kosova bile u stanju kontrole, stanju slabe funkcionalnosti. I, naravno, njihova tržišta proizvoda i srpskog kapitala.
Osmog marta zemlja je napravila korak koji je teško popraviti. Kosovo je već uhvaćeno između dvije pozicije, gdje će biti narušeni njeni interesi. Prva šteta biće nastavak ovog pregovaračkog procesa, uz sve gore opisano. Ali druga šteta je nemogućnost Kosova, u sadašnjim uslovima, da se povuče iz pregovaračkog procesa. Ovaj korak, normalan u međunarodnim odnosima, moglo bi da napravi samo rukovodstvo koje može da pogleda Evropu u oči i kaže da štiti sopstvene državne interese. U uslovima u kojima je gotovo jedino što se pokušava zaštititi narušen imidž kosovskih lidera, povlačenje iz pregovaračkog procesa značilo bi još jedan dokaz neodgovornosti ove zemlje.
Dakle, oštećena ako se nastavi i oštećena ako se prekine, zemlja ima samo jednu opciju, pokušaj izgradnje konsenzusa. Posle kvarova u izbornom procesu, izbora predsjednika i formiranja vlade albanske manjine, ulaska u pregovore bez konsenzusa - teško da će se konsenzus moći izgraditi u sadašnjim okolnostima.
U njegovom odsustvu, Kosovo ide u ubrzanu trku lomova. Ili one koje proizilaze iz pregovaračkog procesa, ili druge koje proizilaze iz vladavine manjina.
Piše: Pisac i publicista Veton Surroi
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
