Mjesec ramazan je prilika da, ako već nismo u miru sa svijetom, budemo bar u miru sa sobom.
Nastupio je ramazan, sveti mjesec za 1,9 milijardi muslimana, koliko se procjenjuje da ih ima trenutno u svijetu.
Dolaskom Osmanlija na Balkan u 15. vijeku dolazi i do formiranja prvih zajednica muslimana na ovim prostorima.
Od tada do danas, ostavljena su mnoga pisana svjedočanstva o tome kako su proticali ramazanski dani ovdje.
Meni je svakako jedan od najljepših opisa ramazanske atmosfere dao Branislav Nušić u svom djelu Ramazanske večeri, nastale tokom njegovog diplomatskog službovanja u Prištini početkom 20. vijeka.
Kada je u pitanju moj odnos prema ramazanu, prvo moram reći da je roditi se i odrastati osamdesetih godina u Bijelom Polju u socijalističkoj Crnoj Gori značilo da vas okružuje socrealistički ambijent sa i dalje deklarativno jakom komunističkom ideologijom.
Zapravo, gotovo svi su bili svjesni da je tadašnji sistem pred propašću.
U mojoj muslimanskoj familiji to se svodilo na to da se određenih dana u godini spremi halva, dok se za oba Bajrama naravno pravila baklava.
Prakticirajući vjernici su bili rijetki i uglavnom su pripadali starijoj populaciji. Jedan od takvih bio je i moj djed po majci, Abaz.
Svakog petka, sve dok su ga noge služile, odlazio bi na džumu u džamiju, udaljenu tri kilometra od kuće.
Djed je vjeru praktikovao u tišini. Kada bi došlo vrijeme molitve, on bi se povukao u svoju sobu i klanjao.
Redovno je kupovao Preporod i Takvim, kojeg se sjećam po tome što se u svakom nalazila fotografija Josipa Broza Tita.
Sa dolaskom ramazana, djed bi još više vremena provodio u molitvi.
Kao student, krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, provešću nekoliko ramazana u Sarajevu. Od tada, za mene će prva asocijacija na ramazan uvijek biti – usporavanje tempa života.
Često puta bih imao osjećaj, da se čak i oblaci na nebu sporije i nehajno pomjeraju, kako bi se i oni uklopili u ovaj ritam života.
I odista, ljudi u ramazanu kao da postanu više strpljivi, ljubazni i manje skloni konfliktu.
Ali ovo je samo onaj dio ramazana koji oko vidi. A ima i onaj drugi, značajniji – onaj koji duša vidi.
To je onaj strogo intimni svijet svakog vjernika, koji se pita da li se je i koliko negdje ogriješio, da li je počinio nepravdu, da li treba da oprosti ono što je njemu učinjeno.
Naravno, ramazan je svakako i test čovjekovog karaktera. Pored toga što se preko dana suzdržava od jela, pića i seksualnih odnosa, iskren vjernik se trudi i da se ne rasrdi ili nekom zlo pomisli.
Ramazan je tu i da nam pomogne da se pomirimo sa onim ranama na duši koje nas najviše bole.To je naravno tuga za onim najbližim, posebno prerano preminulim, koji više nisu s nama.
Naravno, ramazan je zaslužan i za intenziviranje porodičnih i komšijskih veza u ovom svijetu koji ubrzano srlja u potpuno otuđenje.
Meni lično, kao velikom ovisniku o kafi, jedan od ljepših ramazanskih rituala je ispijanje te prve kafe prije svega ostalog. Posebno ako imate mjesto sa lijepim pogledom.
Gledate kako se polako jedan za drugim pale kandilji, slušate glasove mujezina sa okolnih minareta dok se polako spušta topla ramazanska noć.
Za ramazan se kaže i da je mjesec mira, praštanja i ljubavi. A i šta bi više svijetu trebalo od ovoga?
Nažalost, svjedoci smo nedostatka svega pobrojanog.
Zato je tu ramazan. Ako već ovo nije stalno stanje onda bar da tih mjesec dana, ako već nismo u miru sa svijetom, budemo bar u miru sa sobom.
I sa Bogom, naravno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Dolaskom Osmanlija na Balkan u 15. vijeku dolazi i do formiranja prvih zajednica muslimana na ovim prostorima.
Od tada do danas, ostavljena su mnoga pisana svjedočanstva o tome kako su proticali ramazanski dani ovdje.
Meni je svakako jedan od najljepših opisa ramazanske atmosfere dao Branislav Nušić u svom djelu Ramazanske večeri, nastale tokom njegovog diplomatskog službovanja u Prištini početkom 20. vijeka.
Kada je u pitanju moj odnos prema ramazanu, prvo moram reći da je roditi se i odrastati osamdesetih godina u Bijelom Polju u socijalističkoj Crnoj Gori značilo da vas okružuje socrealistički ambijent sa i dalje deklarativno jakom komunističkom ideologijom.
Zapravo, gotovo svi su bili svjesni da je tadašnji sistem pred propašću.
Halva i baklava
Religija je bila na margini društva, ali definitivno nije bila izložena nikakvom progonu. Ono što je ostalo od vjere u praksi uglavnom se svodilo na lijepu tradiciju.U mojoj muslimanskoj familiji to se svodilo na to da se određenih dana u godini spremi halva, dok se za oba Bajrama naravno pravila baklava.
Prakticirajući vjernici su bili rijetki i uglavnom su pripadali starijoj populaciji. Jedan od takvih bio je i moj djed po majci, Abaz.
Svakog petka, sve dok su ga noge služile, odlazio bi na džumu u džamiju, udaljenu tri kilometra od kuće.
Djed je vjeru praktikovao u tišini. Kada bi došlo vrijeme molitve, on bi se povukao u svoju sobu i klanjao.
Redovno je kupovao Preporod i Takvim, kojeg se sjećam po tome što se u svakom nalazila fotografija Josipa Broza Tita.
Sa dolaskom ramazana, djed bi još više vremena provodio u molitvi.
Strogo intimni svijet svakog vjernika
Bio je to, kasnije sam shvatio, njegov odlazak u svijet u kojem je bar tih mjesec dana, mogao gotovo svu komunikaciju svesti na duhovno stapanje sa Tvorcem u kojeg je bez imalo sumnje vjerovao.Kao student, krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, provešću nekoliko ramazana u Sarajevu. Od tada, za mene će prva asocijacija na ramazan uvijek biti – usporavanje tempa života.
Često puta bih imao osjećaj, da se čak i oblaci na nebu sporije i nehajno pomjeraju, kako bi se i oni uklopili u ovaj ritam života.
I odista, ljudi u ramazanu kao da postanu više strpljivi, ljubazni i manje skloni konfliktu.
Ali ovo je samo onaj dio ramazana koji oko vidi. A ima i onaj drugi, značajniji – onaj koji duša vidi.
To je onaj strogo intimni svijet svakog vjernika, koji se pita da li se je i koliko negdje ogriješio, da li je počinio nepravdu, da li treba da oprosti ono što je njemu učinjeno.
Naravno, ramazan je svakako i test čovjekovog karaktera. Pored toga što se preko dana suzdržava od jela, pića i seksualnih odnosa, iskren vjernik se trudi i da se ne rasrdi ili nekom zlo pomisli.
Ramazan je tu i da nam pomogne da se pomirimo sa onim ranama na duši koje nas najviše bole.To je naravno tuga za onim najbližim, posebno prerano preminulim, koji više nisu s nama.
Iftari na porodičnim okupljanjima
Upravo su iftari prilika da se na porodičnim okupljanjima prisjetimo njih kroz one lijepe trenutke i doživljaje koje smo zajedno imali.Naravno, ramazan je zaslužan i za intenziviranje porodičnih i komšijskih veza u ovom svijetu koji ubrzano srlja u potpuno otuđenje.
Meni lično, kao velikom ovisniku o kafi, jedan od ljepših ramazanskih rituala je ispijanje te prve kafe prije svega ostalog. Posebno ako imate mjesto sa lijepim pogledom.
Gledate kako se polako jedan za drugim pale kandilji, slušate glasove mujezina sa okolnih minareta dok se polako spušta topla ramazanska noć.
Za ramazan se kaže i da je mjesec mira, praštanja i ljubavi. A i šta bi više svijetu trebalo od ovoga?
Nažalost, svjedoci smo nedostatka svega pobrojanog.
Zato je tu ramazan. Ako već ovo nije stalno stanje onda bar da tih mjesec dana, ako već nismo u miru sa svijetom, budemo bar u miru sa sobom.
I sa Bogom, naravno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
