Vladavina Aleksandra Vučića u Srbiji stvorila je izuzetno antizapadnu klimu. Zapadne zemlje su predstavljene kao "licemerne", "neprijateljske" pa čak i "fašističke", koje vrše pritisak na Srbiju, žele da "oduzmu Kosovo, kršeći međunarodno pravo" i "izoluju Srbiju". Prijatelji su, međutim, Rusija, Kina, Iran, Turska i, što je veoma čudno, Albanija. Postavlja se pitanje zašto Srbija kaže da će se integrisati u EU, u uniju u kojoj su svi ti "neprijatelji, fašisti, licemeri i prekršioci međunarodnog prava".
Prošle nedjelje, kada je održan prvi samit "Evropske političke zajednice" u Pragu u Češkoj, u izvještajima Hrvatske i Srbije nastupio je trenutak istine. Postalo je jasno da je prije više od 20 godina bila svojevrsna gluma da se odnosi popravljaju i da ove dvije zemlje mogu postati primer kako se prevazilaze podjele iz strašne prošlosti.
Sve je došlo do kraja kada se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, osoba sa dokazanim fašističkim izjavama i ponašanjem iz svoje prošlosti, nije suzdržao i uporedio je današnju Hrvatsku kao nastavak NDH, fašističke tvorevine u vrijeme Drugog Svjetskog rata.
"Hrvati ne rade ništa drugo što nisu radili od 1941. godine", rekao je Vučić, komentarišući vijest da EU nije odlučila da dozvoli Srbiji da uvozi rusku sirovu naftu preko hrvatske teritorije. Činjenica da je Hrvatska bila među zemljama koje nisu podržale ideju da Srbija bude izuzeta od sankcija ruskoj nafti, bila je dovoljna da mržnja Beograda prema Hrvatskoj eksplodira, i ovoga puta ne samo u medijima pod kontrolom režima, već i od predsjednika države, premijera i ministra unutrašnjih poslova.
"Ovo je neprijateljski čin", rekla je premijerka Srbije Ana Brnabić.
Hrvatska nije ostala bez reagovanja. Reakcija je bila prilično odmerena, bez upotrebe zapaljivih rečenica. Premijer Hrvatske Andrej Plenković je samo pojasnio šta se zapravo dogodilo i zašto Hrvatska nije prihvatila da Srbija ima mogućnost da uvozi rusku naftu, kada drugi neće imati tu mogućnost i to preko teritorije Hrvatske. Plenković je pojasnio da je to odluka EU, a ne samo Hrvatske.
On je pojasnio i da Srbija ne zavisi od ruske nafte, jer može da kupuje naftu iz drugih izvora i da bez problema sa hrvatske obale Jadranskim naftovodom dovozi u Srbiju na preradu u njenoj rafineriji. A, objasnio je Plenković, ovo je bila prilika da se Srbiji pokaže da jednostavno nije moguće sedeti na dvije stolice i biti nagrađen od EU što ne podržava sankcije Rusiji.
"Šta misliš da smo mi? Mi kupujemo skuplju naftu jer imamo principe i želimo da sankcionišemo Rusiju, a s druge strane dozvolimo Srbiji, jer ima dogovor sa Putinom, da kupuje jeftinu rusku naftu i da je nosi preko naše teritorije. Ko smo mi. Korisne budale?", rekao je premijer Hrvatske, navodeći da "Srbija preko Hrvatske može da dobije nafte koliko joj treba, ali ne i rusku naftu".
Do sada se politička scena, civilno društvo i mediji u Hrvatskoj nisu toliko bavili uvredama i govorom mržnje koji dolaze iz Srbije. Ali sada je ovo postala tema koja je ujedinila čitavu političku scenu. Jer ne može se tolerisati da se današnja Srbija i Hrvatska porede sa fašizmom.
Uostalom, u Hrvatskoj nikada nije bilo negiranja zločina koje su počinile ustaše tokom Drugog svjetskog rata. Neprestano na spomen-obilježju zločina u Jasenovcu, gdje su ogromna većina žrtava bili Srbi, hrvatski predsjednici i premijeri polažu cvijeće i odaju poštu. Čak se i u Ustavu Hrvatske kao osnova hrvatskog državljanstva pominje NOB, borba protiv fašizma. A za NDH (Nezavisnu Državu Hrvatsku) velika većina kaže da "nije bila ni država, ni samostalna, ni hrvatska", već fašistička marioneta, koja je dalmatinsku obalu oprostila Italiji. Ali i dalje postoje pokreti i pojedinci koji veličaju fašizam, koji nažalost postoji i u drugim zemljama. Oni ni na koji način ne predstavljaju većinu, niti mišljenje, a pogotovo ne državnu politiku.
Nasuprot tome, danas su na vlasti u Srbiji bivši saradnici Slobodana Miloševića. I sam Vučić je bio ministar u njegovoj vladi, dok su Ivica Dačić i Aleksandar Vulin takođe bili bliski saradnici. Oni danas nastavljaju Miloševićevu politiku, posebno prema Kosovu, pošto su nemoćni prema Hrvatskoj, jer je Hrvatska, između ostalih, članica EU i NATO-a. Vučići za Miloševića kaže da je bio "veliki vođa". Oni ne pokazuju ni minimum poštovanja prema žrtvama zločina ovog režima na Kosovu i srpskih snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Negiranje genocida u Srebrenici je zvanična državna politika Srbije. Osuđeni za ratne zločine imaju veliki prostor u medijima, ali i u političkom životu Srbije.
Režim Aleksandra Vučića živi stvarajući spoljne neprijatelje, govoreći o "nepodnošljivom pritisku" i "licemerju". Riječ licemerje postala je možda najkorišćenija riječ u rječniku političkih lidera Srbije, upoređujući invaziju Rusije na Ukrajinu sa intervencijom NATO na Kosovu i nezavisnosti Kosova: "Kakvo licemerje – govore o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine, a ne žele da priznaju isto pravo Srbiji", kažu.
Vladavina Aleksandra Vučića u Srbiji stvorila je izuzetno antizapadnu klimu. Zapadne zemlje su predstavljene kao "licemerne", "neprijateljske" pa čak i "fašističke", koje vrše pritisak na Srbiju, žele da "oduzmu Kosovo, kršeći međunarodno pravo" i "izoluju Srbiju". Prijatelji su, međutim, Rusija, Kina, Iran, Turska i, što je veoma čudno, Albanija. Vučić je rekao novinarima da je u Pragu, kada je bilo riječi o "hrvatskom neprijateljskom činu", Srbija imala podršku premijera Mađarske Viktora Orbana i premijera Albanije Edija Rame.
"Razumijevanje" koje Edi Rama često traži za Srbiju počelo je da nervira neke evropske diplomate, toliko da se pitaju "ima li ličnog interesa". Ali, drugi kažu da bi to mogao biti "samo Ramin lični hir" jer nema prave podrške za ideju "Otvorenog Balkana". U EU ih raduje povećanje saradnje Albanije i Srbije, što je takođe jedan od uslova u procesu evrointegracija u kontekstu potrebe regionalne saradnje. Ali u trenutku kada se povećava pritisak na Srbiju da dokaže da je iskrena kada kaže da želi da bude dio EU, i da podrži sankcije Rusiji, stav premijera Albanije da EU je da se ne vrši pritisak na Srbiju. Tim prije kada je sama Albanija 100 odsto podržala sankcije i kada je Albanija članica NATO. Tako se čini gotovo apsurdnim da Srbija danas ima "najbolje odnose u istoriji" sa Albanijom, dok kaže da je u otvorenom neprijateljstvu sa Hrvatskom.
Postavlja se pitanje zašto Srbija kaže da će se integrisati u EU, u uniju u kojoj su svi ti "neprijatelji, fašisti, licemeri i prekršioci međunarodnog prava". Došlo je vrijeme da se Srbija odluči, jer ne može da i prijateljstvo s Rusijom, Kinom i Iranom i da tvrdi da je opredjeljena za integraciju u EU, gdje ima najveća ulaganja, najveću berzu, najveća finansijska pomoć.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik Kohe u Briselu
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
Sve je došlo do kraja kada se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, osoba sa dokazanim fašističkim izjavama i ponašanjem iz svoje prošlosti, nije suzdržao i uporedio je današnju Hrvatsku kao nastavak NDH, fašističke tvorevine u vrijeme Drugog Svjetskog rata.
"Hrvati ne rade ništa drugo što nisu radili od 1941. godine", rekao je Vučić, komentarišući vijest da EU nije odlučila da dozvoli Srbiji da uvozi rusku sirovu naftu preko hrvatske teritorije. Činjenica da je Hrvatska bila među zemljama koje nisu podržale ideju da Srbija bude izuzeta od sankcija ruskoj nafti, bila je dovoljna da mržnja Beograda prema Hrvatskoj eksplodira, i ovoga puta ne samo u medijima pod kontrolom režima, već i od predsjednika države, premijera i ministra unutrašnjih poslova.
"Ovo je neprijateljski čin", rekla je premijerka Srbije Ana Brnabić.
Hrvatska nije ostala bez reagovanja. Reakcija je bila prilično odmerena, bez upotrebe zapaljivih rečenica. Premijer Hrvatske Andrej Plenković je samo pojasnio šta se zapravo dogodilo i zašto Hrvatska nije prihvatila da Srbija ima mogućnost da uvozi rusku naftu, kada drugi neće imati tu mogućnost i to preko teritorije Hrvatske. Plenković je pojasnio da je to odluka EU, a ne samo Hrvatske.
On je pojasnio i da Srbija ne zavisi od ruske nafte, jer može da kupuje naftu iz drugih izvora i da bez problema sa hrvatske obale Jadranskim naftovodom dovozi u Srbiju na preradu u njenoj rafineriji. A, objasnio je Plenković, ovo je bila prilika da se Srbiji pokaže da jednostavno nije moguće sedeti na dvije stolice i biti nagrađen od EU što ne podržava sankcije Rusiji.
"Šta misliš da smo mi? Mi kupujemo skuplju naftu jer imamo principe i želimo da sankcionišemo Rusiju, a s druge strane dozvolimo Srbiji, jer ima dogovor sa Putinom, da kupuje jeftinu rusku naftu i da je nosi preko naše teritorije. Ko smo mi. Korisne budale?", rekao je premijer Hrvatske, navodeći da "Srbija preko Hrvatske može da dobije nafte koliko joj treba, ali ne i rusku naftu".
Do sada se politička scena, civilno društvo i mediji u Hrvatskoj nisu toliko bavili uvredama i govorom mržnje koji dolaze iz Srbije. Ali sada je ovo postala tema koja je ujedinila čitavu političku scenu. Jer ne može se tolerisati da se današnja Srbija i Hrvatska porede sa fašizmom.
Uostalom, u Hrvatskoj nikada nije bilo negiranja zločina koje su počinile ustaše tokom Drugog svjetskog rata. Neprestano na spomen-obilježju zločina u Jasenovcu, gdje su ogromna većina žrtava bili Srbi, hrvatski predsjednici i premijeri polažu cvijeće i odaju poštu. Čak se i u Ustavu Hrvatske kao osnova hrvatskog državljanstva pominje NOB, borba protiv fašizma. A za NDH (Nezavisnu Državu Hrvatsku) velika većina kaže da "nije bila ni država, ni samostalna, ni hrvatska", već fašistička marioneta, koja je dalmatinsku obalu oprostila Italiji. Ali i dalje postoje pokreti i pojedinci koji veličaju fašizam, koji nažalost postoji i u drugim zemljama. Oni ni na koji način ne predstavljaju većinu, niti mišljenje, a pogotovo ne državnu politiku.
Nasuprot tome, danas su na vlasti u Srbiji bivši saradnici Slobodana Miloševića. I sam Vučić je bio ministar u njegovoj vladi, dok su Ivica Dačić i Aleksandar Vulin takođe bili bliski saradnici. Oni danas nastavljaju Miloševićevu politiku, posebno prema Kosovu, pošto su nemoćni prema Hrvatskoj, jer je Hrvatska, između ostalih, članica EU i NATO-a. Vučići za Miloševića kaže da je bio "veliki vođa". Oni ne pokazuju ni minimum poštovanja prema žrtvama zločina ovog režima na Kosovu i srpskih snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Negiranje genocida u Srebrenici je zvanična državna politika Srbije. Osuđeni za ratne zločine imaju veliki prostor u medijima, ali i u političkom životu Srbije.
Režim Aleksandra Vučića živi stvarajući spoljne neprijatelje, govoreći o "nepodnošljivom pritisku" i "licemerju". Riječ licemerje postala je možda najkorišćenija riječ u rječniku političkih lidera Srbije, upoređujući invaziju Rusije na Ukrajinu sa intervencijom NATO na Kosovu i nezavisnosti Kosova: "Kakvo licemerje – govore o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine, a ne žele da priznaju isto pravo Srbiji", kažu.
Vladavina Aleksandra Vučića u Srbiji stvorila je izuzetno antizapadnu klimu. Zapadne zemlje su predstavljene kao "licemerne", "neprijateljske" pa čak i "fašističke", koje vrše pritisak na Srbiju, žele da "oduzmu Kosovo, kršeći međunarodno pravo" i "izoluju Srbiju". Prijatelji su, međutim, Rusija, Kina, Iran, Turska i, što je veoma čudno, Albanija. Vučić je rekao novinarima da je u Pragu, kada je bilo riječi o "hrvatskom neprijateljskom činu", Srbija imala podršku premijera Mađarske Viktora Orbana i premijera Albanije Edija Rame.
"Razumijevanje" koje Edi Rama često traži za Srbiju počelo je da nervira neke evropske diplomate, toliko da se pitaju "ima li ličnog interesa". Ali, drugi kažu da bi to mogao biti "samo Ramin lični hir" jer nema prave podrške za ideju "Otvorenog Balkana". U EU ih raduje povećanje saradnje Albanije i Srbije, što je takođe jedan od uslova u procesu evrointegracija u kontekstu potrebe regionalne saradnje. Ali u trenutku kada se povećava pritisak na Srbiju da dokaže da je iskrena kada kaže da želi da bude dio EU, i da podrži sankcije Rusiji, stav premijera Albanije da EU je da se ne vrši pritisak na Srbiju. Tim prije kada je sama Albanija 100 odsto podržala sankcije i kada je Albanija članica NATO. Tako se čini gotovo apsurdnim da Srbija danas ima "najbolje odnose u istoriji" sa Albanijom, dok kaže da je u otvorenom neprijateljstvu sa Hrvatskom.
Postavlja se pitanje zašto Srbija kaže da će se integrisati u EU, u uniju u kojoj su svi ti "neprijatelji, fašisti, licemeri i prekršioci međunarodnog prava". Došlo je vrijeme da se Srbija odluči, jer ne može da i prijateljstvo s Rusijom, Kinom i Iranom i da tvrdi da je opredjeljena za integraciju u EU, gdje ima najveća ulaganja, najveću berzu, najveća finansijska pomoć.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik Kohe u Briselu
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
