Administracija Joea Bidena je osudila Rusiju zato što je prekršila međunarodni zakon u Ukrajini, ali SAD je uradio još gore u Iraku, čiji je narod platio užasnu cijenu za grešku koja nije njihova.
Ruska opravdanja za invaziju na Ukrajinu, kao i izgovori Sjedinjenih Američkih Država za invaziju na Irak prije dva desetljeća, dokazuju da svjetske sile nisu naučile lekcije imperijalne arogancije – ni svoje, a ni tuđe, Od drevnih Grka i Rimljana pa do novijih vremena i francuskih, njemačkih i britanskih sila, geopolitičku aroganciju bije loš glas da hrani fatalnu političku glupost. Dok se smjer rata u Ukrajini okreće protiv Rusije, neuspjeh Kremlja da ostvari obećanu brzu pobjedu može se pripisati arogantnim pretpostavkama Vladimira Putina na pet glavnih frontova.
Prije svega, ruski predsjednik precijenio je spremnost svoje vojske na produženi rat po izboru i pogrešno je procijenio žar Rusa za imperijom koja se ostvaruje silom. Rusija je zaglibila u skupom i donekle ponižavajućem sukobu protiv vojno inferiornijeg, ali odlučnijeg neprijatelja. Dok se Ukrajinci dobrovoljno prijavljuju za borbu i žrtvovanje za domovinu, ruski vojnici počeli su dezertirati iz svojih jedinica, a muškarci su počeli bježati iz Rusije nakon objave djelimične mobilizacije.
Ovo je treća Putinova pogrešna procjena – izračunao je da je NATO oslabljen pristupom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa evropskoj sigurnosti na principu “Amerika na prvom mjestu“ te da će zato sporo reagirati na događaje na Istoku. Također je pretpostavio da će evropska ovisnost o ruskoj nafti i plinu otežati prekidanje odnosa s Moskvom zbog Ukrajine. Bio je u krivu. Američka smjelost i evropska nepovjerljivost prema ohrabrenoj i agresivnoj Rusiji zbližili su dvije strane Atlantika.
Putin je istovremeno pretpostavio da je SAD u krajnjem padu, oslabljen greškama u Afganistanu i Iraku, zakočen ekonomskim i domaćim problemima i zaokupiran usponom Kine te da će stoga reagirati plašljivo na širu krizu u Ukrajini. Opet je pogriješio. Za razliku od plašljivog odgovora njegovih prethodnika na ruski upad u Gruziju 2008. godine, pripajanje Krima 2014. godine, i miješanje u izbore na Zapadu, američki predsjednik Joe Biden iskoristio je invaziju na Ukrajinu kao priliku da ujedini Zapad protiv Moskve te da poremeti rusku ekonomiju.
Putin je, zapravo, napravio sve loše stvari za koje optužuje Zapad i u tom procesu je potkopao amtiimeprijalnu stvar širom svijeta. To me dovodi do američkog i zapadnjačkog licemjerstva u vezi Ukrajine. Putin, sablast iz perioda Hladnog rata, možda jeste postao paranoičan, ali ni SAD nije nedužni posmatrač. Zapad je osudio Putinovo zveckanje oružjem u Euroaziji, dok je entuzijastično podržao tamošnje šarene revolucije, prvenstveno Narandžastu revoluciju u Ukrajini – međutim, nije podržao revolucije Arapskog proljeća od prije deset godina. Zahtijeva da se Putin prestane miješati u pitanja svojih susjeda dok nastavlja višedecenijsku destruktivnu kampanju da preuredi Bliski istok, daleku regiju koju nikada nije zaista shvatio.
Bidenova administracija je s pravom osudila Rusiju zato što je prekršila međunarodni zakon u Ukrajini, ali SAD je uradio isto ili još gore u Iraku, čiji je narod platio užasnu cijenu za grešku koja nije njihova. Biden se nikada nije izvinio što je podržao ovaj katastrofalni rat kao američki senator. On i ostatak američkog vanjskopolitičkog establišmenta su vjerovali da će se rat završiti brzo, jer su američke vojnike dočekali kao oslobodioce. Tadašnji predsjednik George W. Bush nesmotreno je proglasio “misiju ostvarenom“ kada je pravi rat tek počeo i trajat će više od desetljeća.
Biden je predstavio agresiju na Ukrajinu kao sukob između demokratije i diktature, dok radi sve što je u njegovoj moći da pridobije podršku nekih od najgorih svjetskih diktatura protiv Rusije. Jemenci, Palestinci, Sirijci i brojne druge žrtve rata i okupacije zanemareni su u korist Ukrajine. Prošle sedmice su SAD i saveznici osudili Rusiju jer je pripojila ukrajinske teritorije, ali šute o izraelskom pripajanju sirijske i palestinske zemlje. Biden, samoproglašeni cionista, nije govorio o odluci svog prethodnika da premjesti američku ambasadu u Jerusalem. Britanska premijerka Liz Truss, još jedna samoproglašena cionistkinja, razmatra da isto uradi s britanskom ambasadom.
Ukratko, arogancija i licemjerstvo znaju pojačavati jedno drugo, što dovodi do još većih udaraca i konačnog propadanja imperija. Zaista je mučno slušati Ruse i Amerikance kako ponavljaju ista stara opravdanja za rat, kao da su vjerodostojna ili originalna. Od starih Grka znamo sve o tragediji imperijalnih ratova, jer ju je Tukidid ispričao u svojoj besprijekornoj historiji Peloponeskog rata prije 2.500 godina. Vidjeli smo da se ponavlja iznova i iznova tokom prošlog milenija. Zašto onda svjetske sile i dalje prave iste skupe greške, očekujući različite rezultate? Da li arogancija hrani i ludilo? Zapamtite, pametni uče iz vlastitih grešaka, mudri uče iz tuđih grešaka, ali samo budale ne uče ni iz jednih, ni iz drugih, kao što vidimo u Ukrajini danas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Prije svega, ruski predsjednik precijenio je spremnost svoje vojske na produženi rat po izboru i pogrešno je procijenio žar Rusa za imperijom koja se ostvaruje silom. Rusija je zaglibila u skupom i donekle ponižavajućem sukobu protiv vojno inferiornijeg, ali odlučnijeg neprijatelja. Dok se Ukrajinci dobrovoljno prijavljuju za borbu i žrtvovanje za domovinu, ruski vojnici počeli su dezertirati iz svojih jedinica, a muškarci su počeli bježati iz Rusije nakon objave djelimične mobilizacije.
Agresija na Ukrajinu zbližila dvije strane Atlantika
To me dovodi do druge ignorantske pretpostavke o Ukrajini – uvjerenja da će se Kijev predati nakon nekoliko dana. Kao i drugi imperijalisti, Putin je potcijenio ukrajinski otpor okupaciji i njihovu posvećenost nezavisnosti. Pretpostavio je zajedničku budućnost za Rusiju i Ukrajinu, zato što dijele zajedničku historiju, kada se većina Ukrajinaca nadala raskidu s ruskom imperijalnom prošlošću. Ako je ukrajinski nezavisni nacionalni identitet ikada bio predmet sumnje, Putinov rat je to okončao, osnaživši ukrajinski patriotizam kao nikada ranije, sve uz podršku Zapada.Ovo je treća Putinova pogrešna procjena – izračunao je da je NATO oslabljen pristupom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa evropskoj sigurnosti na principu “Amerika na prvom mjestu“ te da će zato sporo reagirati na događaje na Istoku. Također je pretpostavio da će evropska ovisnost o ruskoj nafti i plinu otežati prekidanje odnosa s Moskvom zbog Ukrajine. Bio je u krivu. Američka smjelost i evropska nepovjerljivost prema ohrabrenoj i agresivnoj Rusiji zbližili su dvije strane Atlantika.
Putin je istovremeno pretpostavio da je SAD u krajnjem padu, oslabljen greškama u Afganistanu i Iraku, zakočen ekonomskim i domaćim problemima i zaokupiran usponom Kine te da će stoga reagirati plašljivo na širu krizu u Ukrajini. Opet je pogriješio. Za razliku od plašljivog odgovora njegovih prethodnika na ruski upad u Gruziju 2008. godine, pripajanje Krima 2014. godine, i miješanje u izbore na Zapadu, američki predsjednik Joe Biden iskoristio je invaziju na Ukrajinu kao priliku da ujedini Zapad protiv Moskve te da poremeti rusku ekonomiju.
‘Jaki rade šta mogu, a slabi trpe šta moraju’
Sve ovo dovodi me do Putinove sujete i arogantnih tvrdnji, najgorih od svih grijeha. Pokretan osjećajem lične i nacionalne veličine, zalagao se za međunarodnu borbu protiv liberalnog dekadentnog Zapada, dok predvodi zemlju kao nemilosrdni diktator, djelujući po vlastitoj intuiciji i dogmama i malo ili nikako se ne obazirući na demokratske procese ili međunarodne norme. Suprotno argumentu da Zapad nije ostavio Putinu drugu opciju do da izvrši invaziju, ruski lider je, zapravo, imao izbora i namjerno je izabrao rat. Smatrao je diplomatiju s ukrajinskim liderom, za koga je smatrao da prima naredbe iz Washingtona, beskorisnom. Dakle, umjesto da se udvara Ukrajini, odlučio ju je srušiti, jer, kako kaže stara grčka poslovica, “jaki rade šta mogu, a slabi trpe šta moraju“.Putin je, zapravo, napravio sve loše stvari za koje optužuje Zapad i u tom procesu je potkopao amtiimeprijalnu stvar širom svijeta. To me dovodi do američkog i zapadnjačkog licemjerstva u vezi Ukrajine. Putin, sablast iz perioda Hladnog rata, možda jeste postao paranoičan, ali ni SAD nije nedužni posmatrač. Zapad je osudio Putinovo zveckanje oružjem u Euroaziji, dok je entuzijastično podržao tamošnje šarene revolucije, prvenstveno Narandžastu revoluciju u Ukrajini – međutim, nije podržao revolucije Arapskog proljeća od prije deset godina. Zahtijeva da se Putin prestane miješati u pitanja svojih susjeda dok nastavlja višedecenijsku destruktivnu kampanju da preuredi Bliski istok, daleku regiju koju nikada nije zaista shvatio.
Bidenova administracija je s pravom osudila Rusiju zato što je prekršila međunarodni zakon u Ukrajini, ali SAD je uradio isto ili još gore u Iraku, čiji je narod platio užasnu cijenu za grešku koja nije njihova. Biden se nikada nije izvinio što je podržao ovaj katastrofalni rat kao američki senator. On i ostatak američkog vanjskopolitičkog establišmenta su vjerovali da će se rat završiti brzo, jer su američke vojnike dočekali kao oslobodioce. Tadašnji predsjednik George W. Bush nesmotreno je proglasio “misiju ostvarenom“ kada je pravi rat tek počeo i trajat će više od desetljeća.
Biden je predstavio agresiju na Ukrajinu kao sukob između demokratije i diktature, dok radi sve što je u njegovoj moći da pridobije podršku nekih od najgorih svjetskih diktatura protiv Rusije. Jemenci, Palestinci, Sirijci i brojne druge žrtve rata i okupacije zanemareni su u korist Ukrajine. Prošle sedmice su SAD i saveznici osudili Rusiju jer je pripojila ukrajinske teritorije, ali šute o izraelskom pripajanju sirijske i palestinske zemlje. Biden, samoproglašeni cionista, nije govorio o odluci svog prethodnika da premjesti američku ambasadu u Jerusalem. Britanska premijerka Liz Truss, još jedna samoproglašena cionistkinja, razmatra da isto uradi s britanskom ambasadom.
Poraz bi mogao dovesti do haotičnog raspada Ruske Federacije
Razotkrivanje takvog licemjerstva važno je zbog objektivnosti, koje nema u većem dijelu vodećih medija na Zapadu i, još važnije, zato što SAD treba prestati s ovim stavom “svetiji od tebe“ i pomoći da se diplomatskim putem što prije okonča sukobu u Ukrajini. Prije nego što ovaj rat pogorša. Iako je Ukrajina za sada okrenula stvari u svoju korist, Rusija još ima asova u rukavu, uključujući upotrebu nadmoćne zračne sile i taktičkog nuklearnog oružja. Ali, manje vjerovatni obrnuti scenarij također treba izbjegavati, jer bi poraz Rusije mogao dovesti do haotičnog raspada njene federacije, baš kao što je poraz Moskve u Afganistanu ubrzao imploziju Sovjetskog saveza. Jedino što bi ovaj put ishod mogao biti neuredniji.Ukratko, arogancija i licemjerstvo znaju pojačavati jedno drugo, što dovodi do još većih udaraca i konačnog propadanja imperija. Zaista je mučno slušati Ruse i Amerikance kako ponavljaju ista stara opravdanja za rat, kao da su vjerodostojna ili originalna. Od starih Grka znamo sve o tragediji imperijalnih ratova, jer ju je Tukidid ispričao u svojoj besprijekornoj historiji Peloponeskog rata prije 2.500 godina. Vidjeli smo da se ponavlja iznova i iznova tokom prošlog milenija. Zašto onda svjetske sile i dalje prave iste skupe greške, očekujući različite rezultate? Da li arogancija hrani i ludilo? Zapamtite, pametni uče iz vlastitih grešaka, mudri uče iz tuđih grešaka, ali samo budale ne uče ni iz jednih, ni iz drugih, kao što vidimo u Ukrajini danas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
