Iz mog ugla

U Šarm el Šeiku u Egiptu održava se međunarodni izbor za mis na kojem učestvuju mlade djevojke iz cijelog svijeta. Među njima su i dvije Albanke, jedna iz Albanije i druga sa Kosova, koje su se u pripremnom periodu, u iščekivanju finalne noći, sprijateljile sa djevojkama drugih nacionalnosti. Među njima i sa Srpkinjom.

I tako je prirodno proradila hemija, balkanska hemija. Rođene su poslije ratnih sukoba na Kosovu i nemaju osjećanja, predrasude i fanatizam svojih roditelja. Stoga je njihovo prijateljstvo nevino, besprekorno. Sve dok nisu izvršile kobni čin, nakon čega su masakrirane od javnog mnjenja. Posebno Srpkinja.

U jednom trenutku dok su se fotografisale, albanske djevojke su napravile dvoglavog orla. Srpkinja im prilazi, pridružuje im se i počinje da ih imitira bezbrižno, sportski, prijateljski. Ona je, dakle, kao i Albanke, svojim rukama napravila isti simbol - dvoglavog orla.

Ta fotografija je objavljena na društvenim mrežama i u medijima. To je bilo dovoljno da se značajan dio javnog mnjenja u Srbiji mobiliše, što je eruptiralo i neku vrstu histerije te djevojke. Čak su i značajne novine u Beogradu tu fotografiju smatrale sramnom i šokantnom. Roditelji ove djevojčice su u veoma teškoj situaciji, suočavaju se sa nevjerovatnim pritiskom. Ne znam ništa o njima (možda su fanatični srpski nacionalisti, ali su možda i kosmopolite), ali se i dalje stide gesta svoje ćerke, suočeni sa pritiskom i histerijom. I zato je djevojka objavila na društvenim mrežama da je krivica njena. Obratila se svim Srbima:

„Stidim se. Bila sam nepromišljena i naivna. Želim da se izvinim svima koji su zbunjeni zbog nastale fotografije i moje nepromišljenosti i upadanja u zamku tuđe loše namjere. Ja volim i bodrim svoju državu i njene vrijednosti. Simboli Srbije su jedini koje nosim u srcu. Jednostavno, nisam razmišljala kada je došlo do ovog čina. Jako, jako mi je žao - zato sam donela odluku da od organizatora tražim dozvolu da napustim takmičenje“... I vratila se u Beograd.

Ali priča se ovdje ne završava. Sljedećeg dana objavljena je još jedna fotografija. Albanske djevojke su bile obavještene o tome šta se desilo u Beogradu o nevolji roditelja njihove srpske prijateljice i kavaljerski su joj prišle da je uteše. Između ostalog, zamolili su je da se slikaju zajedno sa srpskim simbolima kako bi se izbalansirala situacija, ublažile tenzije u srpskom javnom mnjenju. Nastala je fotografija poziranjem sa tri prsta, što je srpski nacionalni simbol. Nakon toga, zbog pritiska izvršenog na njih putem društvenih mreža, kao i na njihova prijateljica Srpkinja, javno su se izvinile zbog naivnosti i nenamjernog gesta. Oslobođene su optužbi jer su rekle da nisu znale značenje tri prsta.

Ovdje bih želeo da napravim zagradu. Značenje tri prsta niko ne zna, jer je istorija ove simbolike nejasna. Ja imam sopstvenu hipotezu. Iz čitanja sam saznao da se u manastiru Hilandaru, na Svetoj Gori, nalazi posebna ikona, koja prikazuje Bogorodicu sa Hristom u naručju. Na ovoj ikoni postoji i poseban detalj: Bogorodica ima tri ruke. Pretpostavljam da su tri prsta oličenje tri Bogorodičine ruke na ovoj ikoni, okačenoj na zidovima manastira Hilandara, koji je veoma poznat srpski manastir, možda najpoznatiji među srpskim manastirima. Nalazi se na Svetoj Gori u Grčkoj. Upravo u ovom manastiru ima nečeg albanskog, što nije beznačajno. Tu je i grob oca i jednog od braće našeg narodnog heroja (Skenderbega), Đona Kastriota i Repoša. Postoji čak i kula koja se zove "Albanska kula".

To je okolnost koja naglašava ne samo mržnju. Dakle, istorija događaja na Balkanu je komplikovana; imaju i svijetlost ali i sjenku. Međutim, i Albanci i Srbi su upleteni u međusobnu mržnju, smatrajući je nečim što imamo u krvi i DNK. Zato se trudimo da u naše duše i srca usadimo mržnju prema ovim mladim djevojkama. "Ostavili smo svoje muževe" - je stih iz "Lahuta e Malcis" kojim je Đerđ Fišta želeo da opiše težak i neprijateljski odnos između Albanaca i Slovena krajem devetnaestog vijeka i na prijelazu u dvadeseti vijek. Očigledno je da na ovim stranama vrijeme stoji u mjestu, nepomično. Još smo na prjelazu u dvadeseti vijek. Žalosno!

Piše: Mustafa Nano, kolumnista iz Albanije

Izvor: Panorama.al/Kosovoonline