Rusija se ne sukobljava samo s Ukrajinom, već i sa Zapadom, koji je podupire oružjem i oštrim sankcijama Moskvi.
U novijoj povijesti postoje primjeri ratova koji su završili katastrofalnim rezultatima za velesile koje su vjerovale da svojim ogromnim vojnim arsenalom mogu kontrolirati zemlje i svrgnuti njihove vladajuće režime. Dva desetljeća nakon invazije na Afganistan, Sjedinjene Američke Države bile su prisiljene na ponižavajuće povlačenje, dok su talibani prodirali prema glavnom gradu Kabulu kako bi ponovo preuzeli vlast. Slično gorko iskustvo u Afganistanu imao je i Sovjetski savez, koji je cijelo desetljeće držao zemlju pod okupacijom kako bi zaštitio svoju prijateljsku vladu, ali je na kraju bio prisiljen povući se zbog pobjeda afganistanskih mudžahedina, koje je podržavao Zapad.
Jedna od mana supersila je ta da ih arogancija njihovih vođa ponekad udaljava od mudrosti prilikom donošenja velikih odluka i sprečava ih da izvuku pouku iz lekcija povijesti. Ruski predsjednik Vladimir Putin naredio je u februaru svojim snagama da napadnu Ukrajinu, vjerujući da bi njegova vojska, koja se smatra drugom najmoćnijom vojskom na svijetu, nakon SAD-a, mogla ostvariti brzu vojnu pobjedu i prisiliti Kijev na predaju. Ali, rat, koji je trebao biti munjevit, sve više skreće sa zacrtanog puta. U usporedbi sa sovjetskim i američkim iskustvima u Afganistanu, kada je svakoj od njih trebalo desetljeća ili dva da prizna poraz, Putinovo iskustvo u Ukrajini traje samo nekoliko mjeseci. Međutim, loše planiranje i pogrešno vojno upravljanje ostavljaju dojam da to iskustvo zapada u ćorsokak.
Rusija se ne sukobljava samo s Ukrajinom, već i sa Zapadom, koji je podupire oružjem i oštrim sankcijama Moskvi. Ali, to otvara neka pitanja koja bacaju sumnju na efikasnost Putinove prvobitne procjene rata. Je li mislio da će se Kijev brzo predati i da će Zapad stajati po strani dok Rusija radi na uništavanju evropske sigurnosne strukture? Je li mislio da su Sjedinjene Američke Države postale preslabe da mobiliziraju Zapad protiv njega i da će Evropu zarobiti strah od smrzavanja u hladnoći i od života bez ruskog plina?
Putinove procjene su bile toliko loše da je to čak i njegovim protivnicima bilo teško zamisliti. Uzmimo za primjer Sjevernoatlantski savez, čije je širenje prema Rusiji Putin htio zaustaviti. Savez je postao još kohezivniji nakon rata i nastoji pripojiti ostale susjede Rusije. Tu je i primjer zapadnog utjecaja u Ukrajini, koji je narastao do te mjere da se više ne može obuzdati.
Međutim, situacija je postala opasnija nego ranije. Za razliku od prošlih mjeseci, u kojima su obični ruski građani bili pošteđeni posljedica rata, proglašavanjem djelomične mobilizacije Putin riskira gubitak unutarnje podrške. Prizori hiljada mladih Rusa koji pokušavaju napustiti zemlju preko kopnenih granica ili tražeći kartu za odlazak u inostranstvo, kako bi pobjegli od poziva u vojsku, pokazuju sve veću zabrinutost za budućnost među građanima Rusije. Nacionalistički diskurs i dalje ima utjecaja u davanju legitimiteta ratu unutar države, ali jenjava kako vrijeme odmiče.
Čak i ako Putin uspije nadoknaditi nedostatak ljudstva u vojsci uzrokovan borbama, možda će trebati više vremena da se postigne rezultat na terenu. Također, nije sigurno da će uključivanje dodatnih trupa napraviti trenutnu i značajnu razliku na terenu zbog poteškoća s kojima se suočava Rusija u isporuci zaliha i raspoređivanju vojne opreme. Kada je Rusija anektirala Krim 2014. godine, Putin je dobio Krim, ali je izgubio Ukrajinu.
Dok Zapad nastoji biti realističniji u svom pristupu sukobu, poput odustajanja od projekta uključivanja Ukrajine u NATO i pomaganja toj državi da bude jaka u svakom budućem dogovoru s Rusijom, Putin je od početka jasno dao do znanja da ne vjeruje u Ukrajinu kao postojeću državu i smatra je dijelom teritorije povijesne Rusije. Štaviše, mala je vjerovatnoća da će Putinovo ograničavanje svojih vojnih ciljeva i sve veći troškovi uplitanja Zapada u podršku Ukrajini kako bi povratila izgubljenu teritoriju natjerati Kijev ili Zapad na povlačenje.
To bi bilo moguće da je Rusija zaista u stanju zadržati dobitke na terenu. Naprotiv, sve veća ruska slabost daje Zapadu osjećaj da zaista može nanijeti poraz Rusiji. Putinova eskalacija sukoba povećava rizike i za Moskvu i za Zapad. Vjerovatna aneksija novih ukrajinskih teritorija zahtijevat će veću vojnu i finansijsku predanost Rusije u suočavanju s ukrajinskom vojskom, koju Zapad sve više naoružava za godine koje dolaze. Također, to obavezuje Putina da preuzme kontrolu nad velikim dijelom Donjecka koji je još uvijek pod ukrajinskom kontrolom.
Putin se nije ustručavao ponovno zaprijetiti tim oružjem kada je vidio da gubi inicijativu u ratu. Unatoč njegovoj odluci na početku rata da nuklearni arsenal stavi u stanje posebne pripravnosti, zapadni obavještajci nisu uočili nikakvu promjenu u statusu projektila u pripravnosti ruskih nuklearnih snaga. Međutim, bilo kakva upotreba ovog oružja natjerat će Zapad da intervenira i poveća uloge u sukobu do nivoa koji prijeti izbijanjem trećeg svjetskog rata.
Cilj Zapada je i dalje dobiti rat, a ne izbjeći nuklearni napad. U konačnici, čini se da faktor vremena ima najveći značaj u sukobu, a Putin se kladi na njega kako bi izašao kao pobjednik iz rata. Putin se nada da će, koristeći snabdijevanje Evrope energentima kao oružje rata tokom hladne zime, razbiti evropsko jedinstvo i potaknuti društveno nezadovoljstvo unutar Evropske unije i preko Atlantika. No, spremnost Evropljana da se nose s energetskim ratom s Rusijom smanjuje učinkovitost ovog oružja.
Mogućnost postizanja kompromisa i dalje postoji u svakom trenutku, ali je sigurno da nikakva nagodba više neće pomoći Putinu da tvrdi kako je dobio ovaj rat.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Jedna od mana supersila je ta da ih arogancija njihovih vođa ponekad udaljava od mudrosti prilikom donošenja velikih odluka i sprečava ih da izvuku pouku iz lekcija povijesti. Ruski predsjednik Vladimir Putin naredio je u februaru svojim snagama da napadnu Ukrajinu, vjerujući da bi njegova vojska, koja se smatra drugom najmoćnijom vojskom na svijetu, nakon SAD-a, mogla ostvariti brzu vojnu pobjedu i prisiliti Kijev na predaju. Ali, rat, koji je trebao biti munjevit, sve više skreće sa zacrtanog puta. U usporedbi sa sovjetskim i američkim iskustvima u Afganistanu, kada je svakoj od njih trebalo desetljeća ili dva da prizna poraz, Putinovo iskustvo u Ukrajini traje samo nekoliko mjeseci. Međutim, loše planiranje i pogrešno vojno upravljanje ostavljaju dojam da to iskustvo zapada u ćorsokak.
Procjene su mu bile toliko loše…
Prvi šok s kojim se Rusija susrela na početku rata natjerao je Putina da se povuče iz sjeverne Ukrajine i svede svoje ciljeve na preuzimanje potpune kontrole nad regijom Donbas i nekih okolnih područja. Sedam mjeseci kasnije činilo se da ruska vojna snaga nije sposobna ostvariti ni manje ciljeve, čak ni kada je ograničila fokus svojih snaga na manji opseg. Ne postoji idealno vodstvo koje može postići sve što je planirano u ratovima. Međutim, kada se pri planiranju ne uvažava snaga protivnika, poput Ukrajine, i nivo spremnosti Zapada da pruži podršku, onda je to izrazito loše planiranje.Rusija se ne sukobljava samo s Ukrajinom, već i sa Zapadom, koji je podupire oružjem i oštrim sankcijama Moskvi. Ali, to otvara neka pitanja koja bacaju sumnju na efikasnost Putinove prvobitne procjene rata. Je li mislio da će se Kijev brzo predati i da će Zapad stajati po strani dok Rusija radi na uništavanju evropske sigurnosne strukture? Je li mislio da su Sjedinjene Američke Države postale preslabe da mobiliziraju Zapad protiv njega i da će Evropu zarobiti strah od smrzavanja u hladnoći i od života bez ruskog plina?
Putinove procjene su bile toliko loše da je to čak i njegovim protivnicima bilo teško zamisliti. Uzmimo za primjer Sjevernoatlantski savez, čije je širenje prema Rusiji Putin htio zaustaviti. Savez je postao još kohezivniji nakon rata i nastoji pripojiti ostale susjede Rusije. Tu je i primjer zapadnog utjecaja u Ukrajini, koji je narastao do te mjere da se više ne može obuzdati.
Dobio je Krim, ali je izgubio Ukrajinu
Također, pogledajte prijatelje Moskve koji su se odupirali uključivanju u zapadnjačka nastojanja da izoliraju Rusiju, poput Kine i Indije. Nedavno su postali oprezniji oko držanja uz Putina i boje se za svoje interese. O Putinovom očaju možda govori i najava djelomične mobilizacije i pristanak da Ruskoj Federaciji pripoji regije Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson te opetovane prijetnje upotrebom nuklearnog oružja.Međutim, situacija je postala opasnija nego ranije. Za razliku od prošlih mjeseci, u kojima su obični ruski građani bili pošteđeni posljedica rata, proglašavanjem djelomične mobilizacije Putin riskira gubitak unutarnje podrške. Prizori hiljada mladih Rusa koji pokušavaju napustiti zemlju preko kopnenih granica ili tražeći kartu za odlazak u inostranstvo, kako bi pobjegli od poziva u vojsku, pokazuju sve veću zabrinutost za budućnost među građanima Rusije. Nacionalistički diskurs i dalje ima utjecaja u davanju legitimiteta ratu unutar države, ali jenjava kako vrijeme odmiče.
Čak i ako Putin uspije nadoknaditi nedostatak ljudstva u vojsci uzrokovan borbama, možda će trebati više vremena da se postigne rezultat na terenu. Također, nije sigurno da će uključivanje dodatnih trupa napraviti trenutnu i značajnu razliku na terenu zbog poteškoća s kojima se suočava Rusija u isporuci zaliha i raspoređivanju vojne opreme. Kada je Rusija anektirala Krim 2014. godine, Putin je dobio Krim, ali je izgubio Ukrajinu.
Srednja rješenja kojima bi sačuvao obraz
Aneksijom novih ukrajinskih teritorija, Rusija će uspjeti nametnuti novu geografsku realnost, ali će, s druge strane, potvrditi gubitak cijele Ukrajine i potaknuti je na produbljivanje odnosa sa Zapadom, možda zauvijek ovog puta. Borbe velesila postaju opasnije kada ne ostave sebi prostora za izlazak iz ćorsokaka. To je upravo ono što Putin čini u Ukrajini. Zacrtao je sebi ciljeve koje nije u stanju ostvariti i ne ostavlja prostora za neka srednja rješenja kojima bi sačuvao obraz.Dok Zapad nastoji biti realističniji u svom pristupu sukobu, poput odustajanja od projekta uključivanja Ukrajine u NATO i pomaganja toj državi da bude jaka u svakom budućem dogovoru s Rusijom, Putin je od početka jasno dao do znanja da ne vjeruje u Ukrajinu kao postojeću državu i smatra je dijelom teritorije povijesne Rusije. Štaviše, mala je vjerovatnoća da će Putinovo ograničavanje svojih vojnih ciljeva i sve veći troškovi uplitanja Zapada u podršku Ukrajini kako bi povratila izgubljenu teritoriju natjerati Kijev ili Zapad na povlačenje.
To bi bilo moguće da je Rusija zaista u stanju zadržati dobitke na terenu. Naprotiv, sve veća ruska slabost daje Zapadu osjećaj da zaista može nanijeti poraz Rusiji. Putinova eskalacija sukoba povećava rizike i za Moskvu i za Zapad. Vjerovatna aneksija novih ukrajinskih teritorija zahtijevat će veću vojnu i finansijsku predanost Rusije u suočavanju s ukrajinskom vojskom, koju Zapad sve više naoružava za godine koje dolaze. Također, to obavezuje Putina da preuzme kontrolu nad velikim dijelom Donjecka koji je još uvijek pod ukrajinskom kontrolom.
Dobiti rat, a ne izbjeći nuklearni napad
Pored toga, Putin neće uspjeti preokrenuti tok borbi bez ograničenja zapadnih isporuka oružja Ukrajini. Rusija je do sada gađala linije opskrbe oružjem koje se transportira kopnom preko Poljske, ali nije direktno gađala nijednu od ovih pošiljki. Takva opcija mogla bi dovesti do direktnog sukoba između Moskve i NATO-a. Iako je glavni cilj Putinovog proglašavanja djelomične mobilizacije testiranje odlučnosti Zapada da nastavi podržavati Ukrajinu i potaknuti ga na povlačenje, to ujedno upućuje i na to da Rusija priznaje kako je napredno zapadno oružje počelo preokretati tok borbi u korist Kijeva. Najopasniji aspekt ovog sukoba ostaje nuklearno oružje.Putin se nije ustručavao ponovno zaprijetiti tim oružjem kada je vidio da gubi inicijativu u ratu. Unatoč njegovoj odluci na početku rata da nuklearni arsenal stavi u stanje posebne pripravnosti, zapadni obavještajci nisu uočili nikakvu promjenu u statusu projektila u pripravnosti ruskih nuklearnih snaga. Međutim, bilo kakva upotreba ovog oružja natjerat će Zapad da intervenira i poveća uloge u sukobu do nivoa koji prijeti izbijanjem trećeg svjetskog rata.
Cilj Zapada je i dalje dobiti rat, a ne izbjeći nuklearni napad. U konačnici, čini se da faktor vremena ima najveći značaj u sukobu, a Putin se kladi na njega kako bi izašao kao pobjednik iz rata. Putin se nada da će, koristeći snabdijevanje Evrope energentima kao oružje rata tokom hladne zime, razbiti evropsko jedinstvo i potaknuti društveno nezadovoljstvo unutar Evropske unije i preko Atlantika. No, spremnost Evropljana da se nose s energetskim ratom s Rusijom smanjuje učinkovitost ovog oružja.
Bolno suočavanje s ponižavajućim porazom
Također, polaže nade u to da će demokrate ostvariti slabe rezultate na predstojećim izborima na sredini mandata, što će dovesti do slabljenja američke predanosti nastavku podrške Ukrajini sve do kraja. Putin se sada čini ranjivijim u ovom sukobu, ali činjenica koju bi Zapad trebao imati na umu jeste da Putin postaje opasniji i odvažniji da zaoštri sukob kad god osjeti da se suočava s ponižavajućim porazom.Mogućnost postizanja kompromisa i dalje postoji u svakom trenutku, ali je sigurno da nikakva nagodba više neće pomoći Putinu da tvrdi kako je dobio ovaj rat.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.