Korupcija, dezerterstvo...

Milijarde dolara koje su na afganistanske snage potrošili SAD i NATO nisu mogle popraviti velike unutrašnje nepravilnosti.

Talibani su 15. augusta zauzeli afganistanski glavni grad Kabul i rat u toj zemlji proglasili završenim. Munjevita brzina kojom je ta grupa osvajala afganistansku teritoriju te povlačenje afganistanskih snaga sigurnosti (ANDSF) bili su šok za mnoge. Tokom proteklih 20 godina SAD je potrošio više od 83 milijarde dolara za obuku, opremanje i razvoj afganistanske nacionalne armije, policije, zračnih i specijalnih snaga. No, pod naletom grupe opremljene lakim naoružanjem, ANDSF se spektakularno raspao.

Brzo napredovanje talibana iznenadilo je čak i američku obavještjnu službu, koja je prevdiđala da će trebati mjeseci da ta naoružana grupa uspostavi kontrolu nad državom. Kao rezultat toga, SAD i nekoliko drugih zapadnih zemalja morali su vratiti hiljade vojnika kako bi omogućile evakuaciju svojih državljana i diplomata iz Kabula. Da su zapadni analitičari i obavještajne službe bili upućeniji u realnost, ne bi ih iznenadio takav razvoj događaja proteklih nekoliko dana. Za kolaps afganistanske države i ANDSF-a može se izdvojiti nekoliko faktora.

Rašireni korupcija i dezerterstvo

Prvo, u afganistanskim ministarstvima postoji raširena korupcija. Novac, municija i hrana kradu se prije nego što dođu do vojnika na bojištu. Municija i ostala oprema prodaju se na crnom tržištu, a često na kraju završavaju u rukama talibana. Neki zapovjednici pronevjerili su novac podnoseći zahtjeve za novcem za plate “vojnika duhova“, odnosno vojnika koji se zapravo nisu niti prijavili u vojsku. Dok se to dešavalo, osoblje ANDSF -a nije bilo plaćeno, a mjesecima je zadržavano na dužnosti bez dopuštenja da odu ili posjete svoje porodice.

Nije iznenađujuće što je ANDSF imao jednu od najvećih stopa dezerterstva na svijetu, kao i veliki broj žrtava. Prema jednoj procjeni, mjesečni gubici snaga bili su oko 5.000, dok se regrutacijom dobijalo između 300 i 500 vojnika. Drugo, pronevjera i korupcija potkopali su moral u redovima vojske. Integritet višeg vodstva ključan je u vojnim operacijama, zbog poštovanja i lojalnosti trupa. Za neplaćene vojnike raskošan način života njihovih zapovjednika bio je pretežak za progutati. Stoga su, umjesto borbe i umiranja, radije spasili svoje živote predajući se talibanima pod njegovim ponudama za amnestiju.

Treće, nije bilo ideološke kohezije unutar vojske, niti osjećaja nacionalne dužnosti i pripadnosti. Zapravo, postojalo je značajno nepovjerenje prema političkom vodstvu zemlje. Nijedan afganistanski vojnik nije bio spreman boriti se i umrijeti za odbranu predsjednika Ashrafa Ghanija ili vlade. Teorije zavjere o tajnom dogovoru između afganistanske vlade i talibana bile su rasprostranjene među afganistanskim postrojbama. Ta sumnja dodatno je potkopala odlučnost afganistanskih vojnika da se odupru naletu ideološki kohezivnih talibana, čije je borce pokrenula želja da uspostave islamski emirat i istjeraju strane trupe, koje su vidjeli kao okupatore.

Pametna strategija talibana

Četvrto, kontinuirano političko uplitanje i preslagivanje nositelja funkcija, čak i na pozicijama ministara unutrašnjih poslova i odbrane, guvernera i načelnika policije, također su utjecali na učinak ANDSF-a na bojnom polju. Vojsci je potrebno jedinstvo zapovijedanja i kontinuitet vodstva kako bi pravilno funkcionirala i učinkovito se borila na terenu. Načelnik vojnog štaba centar je gravitacije njegove organizacije i ako se konstantno mijenja to negativno utječe na organizaciju.

Predsjednik Ghani je redovno mijenjao svoje vojne lidere usred američkog povlačenja i ofanzive talibana širom Afganistana. Naprimjer, zamijenio je general-potpukovnika Walija Mohammada Ahmadzaija, koji je imenovan u junu, general-majorom Haibatullahom Alizaijem. Također, posljednjih mjeseci je dva puta mijenjao ministra unutrašnjih poslova, a pretumbao je i Ministarstvo odbrane i promijenio još šest visokih komandanata.

Peto, pametna strategija talibana da preuzmu kontrolu nad većim graničnim prelazima, glavnim autoputevima i stavljaju velike gradove pod opsadu umanjila je sposobnost Kabula da šalje pojačanja i opremu. Mnoge vojne jedinice bile su odsječene od ostatka zemlje i zato su bile prisiljene bježati preko granice susjednih zemalja, ili se jednostavno raspadati.

I, konačno, uprkos godinama obučavanja i milijardama dolara vrijednoj opremi, ANDSF nikada nije razvio kapacitet da stane na svoje noge. Zapravo, bio je potpuno ovisan o američkim i NATO trupama, koje su štitile urbane sredine.  U trneutku kada su se te trupe počele povlačiti za talibane više nije bilo prepreka, dok su na svjetlo dana isplivale mnoge slabosti koje je skrivalo prisustvo međunarodnih snaga.

Izgubljeni ‘rat protiv terora’

Kada je kolaps ANDSF-a postao očigledan, afganistanska vlada pokušala je okupiti nove snage, sastavljene od raznih milicija. Tri utjecajna komandanta, Atta Muhammad Noor iz Jamiat-e-Islamija, Abdul Rashid Dostum iz Hezb-e-Junbish-a i Hadži Muhammad Muhaqiq iz Hezbe-e Wahdat Islami Mardom-e Afganistana, sastali su se kako bi stvorili zajednički front protiv talibana i koordinirali borbu ANDSF-a.

No, pad Mazar-i-Sharifa u ruke talibana prisilio ih je da pobjegnu iz države. Slom ANDSF-a čak i prije nego što je američko povlačenje završeno te način na koji je napredak u “ratu protiv terora“ izgubljen odjekivat će u godinama koje dolaze. Hiljade boraca koje su talibani oslobodili iz baze Bagram, uključujući one iz mreže Al-Kaida i drugih grupa, predstavljat će veliki sigurnosni izazov u regiji i šire.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.