Bliskoistočni lideri pažljivo prate događaje u Afganistanu i stvaraju zaključke o nepouzdanosti SAD-a kao partnera.
U proteklim danima, mnogi su povukli paralelu između fotografija helikoptera Air Americe koji pomaže u spašavanju Vijetnamaca sa krova zgrade u Saigonu 1975. i onih očajnih Afganistanaca koji se penju na avion američkih zračnih snaga u polijetanju sa aerodroma u Kabulu.
Ove paralele utiču na rastuću percepciju SAD-a kao sile koja se uključuje u bezobzirne invazije da bi nestala tek kad ljudski, monetarni ili politički troškovi postanu previsoki za američku javnost.
Nakon investiranja dvije hiljade milijardi dolara u tu zemlju, Washington je posmatrao kako se afganistanska vlada i vojska ruše kao kula od karata u samo nekoliko dana poslije povlačenja američkih snaga. Mnogi analitičari sada, nakon spektakularnog neuspjeha u Afganistanu, proglašavaju kraj napora SAD-a da grade nacije.
No, zapadne politika izgradnje država već je dugo mrtva, što je evidentno u slučajevima Libije i Sirije, kao i Arapskog proljeća 2011. godine.
Američka odluka da nepažljivo prepusti Afganistan talibanima imat će posljedice širom Južne Azije. Politički lideri na susjednom Bliskom istoku pažljivo prate šta se dešava u Kabulu i donose zaključke o prirodi američke snage i svojoj budućoj vanjskoj politici u regiji.
Naređujući povlačenje iz Afganistana, američki predsjednik Joe Biden nije izašao van ustaljenog okvira politike Washingtona. Od mandata Baracka Obame, u američkoj administraciji traju debate između onih koji žele da dodatne američke trupe „završe posao“ i onih koji traže kraj rata i ljudskih i materijalnih gubitaka.
Bivši predsjednik Donald Trump odlučio je da će razgovarati sa talibanima. Direktnim pregovorima s naoružanom krugom dao joj je političko priznanje, potpuno zanemarujući afganistansku vladu. Danas, Biden završava ono što je počeo Trump, ali „uredno povlačenje” koje je obećao pretvorilo se u haos koji će dugo kaljati njegovo naslijeđe i imidž SAD-a u inostranstvu.
Na Bliskom istoku, američki saveznici su pratili američko donošenje odluka u Afganistanu. Kurdske snage u Iraku i Siriji, kao i vlada u Bagdadu, nemaju razloga da se raduju, te bez sumnje dovode u pitanje američku predanost da ih podržava u budućnosti.
Događaji iz Afganistana doprinose zabrinutosti i američkih saveznika u Libanu i Iraku o tome šta će se desiti ako Washington i Teheran obnove Iranski nuklearni sporazum. Takav dogovor mogao bi značiti ublažavanje američkog pritiska na Iran, što bi pojačalo već snažan utjecaj iranskih saveznika u Iraku i Libanu.
Mada je američka podrška iračkim i libanskim snagama do sada bila stabilna, postoji strah zbog onog što bi se desilo da se ta pomoć iznenada prekine ili umanji.
Haotično američko povlačenje iz Afganistana pojačava percepciju među američkim saveznicima u regiji da Washington nije pouzdan partner, da je spreman sklopiti dogovor s „neprijateljem“ ako to služi njegovim interesima, te da vanjska politika SAD-a nastavlja biti nepredvidiva.
Američki pregovori sa talibanima i njihov povratak na vlast povlače pitanja o budućim američkim odnosima sa islamskim grupama i autoritarnim režimima, jer talibani utjelovljuju oboje.
Talibani aktivno traže način da uljepšaju svoju sliku u zemlji i u inostranstvu, iako je to teška zadaća. Prvo, obavezali su se da će se odreći smještaja terorista ili naoružanih grupa koje nisu iz Afganistana. Drugo, ublažili su nasilje pri preuzimanju Kabula. Treće, jasno su stavili do znanja da su spremni razgovarati sa bilo kojom stranom silom, čak i ako se radi o neprijatelju. Četvrto, talibani su jasno dali do znanja da su otvoreni za poslovne subjekte koji žele privući strana ulaganja.
U Gazi, Hamas je sigurno pažljivo pratio događanja u Afganistanu, što mu može pojačati stav da je preuzimanje Pojasa Gaze 2007. bio pravi potez koji će međunarodna zajednica na kraju prepoznati. Zapravo, šef političkog ureda Hamasa Ismail Haniya 17. augusta je nazvao vođu talibana Abdul Ghanija Baradara kako bi mu čestitao. Dva dana ranije čelnik Hamasa Moussa Abu Marzouk napisao je na Twitteru da talibane „nisu prevarili blještavim riječima poput demokracije i izbora, niti lažnim obećanjima”. Ova izjava pokazuje da unutar Hamasa postoji sve veća rasprava o tome treba li nastaviti s nastojanjem da se palestinski izbori održe, nakon što se grupa pojačala nakon posljednjeg rata s Izraelom.
U Libanu, Hezbollah uzima zabilješke i vjerovatno razmatra da li bi, ako preživi trenutni libanski kolaps, mogao ponovo sastaviti međunarodno priznatu vladu koja će odgovarati njegovim interesima.
U Jemenu, Husi bi se mogli osjećati ohrabrenim da nastave borbu za dominaciju nad državom. Dana 15. augusta, glasnogovornik Husa Mohammed Abdel Salam postavio je tvit, suptilno usmjeren prema jemenskoj vladi, u kojem je rekao da je traženje strane intervencije “zločin koji ne pravi niti državu niti vojsku, već dovodi do gubitka, poniženja i srama”.
Dok su talibani napredovali u Afganistanu, nenaoružane islamske grupe u arapskom svijetu suočile su se s novim preprekama, jer je predsjednik Tunisa Kais Saied smijenio vladu predvođenu strankom Ennahda, uz pomoć vojske. Događaji u Afganistanu mogli bi produbiti političku podjelu između umjerenjaka i ekstremista u tim pokretima o tome kako pristupiti vladanju i političkom kompromisu.
Neki lokalni diktatori, koji su u prošlosti bili izolirani, mogu se nadati povratku na međunarodnu političku scenu. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad, naprimjer, može razmišljati – ako talibani mogu direktno razgovarati sa SAD-om i dobiti međunarodni legitimitete, zašto ne bi mogao i on?
Potez SAD-a u Afganistanu najvjerojatnije će obnoviti dugotrajnu bitku između i unutar islamista i autoritarnih režima na Bliskom istoku.
Američko povlačenje iz Afganistana može biti značaja i za geopolitičku bitku koja prevazilazi Bliski istok. Kina, Rusija, Turska i Iran već rade na popunjavanju američkog vakuuma u Afganistanu i nagovještavaju uspostavljanje zvaničnih odnosa sa talibanima, te su spremni priznati njihovu vladu u Kabulu.
To će povećati njihov uticaj na Bliskom istoku, kao alternativne snage u odsustvu SAD-a. Svi su oni sretni što vide kako SAD odlazi i mogli bi pronaći načine za postizanje dogovora koji dodatno slabe američki uticaj.
Iran, u međuvremenu, na svojim istočnim granicama više nema američke snage, ali ima i kompleksne odnose sa talibanima. Iranske sigurnosne snage, već previše rastegnute po Bliskom istoku, sada će brinuti i o granici sa Afganistanom i o potencijalnom privilu izbjeglica.
Američko povlačenje iz Afganistana nudi prilike i izazove za sve sile u usponu. Moskva će sada imati novu pregovaračku kartu koju može zaigrati koju bi pritisnula SAD za ustupke u Siriji i šire. Bidenova administracija će trebati rusku i kinesku podršku da obuzda talibane kada to bude bilo potrebno putem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i diplomatije. SAD je još jednom pokazao ranjivost, što će samo pojačati geopolitičku konkurenciju u Južnoj Aziji i na Bliskom istoku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Ove paralele utiču na rastuću percepciju SAD-a kao sile koja se uključuje u bezobzirne invazije da bi nestala tek kad ljudski, monetarni ili politički troškovi postanu previsoki za američku javnost.
Nakon investiranja dvije hiljade milijardi dolara u tu zemlju, Washington je posmatrao kako se afganistanska vlada i vojska ruše kao kula od karata u samo nekoliko dana poslije povlačenja američkih snaga. Mnogi analitičari sada, nakon spektakularnog neuspjeha u Afganistanu, proglašavaju kraj napora SAD-a da grade nacije.
No, zapadne politika izgradnje država već je dugo mrtva, što je evidentno u slučajevima Libije i Sirije, kao i Arapskog proljeća 2011. godine.
Trumpovo političko priznanje talibana
SAD i NATO su rano postali svjesni tih neuspjeha, ali u Afganistanu su ostali duže, ne da bi nastavili sa naporima izgradnje države, već da bi spriječili talibane i ostale grupe da formiraju raj za teroriste. Talibani su se nedavno obavezali da neće ugostiti teroriste koji bi mogli biti prijetnja SAD-u, ali nema garancije da ta grupa neće prekršiti obećanje.Američka odluka da nepažljivo prepusti Afganistan talibanima imat će posljedice širom Južne Azije. Politički lideri na susjednom Bliskom istoku pažljivo prate šta se dešava u Kabulu i donose zaključke o prirodi američke snage i svojoj budućoj vanjskoj politici u regiji.
Naređujući povlačenje iz Afganistana, američki predsjednik Joe Biden nije izašao van ustaljenog okvira politike Washingtona. Od mandata Baracka Obame, u američkoj administraciji traju debate između onih koji žele da dodatne američke trupe „završe posao“ i onih koji traže kraj rata i ljudskih i materijalnih gubitaka.
Bivši predsjednik Donald Trump odlučio je da će razgovarati sa talibanima. Direktnim pregovorima s naoružanom krugom dao joj je političko priznanje, potpuno zanemarujući afganistansku vladu. Danas, Biden završava ono što je počeo Trump, ali „uredno povlačenje” koje je obećao pretvorilo se u haos koji će dugo kaljati njegovo naslijeđe i imidž SAD-a u inostranstvu.
Na Bliskom istoku, američki saveznici su pratili američko donošenje odluka u Afganistanu. Kurdske snage u Iraku i Siriji, kao i vlada u Bagdadu, nemaju razloga da se raduju, te bez sumnje dovode u pitanje američku predanost da ih podržava u budućnosti.
Nesigurnost američkih saveznika u budučnost
Vjera u američku administraciju uzdrmala se već onda kada je Trump naredio povlačenje američkih vojnika iz Sirije u decembru 2018, ali ju je povukao. Iako su troškovi američkih operacija u Siriji i Iraku manji nego u Afganistanu, a kurdske snage bolje pripremljene da se odupru pobuni u poređenju sa afganistanskim snagama sigurnosti, osjećaju se nesigurno u pogledu svoje budućnosti, a neke najvjerojatnije imaju spremne planove za vanredne situacije.Događaji iz Afganistana doprinose zabrinutosti i američkih saveznika u Libanu i Iraku o tome šta će se desiti ako Washington i Teheran obnove Iranski nuklearni sporazum. Takav dogovor mogao bi značiti ublažavanje američkog pritiska na Iran, što bi pojačalo već snažan utjecaj iranskih saveznika u Iraku i Libanu.
Mada je američka podrška iračkim i libanskim snagama do sada bila stabilna, postoji strah zbog onog što bi se desilo da se ta pomoć iznenada prekine ili umanji.
Haotično američko povlačenje iz Afganistana pojačava percepciju među američkim saveznicima u regiji da Washington nije pouzdan partner, da je spreman sklopiti dogovor s „neprijateljem“ ako to služi njegovim interesima, te da vanjska politika SAD-a nastavlja biti nepredvidiva.
Američki pregovori sa talibanima i njihov povratak na vlast povlače pitanja o budućim američkim odnosima sa islamskim grupama i autoritarnim režimima, jer talibani utjelovljuju oboje.
Talibani aktivno traže način da uljepšaju svoju sliku u zemlji i u inostranstvu, iako je to teška zadaća. Prvo, obavezali su se da će se odreći smještaja terorista ili naoružanih grupa koje nisu iz Afganistana. Drugo, ublažili su nasilje pri preuzimanju Kabula. Treće, jasno su stavili do znanja da su spremni razgovarati sa bilo kojom stranom silom, čak i ako se radi o neprijatelju. Četvrto, talibani su jasno dali do znanja da su otvoreni za poslovne subjekte koji žele privući strana ulaganja.
Hamas, Hezbollah i Husi
Uspjeh takvih talibana smatra se oblikom opravdavanja islamističkih oružanih grupa u arapskom svijetu i može ih potaći da učvrste svoju moć i traže međunarodni legitimitet.U Gazi, Hamas je sigurno pažljivo pratio događanja u Afganistanu, što mu može pojačati stav da je preuzimanje Pojasa Gaze 2007. bio pravi potez koji će međunarodna zajednica na kraju prepoznati. Zapravo, šef političkog ureda Hamasa Ismail Haniya 17. augusta je nazvao vođu talibana Abdul Ghanija Baradara kako bi mu čestitao. Dva dana ranije čelnik Hamasa Moussa Abu Marzouk napisao je na Twitteru da talibane „nisu prevarili blještavim riječima poput demokracije i izbora, niti lažnim obećanjima”. Ova izjava pokazuje da unutar Hamasa postoji sve veća rasprava o tome treba li nastaviti s nastojanjem da se palestinski izbori održe, nakon što se grupa pojačala nakon posljednjeg rata s Izraelom.
U Libanu, Hezbollah uzima zabilješke i vjerovatno razmatra da li bi, ako preživi trenutni libanski kolaps, mogao ponovo sastaviti međunarodno priznatu vladu koja će odgovarati njegovim interesima.
U Jemenu, Husi bi se mogli osjećati ohrabrenim da nastave borbu za dominaciju nad državom. Dana 15. augusta, glasnogovornik Husa Mohammed Abdel Salam postavio je tvit, suptilno usmjeren prema jemenskoj vladi, u kojem je rekao da je traženje strane intervencije “zločin koji ne pravi niti državu niti vojsku, već dovodi do gubitka, poniženja i srama”.
Dok su talibani napredovali u Afganistanu, nenaoružane islamske grupe u arapskom svijetu suočile su se s novim preprekama, jer je predsjednik Tunisa Kais Saied smijenio vladu predvođenu strankom Ennahda, uz pomoć vojske. Događaji u Afganistanu mogli bi produbiti političku podjelu između umjerenjaka i ekstremista u tim pokretima o tome kako pristupiti vladanju i političkom kompromisu.
Mogućnost saradnje sa teroristima
Ti arapski autokratski režimi, također, donose neke zaključke o povlačenju SAD-a iz Afganistana. Neki vjerovatno shvataju ova zbivanja kao signal SAD-a da “možete ubiti ili ugnjetavati svoj narod sve dok u tom procesu ne ugrožavate naše interese”. Također je vjerovatno da bi nakon povlačenja iz Afganistana Washington ponovno mogao dati prioritet saradnje sa teroristima u obračunu s arapskim autoritaristima. Biden, koji je radio na platformi za poticanje demokracije i ljudskih prava, već je zaobišao ta pitanja u Afganistanu, kao i u svom pristupu događajima u Egiptu i Tunisu.Neki lokalni diktatori, koji su u prošlosti bili izolirani, mogu se nadati povratku na međunarodnu političku scenu. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad, naprimjer, može razmišljati – ako talibani mogu direktno razgovarati sa SAD-om i dobiti međunarodni legitimitete, zašto ne bi mogao i on?
Potez SAD-a u Afganistanu najvjerojatnije će obnoviti dugotrajnu bitku između i unutar islamista i autoritarnih režima na Bliskom istoku.
Američko povlačenje iz Afganistana može biti značaja i za geopolitičku bitku koja prevazilazi Bliski istok. Kina, Rusija, Turska i Iran već rade na popunjavanju američkog vakuuma u Afganistanu i nagovještavaju uspostavljanje zvaničnih odnosa sa talibanima, te su spremni priznati njihovu vladu u Kabulu.
To će povećati njihov uticaj na Bliskom istoku, kao alternativne snage u odsustvu SAD-a. Svi su oni sretni što vide kako SAD odlazi i mogli bi pronaći načine za postizanje dogovora koji dodatno slabe američki uticaj.
Prilika za Tursku, Rusiju, Iran i Kinu
Bidenova administracija nije uspjela sa planom da kontrolu nad aerodromom u Kabulu iz ruku NATO-a preda Turskoj, ali sada Ankara odmjerava sopstveno investiranje u Afganistan, približavajući se talibanima po uzoru na Rusiju i Kinu. To bi moglo dodati ulje na vatru u odnosima SAD-a i Turske, te ojačati savezništvo Ankare i Rusije.Iran, u međuvremenu, na svojim istočnim granicama više nema američke snage, ali ima i kompleksne odnose sa talibanima. Iranske sigurnosne snage, već previše rastegnute po Bliskom istoku, sada će brinuti i o granici sa Afganistanom i o potencijalnom privilu izbjeglica.
Američko povlačenje iz Afganistana nudi prilike i izazove za sve sile u usponu. Moskva će sada imati novu pregovaračku kartu koju može zaigrati koju bi pritisnula SAD za ustupke u Siriji i šire. Bidenova administracija će trebati rusku i kinesku podršku da obuzda talibane kada to bude bilo potrebno putem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i diplomatije. SAD je još jednom pokazao ranjivost, što će samo pojačati geopolitičku konkurenciju u Južnoj Aziji i na Bliskom istoku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
