Velikodržavna pretenzija

Jedno od polazišta ‘Strategije’ je briga o srpskom narodu van granica ‘matice’ te da je zaštita srpskog naroda gdje god on živi uslov opstanka Srbije.

Dok obema rukama, Aleksandrom Vulinom, Miloradom Dodikom, vazalnom Vladom Crne Gore i kosovskom Srpskom listom udarnički stvara “srpski svet“, predsednik Srbije Aleksandar Vučić uporno negira da radi ono što je svakom razumnom očigledno. Nedavno je, na pitanje novinara Al Jazeere Balkans da prokomentariše sintagmu “srpski svet“, koju upotrebljava ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, Vučić odgovorio kako “srpski svet nije deo zvanične politike Srbije”. Potom je dodao: “Nikada to nisam izgovorio“, a onda je usledila uobičajena salva pasivne agresije i glumljenja žrtve.

Po Vučićevim rečima, ispada da je zvanična politika Srbije samo ono što on izgovori, kao apsolutni gospodar države, a reči ministara u Vladi Srbije nemaju veze sa zvaničnom politikom, to su neobavezna mišljenja, privatne tlapnje i lepe želje. Dela govore drugačije, a jasno je i da Vulin Vučiću služi kao megafon: što gazda misli, to sluga govori. Providna je Vučićeva strategija, a nije ni originalna, preuzeta je od Slobodana Miloševića. Dok je Milošević razvaljivao Jugoslaviju u krvi i ognju, dok je njegova vojska satirala ljude i gradove, Milošević je mirno slao poruke kako on, zapravo, pokušava da sačuva Jugoslaviju. Vučićev ondašnji šef Vojislav Šešelj bio je bar iskreniji, on nikad nije krio da se bori za “veliku Srbiju”.

Strategija ćirilične bezbjednosti

Zvanična politika države nalazi se u zvaničnim državnim dokumentima koje donose organi vlasti, a postoji čitav niz dokumenata koji nedvosmisleno govore o stvaranju “srpskog sveta“. I svi su dostupni na zvaničnom sajtu Vlade Srbije. Na toj stranici, koju, po svoj prilici, predsednik retko posećuje, može se pronaći “Strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije”, koju je Narodna skupština usvojila krajem decembra 2019. godine, u vreme kada je na čelu Ministarstva odbrane stajao Aleksandar Vulin.

Jedno od polazišta “Strategije” je “briga o srpskom narodu van granica Republike Srbije”, tu se navodi da je “zaštita srpskog naroda gde god on živi“ – “uslov opstanka Republike Srbije”. Da li to znači da će Vojska Srbije reagovati ako proceni da su Srbi u Beču ili Čikagu ugroženi? Da li je ovo strategija bezbednosti jedne države koja se odnosi na sve njene građane, svejedno kako se oni nacionalno izjašnjavali ili je u pitanju strategija jednog naroda?

Strategija bezbednosti zadire čak i u sferu kulture i verskih pitanja: “Nacionalno jedinstvo i razvoj kulturnog, verskog i istorijskog identiteta od velikog je značaja za očuvanje srpskog naroda i nacionalnih manjina.” Potom sledi čvrsto obećanje i plan daljih postupaka: “Republika Srbija kontinuirano će raditi na jačanju nacionalnog jedinstva. Biće preduzete mere radi jačanja kulture kao kohezivnog i razvojnog faktora društva te radi zaštite i razvoja srpskog jezika i ćiriličkog pisma.”

Vojska Srbije nadležna za Republiku Srpsku

Kakve veze ima ćirilica sa bezbednošću? Ako latinica, grčki alfabet, kineski ideogrami, egipatski hijeroglifi ili klinasto pismo mučki nasrnu na ćirilicu, Vojska Srbije će odmah priskočiti u pomoć da je brani? Insistiranje na nacionalnom jedinstvu, i to u jednom strateškom državnom dokumentu, jasno pokazuje totalitarističke pretenzije srpskih vlasti. Jedinstvo postoji samo u totalitarnim državama i uteruje se terorom, a demokratska društva su uvek pluralistična.

Najproblematičnija rečenica u “Strategiji glasi”: „Očuvanje Republike Srpske jedan je od spoljnopolitičkih prioriteta Republike Srbije.” Reč je o grubom narušavanju suvereniteta druge države, Bosne i Hercegovine. Republika Srpska nije deo Srbije, već jedan od entiteta Bosne i Hercegovine, ma koliko mnogi priželjkivali da bude drugačije. Šta bi bilo da strategija bezbednosti Mađarske veli kako je Vojvodina jedan od spoljnopolitičkih prioriteta te države?

Šta citirana rečenica konkretno znači objasnio je Vulin nekoliko meseci pre donošenja “Strategije”, u maju 2019. godine, na obeležavanju Dana Vojske RS-a u Banjaluci. One iste vojske koja je počinila najstrašnije zločine u Evropi posle Drugog svetskog rata, uključujući genocid počinjen u Srebrenici, pa zato njeni komandanti sede po zatvorima diljem sveta. Tom prilikom Vulin je rekao: “Republika Srpska je uvek prioritet politike Vlade i predsednika Republike Srbije. Republika Srpska nema svoju vojsku, ali srpski narod ima svoju vojsku.” Dakle, Vojska Srbije je nadležna i za građana Bosne i Hercegovine, one koji žive u RS-u. Jasno da jasnije ne može biti.

Povelja o srpskom kulturnom prostoru

Devet meseci pre usvajanja “Strategije nacionalne bezbednosti” doneta je “Povelja o srpskom kulturnom prostoru”, koji su potpisali ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević i ministarka prosvete i kulture RS-a Natalija Trivić. To je prirodan redosled poteza; i devedesetih su prvo intelektualci i kulturnjaci obavili svoj deo posla, a tek potom su oružane snage krenule u izvođenje njihovog kulturnog programa. U “Povelji” piše da “granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora” te ministri izražavaju “prirodnu težnju za uzajamno saglasnom kulturno-prosvetnom politikom”.

Drugim rečima, kulturnu i prosvetnu politiku u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Severnoj Makedoniji, Mađarskoj, Rumuniji neće određivati ministri kulture i prosvete tih zemalja, već će to činiti resorni ministri iz Srbije i RS-a. Bar za one građane koji se izjašnjavaju kao Srbi. Možda u tim zemljama Srbi nemaju svoje ministre, ali – što bi rekao Vulin – srpski narod ima vojsku, pa će i te probleme nekako rešiti. Kakva je ideološka podloga kulture i prosvete o kojima je u “Povelji” reč jasno se vidi iz delova u kojima se govori o srpskim stradanjima koja povezuju i utemeljuju srpski narod.

S druge strane, “Povelja” tvrdi da “postoji snažna tendencija da se izolovani ili konstruisani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana”. U prevodu na srpski: Ne priznajemo genocid u Srebrenici, ne priznajemo nikakve masovne zločine, ne priznajemo presude Haškog tribunala, ne priznajemo odgovornost ni za šta, nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata nije bilo, poričemo sve užase koje smo počinili, ali bismo ih rado počinili ponovo. U ime jedinstvenog srpskog kulturnog prostora, koji se nekad zvao “velika Srbija”, a danas “srpski svet”.

Dan svesrpskog jedinstva

Nisu zvaničnici Srbije i RS-a stali na “Povelji”, to je bio tek početak usaglašavanja u srpskom jedinstvu. Parlamenti Srbije i RS-a doneli su istovetan Zakon o ćirilici istog dana, 15. septembra, baš na novouspostavljeni praznik – Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Pomenuti praznik takođe je ustanovljen zajednički, krajem avgusta prošle godine, na sastanku rukovodstava RS-a i Srbije. Vučić predložio, Dodik prihvatio i – rešena stvar. Vučić i njegova posluga pozvali su Srbe širom regiona i sveta da ponosno istaknu srpske zastave, ne obazirući se na zakone država u kojima Srbi žive. Koga briga za neke tričave pravne regule, “ovo nije samo državni praznik, već svesrpski”, kako reče Vučić prošle godine, kad je izmišljao novi praznik, po ugledu na albanske nacionaliste.

Ćirilica je u mentalnim predstavama nacionalista odavno prestala da bude pismo, postala je fetiš i sredstvo nacionalističke mobilizacije. Ugroženost je centralni fantazam svih nacionalističkih priča, uvek nešto mora da bude ugroženo kako bi ga nacionalisti branili, jer bi u suprotnom to što čine bila puka agresija i nasilje. Tako je i sa novim zakonom koji služi za homogenizaciju vaskolikog srpstva i za diskriminaciju latinice. Umesto da na postojanje dva pisma gledaju kao na kulturno bogatstvo, nacionalisti jedno pismo proglase neprijateljskim, a drugo osnovom nacionalnog identiteta, koji je vazda ugrožen, pa se nametnu kao samozvani zaštitnici. Kako smo videli na početku teksta, zaštita ćirilice proglašena je bezbednosnim pitanjem, čime je razotkriven tajni savez nacionalističke kulture i oružane sile.

Dijasporna strategija

Nije to sve, mnogo pre pobrojanih dokumenata doneta je “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu”. Bilo je to davne 2011. godine, još u vreme vladavine Borisa Tadića. Druge su partije bile na vlasti, drugi političari i opcije, ali je priča ista. U tom dokumentu se opanjkava bivša SFRJ bez ikakvog razloga, po nacionalističkom difoltu: “Srpski narod u jugoslovenskim državama nije doživeo punu integraciju i političku emancipaciju.” Ima tu i zanimljivih, takoreći pesničkih formulacija – “delovi srpskog nacionalnog bića pretvoreni su od konstitutivnog naroda u nacionalne manjine, ili etničke grupe, unutar bivših jugoslovenskih republika”. Kad mutne sintagme iz kičerajske nacionalističke propagande koje ne znače ništa, kao što je “srpsko nacionalno biće”, uđu u zvanične državne dokumente znači da je đavo odneo šalu. Onda nije ni čudo što se falsifikuje: Srbi u Crnoj Gori nisu ni konstitutivni narod, ni nacionalna manjina, jer je to građanska država, te kategorije uopšte ne postoje.

U istom dokumentu piše da politika Srbije prema “srpskom narodu u regionu mora biti jedan od osnovnih stubova naše spoljne i značajan segment prosvetne i kulturne politike”, što je preteča politike koju danas vodi Vučić. Stavlja se akcenat na unapređenje kulture u RS-u, što Vučić upravo radi Zakonom o ćirilici i “Poveljom o srpskom kulturnom prostoru”. Tu se javlja i ideja da je Srpska pravoslavna crkva centralna institucija za Srbe van Srbije, pa zato država treba da joj “pruži svaku logističku podršku”. Kako ta podrška izgleda u praksi videli smo tokom litija za odbranu vere i obaranje vlasti u Crnoj Gori, a potom i tokom crkvenog sastavljanja vlade u manastiru Ostrog.

U “Strategiji” su navedene smernice za delovanje u susednim državama, pa je za Crnu Goru bilo predviđeno sledeće – “obezbediti srpskom narodu ravnopravnost i pravednu zastupljenost u državnim ustanovama, državnoj upravi i lokalnoj samoupravi”. To je bio jedan od ključnih argumenata u političkoj kampanji prosrpskih stranaka prethodnih godina, čim su došli na vlast odmah su srpstvo prihvatili kao preduslov za obavljanje državnih funkcija. Tačnije – velikosrpstvo sa četničkim predznakom.

Mala slika ‘velike Srbije’

Kao što vidimo, “srpski svet” ne samo da je zvanična politika Vučićevog režima, već su temelji za njegovu gradnju postavljeni u ranijem, takozvanom demokratskom periodu. Specifičan je to arhitektonski poduhvat – izgradnja “srpskog sveta” izvodi se rušenjem susednih država. Menjaju se u srpskoj politici akteri, partije, sumnjiva lica, vlade i ministri, ali hegemonistička matrica ostaje ista.

Srbija ne odustaje od velikodržavnih pretenzija, granice susednih država smatra provizornim i privremenim, a ujedinjenje srpskih zemalja – kako reče Vulin – zadatkom koji će obaviti aktuelna generacija srpskih političara. Vučić i njegova svita su se toliko osilili da čak i ne kriju svoje namere, već ih mirno stavljaju u zvanična državna dokumenta. U pitanju je igra otvorenim kartama iz špila za specijalne namene. Sve karte su identične – na svakoj stoji mala slika “velike Srbije”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.