Umoran od nespretnosti, nesposobnosti i nemoći višegodišnje spoljne politike Evropske unije, kao posrednika u dijalogu, i uplašen razornim ratom koji se vodi na istoku Evrope, francusko-njemački binom uz podršku SAD preduzeo je mahnitu diplomatsku inicijativu da uveze "brzi" sporazum između Kosova i Srbije.
Iako nejasan po svom sadržaju, koji se zvanično ne predstavlja, postojanje ovog prijedloga više ne dovodi u pitanje gotovo nijedna strana. Ne otkrivajući detalje, u intervjuu za Kanal 10, američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar je, između ostalog, naveo nedjelje kao priliku za postizanje dogovora i podvukao da SAD podržavaju inicijativu evropskih partnera.
Uzimajući kao referencu francusko-njemački prijedlog koji je kružio u medijima, ono što se može naglasiti jeste da imamo posla sa procesom koji je paralelan sa procesom dijaloga kojim posreduje EU. I po sadržaju, po pristupu, uključivanju, mogućnostima za stranke, ali i po roku.
Umorne od diplomatije meke moći EU, koja više od decenije nije dala očekivane rezultate, Francuska i Njemačka žele da donesu konkretne, opipljive i brze rezultate. Dok je Brisel pod vođstvom emisera Miroslava Lajčaka nastojao da okvir pitanja uobliči na način da zainteresovane strane odlučuju o temama o kojima žele da razgovaraju, francusko-njemačka inicijativa donosi konvencionalniji model evropske diplomatije, nametanje prijedloga, a ne otvoreni model gdje strane donose prijedloge, razmatraju ih i na kraju se slažu ili ne slažu oko pitanja.
Ne samo u pristupu, već i u sadržaju francusko-njemački prijedlog donosi nešto novo u kosovsko-srpske odnose, ali i šire, iako nosi i rizike. Sa posebnim akcentom, oblik sprovođenja sporazuma Zajednice opština sa srpskom većinom, čemu glavna prepreka može da postane protivljenje premijera Kurtija. Već su počeli da kruže nacrti o tome kako implementirati ZSO, što mnogi vide kao podrivanje suvereniteta Kosova.
Zabrinjava i prijedlog da priznanje od Srbije ne bude deo sporazuma, što bi Kurti teško prevazišao, s obzirom da o priznanju u centru već dugo trubi ne samo Kurti, već i vlade u prošlosti, pa i sami Amerikanci.
Pominjanje mogućnosti priznavanja Kosova od pet zemalja EU koje ga ne priznaju, mogućnost članstva u međunarodnim organizacijama, realne mogućnosti i tajminga evropskih integracija obe zemlje i drugih dodatnih ekonomskih instrumenata nesumnjivo daju prednost francusko-njemačkom prijedlogu u odnosu na sterilni dijalog koji Brisel vodi već duže vrijeme. Mada je teško zamisliti kako će Francuska i Njemačka ubediti Grčku, Rumuniju, Kipar, Slovačku i posebno Španiju da priznaju Kosovo kao nezavisnu državu.
Štaviše, ideja o članstvu Kosova u Ujedinjenim nacijama ostaje iluzija u ovim međunarodnim okolnostima čak i ako se, u najboljem slučaju, Srbija ne bi protivila mjestu Kosova u UN. Ko može da garantuje da Rusija ili Kina neće blokirati Kosovo na putu ka obezbjeđivanju mjesta u UN.
Mnogo je mogućnosti da u narednim danima i nedjeljama postane jasno da ovaj sporazum nije konačan. Da nije dogovor o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije. Kao što je diplomata Escobar rekao: „Ovo je put napred“. Ali ne na način kako se o tome već dugo priča.
Stoga se čini da je francusko-njemački plan privremeno, brzo rješenje i pokušaj izbjegavanja tenzija i ugrožavanja bezbjednosti na Balkanu, a ne dugoročno ili sveobuhvatno rješenje. Kao dodatni argument, zahtjev tokom posjete Kosovu uputio je i emisar Escobar, tražeći od Kurtija da odloži za 10 mjeseci sprovođenje odluke o zamjeni nelegalnih registarskih tablica na RKS, ali je istovremeno rekao da je sporazum između Kosova i Srbije može se postići za nekoliko nedjelja.
Ovo nije logički kontradiktorno, kako se na prvi pogled čini, jer će se posredovanje EU u malim kosovsko-srpskim pitanjima nastaviti i ubuduće. Do dogovora se može doći, ali izgleda da je pred normalizacijom odnosa dug put i da će se Lajčak još neko vrijeme time baviti. Zvuči sumorno i možda čak i cinično, ali gledajući tempo i rezultate koje je postigao ovih godina i pošto je slovački diplomata blizu šezdesete, možda je svoju penziju obezbjedio na mjestu emisara EU za dijalog Srbije i Kosova.
Piše: Eraldin Fazliu, glavni i odgovorni urednik "Priština insajt"
Izvor: Kosovo Online/Koha ditore
Uzimajući kao referencu francusko-njemački prijedlog koji je kružio u medijima, ono što se može naglasiti jeste da imamo posla sa procesom koji je paralelan sa procesom dijaloga kojim posreduje EU. I po sadržaju, po pristupu, uključivanju, mogućnostima za stranke, ali i po roku.
Umorne od diplomatije meke moći EU, koja više od decenije nije dala očekivane rezultate, Francuska i Njemačka žele da donesu konkretne, opipljive i brze rezultate. Dok je Brisel pod vođstvom emisera Miroslava Lajčaka nastojao da okvir pitanja uobliči na način da zainteresovane strane odlučuju o temama o kojima žele da razgovaraju, francusko-njemačka inicijativa donosi konvencionalniji model evropske diplomatije, nametanje prijedloga, a ne otvoreni model gdje strane donose prijedloge, razmatraju ih i na kraju se slažu ili ne slažu oko pitanja.
Ne samo u pristupu, već i u sadržaju francusko-njemački prijedlog donosi nešto novo u kosovsko-srpske odnose, ali i šire, iako nosi i rizike. Sa posebnim akcentom, oblik sprovođenja sporazuma Zajednice opština sa srpskom većinom, čemu glavna prepreka može da postane protivljenje premijera Kurtija. Već su počeli da kruže nacrti o tome kako implementirati ZSO, što mnogi vide kao podrivanje suvereniteta Kosova.
Zabrinjava i prijedlog da priznanje od Srbije ne bude deo sporazuma, što bi Kurti teško prevazišao, s obzirom da o priznanju u centru već dugo trubi ne samo Kurti, već i vlade u prošlosti, pa i sami Amerikanci.
Pominjanje mogućnosti priznavanja Kosova od pet zemalja EU koje ga ne priznaju, mogućnost članstva u međunarodnim organizacijama, realne mogućnosti i tajminga evropskih integracija obe zemlje i drugih dodatnih ekonomskih instrumenata nesumnjivo daju prednost francusko-njemačkom prijedlogu u odnosu na sterilni dijalog koji Brisel vodi već duže vrijeme. Mada je teško zamisliti kako će Francuska i Njemačka ubediti Grčku, Rumuniju, Kipar, Slovačku i posebno Španiju da priznaju Kosovo kao nezavisnu državu.
Štaviše, ideja o članstvu Kosova u Ujedinjenim nacijama ostaje iluzija u ovim međunarodnim okolnostima čak i ako se, u najboljem slučaju, Srbija ne bi protivila mjestu Kosova u UN. Ko može da garantuje da Rusija ili Kina neće blokirati Kosovo na putu ka obezbjeđivanju mjesta u UN.
Mnogo je mogućnosti da u narednim danima i nedjeljama postane jasno da ovaj sporazum nije konačan. Da nije dogovor o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije. Kao što je diplomata Escobar rekao: „Ovo je put napred“. Ali ne na način kako se o tome već dugo priča.
Stoga se čini da je francusko-njemački plan privremeno, brzo rješenje i pokušaj izbjegavanja tenzija i ugrožavanja bezbjednosti na Balkanu, a ne dugoročno ili sveobuhvatno rješenje. Kao dodatni argument, zahtjev tokom posjete Kosovu uputio je i emisar Escobar, tražeći od Kurtija da odloži za 10 mjeseci sprovođenje odluke o zamjeni nelegalnih registarskih tablica na RKS, ali je istovremeno rekao da je sporazum između Kosova i Srbije može se postići za nekoliko nedjelja.
Ovo nije logički kontradiktorno, kako se na prvi pogled čini, jer će se posredovanje EU u malim kosovsko-srpskim pitanjima nastaviti i ubuduće. Do dogovora se može doći, ali izgleda da je pred normalizacijom odnosa dug put i da će se Lajčak još neko vrijeme time baviti. Zvuči sumorno i možda čak i cinično, ali gledajući tempo i rezultate koje je postigao ovih godina i pošto je slovački diplomata blizu šezdesete, možda je svoju penziju obezbjedio na mjestu emisara EU za dijalog Srbije i Kosova.
Piše: Eraldin Fazliu, glavni i odgovorni urednik "Priština insajt"
Izvor: Kosovo Online/Koha ditore
