Razvoj događaja u Afganistanu prošle sedmice bio je potpuno šokantan ali nimalo iznenađujući.
Žučno preuzimanje glavnih gradova u zemlji ostavljalo je bez daha u svojoj brzini i lakoći, kulminirajući u maršu talibana na prijestolnicu gotovo bez otpora, dok je predsjednik Ashraf Ghani bježao iz zemlje.
Da li je to bilo očekivano – da, ali ne tako brzo, tako pobjedonosno, tako ponižavajuće.
Otkako je rat počeo prije gotovo 20 godina, sve američke administracije ignorisale su činjenice, produžavajući neizbježno, a pri tome se ne pripremajući za to.
Trebalo je SAD i njegovim saveznicima samo dva mjeseca da “oslobode” Kabul od talibana 2001. godine, i manje od dvije godine da samozadovoljni ministar odbrane Donald Rumsfeld proglasi na konferenciji za novinare u Kabulu, 1. maja 2003, da su “glavne borbene aktivnosti” završene.
Ali nije bilo gotovo. Ni u kojem smislu.
Dok je američka okupacija zapinjala, odbačeni talibani su se ponovo grupisali i pokrenuli nemilosrdni asimetrični rat sa SAD-om i snagama afganistanske vlade u naredne dvije decenije.
Međutim, sve nadolazeće američke administracije namjerno su prevarile američku javnost da misli da je sve u redu na ratnom frontu u Afganistanu, dok je u stvarnosti sve bilo drugačije – kao što su uradili ranije tokom rata u Vijetnamu.
Scene kako američko osoblje bježi iz Kabula prošle sedmice, kao što su iz Saigona 1975, bile su jezive.
Amerika je imala nekoliko hiljada žrtava, ali deseci hiljada afganistanskih vojnika su poginuli, i nepoznat broj civila postao je stvarna žrtva rata, što je uništilo živote nebrojenih porodica i zajednica.
Tokom protekle decenije, talibani su uništili “jasnu, izgrađenu i stabilnu” strategiju Washingtona, terorizirajući cijele zajednice koje su sarađivale sa američkim snagama.
Totalni kolaps snaga afganistanske vlade nakon povlačenja preostalih američkih vojnika ostavilo je mnoge u Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama da se zapitaju šta se desilo.
Odgovori na neka od ovih pitanja spremno su ponudili “rekli-smo-vam” ratni skeptici, koji su dugo upozoravali da je Afganistan dokazano “groblje imperija”, bilo da se radi o britanskoj imperiji iz 19. ili sovjetskoj iz 20. stoljeća.
Riječima antičkog grčko-makedonskog cara Aleksandra Velikog, u Afganistan je “lako ući ali teško izaći”.
Mi koji smo bili protiv vođenja osvetničkih ratova i okupacije dalekih zemalja kao dio borbe protiv “globalnog terorizma” i uspostave “pax Americana” na dalekom Bliskom istoku, ignorisani smo.
Odluka Bushove administracija da pokrene drugi katastrofalni i skupi rat protiv Iraka stavila je Afganistan u lošu situaciju, i zbog svih praktičnih razloga, Washington više nije mogao da obnovi ovu inicijativu kasnije.
Neuspjeh Obamine administracije i njene afganistanskog-pakistanske strategije signalizirao je početak kraja rata. Od tada je samo ponos spriječio SAD da prepozna ono što je bilo očigledno i da djeluje u skladu s tim.
Odluka Trumpove administracije da se talibani diplomatski angažuju bio je početak američke predaje zemlje ovoj grupi.
Odluka Bidenove administracije da ubrza američko povlačenje, uprkos diplomatskim, vojnim i strateškim ishodima, ostavila je afganistansku vladu da se brani sama, dobro znajući da neće dugo izdržati.
Ali odluka Bushove administracije da pokrene “globalni rat protiv terorizma”, uključujući katastrofalni rat u Iraku, na kraju je degradirao misiju u Afganistanu.
To je također udaljilo velike regionalne i međunarodne saveznike zbog ekskluzivnog “za SAD ili protiv SAD-a” pristupa Bliskom istoku i međunarodnim odnosima.
Afganistan je ostavljen i postao je poznat kao “zaboravljeni rat”, dok se pažnja SAD-a usmjeravala na Irak. Onda je došla finansijska kriza 2008, što je dodatno natjeralo Washington da se okrene sebi, oslabljen u svojim obavezama u inostranstvu.
U stvarnosti, od Drugog svjetskog rata, SAD nije uspio da pobijedi u bilo kojem velikom ratu, bilo da je to Koreja, Vijetnam ili Irak.
Dodatno, geografija već dugo ima ulogu u takvim asimetričnim sukobima kao u Afganistanu, gdje lokalne snage i regionalna dinamika nadmašuju sofisticirane imperijalne sile angažirane u inostranstvu.
To je lekcija koju su mnoge kolonijalne sile u 20. stoljeću naučile na teži način, što će potvrditi bilo koji vojni historičar.
Afganistanci su znali da SAD može kontrolirati vrijeme svog angažmana, ali znali su i da talibani imaju vremena. A imali su i volju.
SAD je možda osvojio neka srca i umove, pogotovo u Kabulu, gdje je ostavio nebrojenu sumu novca, ali Afganistanci su znali duboko u svojim srcima da će Amerika otići prije ili kasnije, i da će se morati nositi sa talibanima.
Nije pomoglo ni to što su afganistanske vlade bile korumpirane i nesposobne. Njihova potpuna ovisnost o američkoj vojnoj i finansijskog pomoći značila je da nikada neće pokušati da stoje sami za sebe.
Isto se odnosi i na oružane snage. Uprkos brojnoj nadmoći nad talibanima, gdje su četiri afganistanska vojnika dolazila na jednog talibana, nepotizam i nemar su bili ogromni, pogotovo među visokim zvaničnicima.
Kada se sve sagleda, ovo je možda bilo neizbježno s obzirom na greške SAD-a i njegovih partnera, ali nije moralo da bude toliko ponižavajuće.
Ali opet, poniženje je možda i najbolja opcija u tragediji koja traje dvije decenije, jer će naučiti Washington da izbjegava rat pod svaku cijenu u budućnosti, pogotovo strašne ratove na Bliskom istoku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Žučno preuzimanje glavnih gradova u zemlji ostavljalo je bez daha u svojoj brzini i lakoći, kulminirajući u maršu talibana na prijestolnicu gotovo bez otpora, dok je predsjednik Ashraf Ghani bježao iz zemlje.
Da li je to bilo očekivano – da, ali ne tako brzo, tako pobjedonosno, tako ponižavajuće.
Otkako je rat počeo prije gotovo 20 godina, sve američke administracije ignorisale su činjenice, produžavajući neizbježno, a pri tome se ne pripremajući za to.
Trebalo je SAD i njegovim saveznicima samo dva mjeseca da “oslobode” Kabul od talibana 2001. godine, i manje od dvije godine da samozadovoljni ministar odbrane Donald Rumsfeld proglasi na konferenciji za novinare u Kabulu, 1. maja 2003, da su “glavne borbene aktivnosti” završene.
Ali nije bilo gotovo. Ni u kojem smislu.
Dok je američka okupacija zapinjala, odbačeni talibani su se ponovo grupisali i pokrenuli nemilosrdni asimetrični rat sa SAD-om i snagama afganistanske vlade u naredne dvije decenije.
Međutim, sve nadolazeće američke administracije namjerno su prevarile američku javnost da misli da je sve u redu na ratnom frontu u Afganistanu, dok je u stvarnosti sve bilo drugačije – kao što su uradili ranije tokom rata u Vijetnamu.
Scene kako američko osoblje bježi iz Kabula prošle sedmice, kao što su iz Saigona 1975, bile su jezive.
Amerika je imala nekoliko hiljada žrtava, ali deseci hiljada afganistanskih vojnika su poginuli, i nepoznat broj civila postao je stvarna žrtva rata, što je uništilo živote nebrojenih porodica i zajednica.
Tokom protekle decenije, talibani su uništili “jasnu, izgrađenu i stabilnu” strategiju Washingtona, terorizirajući cijele zajednice koje su sarađivale sa američkim snagama.
Totalni kolaps snaga afganistanske vlade nakon povlačenja preostalih američkih vojnika ostavilo je mnoge u Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama da se zapitaju šta se desilo.
Odgovori na neka od ovih pitanja spremno su ponudili “rekli-smo-vam” ratni skeptici, koji su dugo upozoravali da je Afganistan dokazano “groblje imperija”, bilo da se radi o britanskoj imperiji iz 19. ili sovjetskoj iz 20. stoljeća.
Riječima antičkog grčko-makedonskog cara Aleksandra Velikog, u Afganistan je “lako ući ali teško izaći”.
‘Zaboravljeni rat’
Ali presamopouzdana posthladnoratovska Amerika nije bila raspoložena za takve historijske lekcije nakon što su napadi 11. septembra pogodili u srce njenih ekonomskih i vojnih simbola u New Yorku i Washingtonu, ubivši gotovo 3.000 Amerikanaca.Mi koji smo bili protiv vođenja osvetničkih ratova i okupacije dalekih zemalja kao dio borbe protiv “globalnog terorizma” i uspostave “pax Americana” na dalekom Bliskom istoku, ignorisani smo.
Odluka Bushove administracija da pokrene drugi katastrofalni i skupi rat protiv Iraka stavila je Afganistan u lošu situaciju, i zbog svih praktičnih razloga, Washington više nije mogao da obnovi ovu inicijativu kasnije.
Neuspjeh Obamine administracije i njene afganistanskog-pakistanske strategije signalizirao je početak kraja rata. Od tada je samo ponos spriječio SAD da prepozna ono što je bilo očigledno i da djeluje u skladu s tim.
Odluka Trumpove administracije da se talibani diplomatski angažuju bio je početak američke predaje zemlje ovoj grupi.
Odluka Bidenove administracije da ubrza američko povlačenje, uprkos diplomatskim, vojnim i strateškim ishodima, ostavila je afganistansku vladu da se brani sama, dobro znajući da neće dugo izdržati.
Da li je ovo stvarno bilo neizbježno?
Teško je reći šta bi mogao biti ishod da je SAD ostao fokusiran na Afganistan, uklanjajući Al-Kaidu i krčeći put kao stabilnijem režimu uz pomoć susjednih zemalja. Čak je i Iran ponudio pomoć tokom tog ranog perioda.Ali odluka Bushove administracije da pokrene “globalni rat protiv terorizma”, uključujući katastrofalni rat u Iraku, na kraju je degradirao misiju u Afganistanu.
To je također udaljilo velike regionalne i međunarodne saveznike zbog ekskluzivnog “za SAD ili protiv SAD-a” pristupa Bliskom istoku i međunarodnim odnosima.
Afganistan je ostavljen i postao je poznat kao “zaboravljeni rat”, dok se pažnja SAD-a usmjeravala na Irak. Onda je došla finansijska kriza 2008, što je dodatno natjeralo Washington da se okrene sebi, oslabljen u svojim obavezama u inostranstvu.
Lekcija za kolonijalne sile
Međutim, čak i da je SAD ostao potpuno fokusiran na Afganistan, ne postoji garancija da je mogao ostvariti skromniju misiju stabiliziranja zemlje.U stvarnosti, od Drugog svjetskog rata, SAD nije uspio da pobijedi u bilo kojem velikom ratu, bilo da je to Koreja, Vijetnam ili Irak.
Dodatno, geografija već dugo ima ulogu u takvim asimetričnim sukobima kao u Afganistanu, gdje lokalne snage i regionalna dinamika nadmašuju sofisticirane imperijalne sile angažirane u inostranstvu.
To je lekcija koju su mnoge kolonijalne sile u 20. stoljeću naučile na teži način, što će potvrditi bilo koji vojni historičar.
Afganistanci su znali da SAD može kontrolirati vrijeme svog angažmana, ali znali su i da talibani imaju vremena. A imali su i volju.
SAD je možda osvojio neka srca i umove, pogotovo u Kabulu, gdje je ostavio nebrojenu sumu novca, ali Afganistanci su znali duboko u svojim srcima da će Amerika otići prije ili kasnije, i da će se morati nositi sa talibanima.
Nije pomoglo ni to što su afganistanske vlade bile korumpirane i nesposobne. Njihova potpuna ovisnost o američkoj vojnoj i finansijskog pomoći značila je da nikada neće pokušati da stoje sami za sebe.
Isto se odnosi i na oružane snage. Uprkos brojnoj nadmoći nad talibanima, gdje su četiri afganistanska vojnika dolazila na jednog talibana, nepotizam i nemar su bili ogromni, pogotovo među visokim zvaničnicima.
Kada se sve sagleda, ovo je možda bilo neizbježno s obzirom na greške SAD-a i njegovih partnera, ali nije moralo da bude toliko ponižavajuće.
Ali opet, poniženje je možda i najbolja opcija u tragediji koja traje dvije decenije, jer će naučiti Washington da izbjegava rat pod svaku cijenu u budućnosti, pogotovo strašne ratove na Bliskom istoku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
