Mirni raspad BiH

Prvo i pravo pitanje je zašto su za saopćavanje ovakve informacije članovi Predsjedništva Džaferović i Komšić čekali gotovo 40 dana.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić prije nekoliko dana domaćoj javnosti saopćio je da je tokom posjete slovenskog predsjednika Boruta Pahora Sarajevu bilo postavljeno pitanje o mogućnosti mirnog raspada BiH. Za pojašnjenje slovenskih stavova u Predsjedništvo je pozvana ambasadorica ove zemlje u BiH. Predsjednik Republike Slovenije, u posebnom saopćenju, potvrdio je da je tokom posjete Sarajevu početkom marta ove godine članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine postavio pitanje da li se narodi u BiH mogu mirno razići.

U saopćenju, pojašnjavajući informaciju naveo je da “redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu.”

Prvo i pravo pitanje je zašto su za saopćavanje ovakve informacije članovi Predsjedništva Džaferović i Komšić čekali gotovo 40 dana.

I zašto se isto toliko vremena čekalo za prvu diplomatsku reakciju – poziv ambasadorici da pojasni zvanični stav zemlje. Sve je uz medijsku asistenciju urađeno vrlo teatralno kako bi se javnosti ovo pitanje nametnulo kao svježe i od presudne važnosti.

Zašto bi trebalo sumnjati u ovu hinjenu brigu za opstojnost države? Ako je politička procjena da se radi o ozbiljnoj i vjerodostojnoj prijetnji, odgovorni nositelji vlasti odmah bi po saznanju za takvu namjeru pozvali na institucionalnu mobilizaciju. Pri mnogo manjim prijetnjama sazivaju se vanredne sjednice zakonodavne i izvršne vlasti, zasjedaju vijeća za nacionalnu sigurnost, a ako to nije moguće okupljaju se predstavnici vladajuće većine ili se istupi u javnosti koriste kao svojevrsni model upozoravanja javnosti na vanredne prilike.

Petparački patriotizam

Ništa se od ovoga nije dogodilo, rekli smo već, gotovo 40 dana. Informacija o tome da se kao mogućnost za rješavanje krize nudi i raspad zemlje izrečena je u intervjuu novinskoj agenciji. Da je situacija zaista ozbiljna, bilo bi nedopustivo, politički nedoraslo i opasno.

Dvadeset pet godina za sva otvorena pitanja, pa i za budućnost države Bosne i Hercegovine odgovori se očekuju od stranaca. Taktika – zabij glavu u pijesak i nema problema ako ga ne vidiš – nije donijela nijedno dobro rješenje za brojne probleme. Tako se godinama izbjegava suočiti s mogućnošću da se ova zemlja raspadne. Još 2000. godine na to je upozorio akademik Rusmir Mahmutćehajić u jednom od brojnih tekstova u kojima se bavio pitanjem Bosne. On je tada  najavio da je Bosna i Hercegovina Dejtonskim sporazumom dovedena na raskršće s kojeg može krenuti u potpuni raspad ili ponovno ujedinjenje i da su obje mogućnosti  vjerovatne.

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik u oktobru prošle godine, govoreći za javni servis BiH, rekao je da sedam predstavnika zemalja članica EU ne bi imali ništa protiv da bh. entitet Republika Srpska krene putem neovisnosti. – U Briselu sam, kaže Dodik, čuo od jednog predsjednika članice EU da je BiH pokazala disfunkcionalnost, da nisu uspjeli da je učine funkcionalnom i jednog dana će morati da se suoče s činjenicom da treba da daju državu Srbima I Hrvatima , da Bošnjaci ostanu na svom prostoru. Odbio je govoriti o imenima, ali je rekao da su to predstavnici dvije države Stare Europe i neke od novih članica EU. Dodiku možda ne teba vjerovati, ali za proteklih šest mjeseci ove su se tvrdnje mogle provjeriti različitim kanalima.

Probosanski akteri političkog života u BiH trebali bi se sjetiti da su svi europski planovi za mirno rješenje krize devedesetih godina sadržavali podjelu zemlje, na ovaj ili onaj način, čak i rješenja koja su podrazumijevala da se nakon nekog vremena narodi u BiH mogu odlučiti na samoopredjeljenje. Čemu onda čuđenje na ponovljeni pokušaj otvaranja ove teme, čak i ako se on dogodio tokom susreta Pahor-Predsjedništvo BiH. Nadmeno pozivanje na hiljadugodišnju povijest Bosne i Hercegovine kao države nije dovoljna garancija da do raspada ne može doći. Petparački patriotizam kojem se dive samo zagovarači i njihovi satrapi potrošen je u dnevno-političkim manipulacijama i javnost očekuje ozbiljne odgovore na otvorena pitanja. Šta ako se Dodik odluči na avanturu, kakav je odgovor, šta ako ga u tome podrži Čović, da li to ponovo znači rat ili postoje i drugi odgovori. Tvrdnja da se to ne može dogoditi ne otklanja dileme. Da ne bude bilo kakve dileme o stavu autora o Pahorovom pitanju. Tvrdim da miran razlaz naroda u Bosni i Hercegovini nije moguć. Zbog odnosa u zemlji, trenutnih političkih aktera odlučivanja, preplitanja interesa Istoka i Zapada, ponašanja susjednih država i mnogo drugih faktora.

Vanjska i unutrašnja opsada Sarajeva

Sačuvaj, zatrebat će i zatrebalo je. Ovo je vjerovatna deviza o upotrebi informacije sa sastanka s Pahorom kojom su se vodili Komšić i Džaferović. Zatrebalo je prenijeti pažnju javnosti sa naraslog i opravdanog nezadovoljstva građana Sarajeva i drugih bh. gradova povećanim brojem smrtnih slučajeva i zaraženih koronom. A i afera “kineski respiratori” je na vrhuncu. Ali kad zavapite da je država napadnuta, ko su drznici koji će pitati gdje su vakcine, zašto ljudi umiru i zašto se nazor pokušava pokriti pronevjera oko pet i po miliona eura za neupotrebljive respiratore.

Sarajevo je prošle sedmice obilježilo godišnjicu početka opsade u kojoj su ga držale snage prvo Jugoslovenske armije, a potom Vojske Republike Srpske. Unutarnju opsadu držalo je zapovjedništvo 10. brdske brigade Armije RBiH Mušana Topalovića Cace.

A grad je ponovo u vanjskoj opsadi pandemije i unutarnjoj opsadi direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebije Izetbegović. Sjećanje na ratnu opsadu pojačava ova sličnost. Metode su iste – samovolja, izolacija od ostatka sistema, samovlašće, sijanje straha, na kraju veliki broj smrtnih slučajeva. Ratna unutarnja opsada prekinuta je političkom odluke tadašnjeg vrha države. Danas tu odluku nema ko donijeti.

Odbrana zauzetih pozicija

Dok mediji i zdravstvene statistike broje crne rekorde, milostinjom drugih država dio zdravstvenih radnika na prvoj liniji borbe sa zarazom je vakcinisan, o masovnoj imunizaciji se može sanjati, član Presjedništva BiH Šefik Džaferović izjavljuje da BiH u vakcinisanju ne zaostaje za regionom. Antologijski. “Najveći bh. partiota” Komšić je iznimno interesovanje za oblast zdravstva pokazao samo kad je formirana vlast “šestorke” u KS pretprošle godine, zadovoljivši se samo tim resorom u Vladi, jer je tako, tvrdili su neki mediji, mogao vratiti novac donatorima izborne kampanje njegove Demokratske fronte. O vakcinama se oglasio krajem februara nakon jedne sjednice Predsjedništva BiH samo da kaže kako se kao i svi građani osjeća nezadovoljnim, ali da se ne smatra odgovornim.

“Ako samo jedna od ovih vakcina spasi ijedan život u BiH sve ovo vrijedi” – rekao je Komšić na sarajevskom aerodromu dočekujući prvu donaciju vakcina iz Srbije. Ako bi politička odluka o smjeni samovoljnog menadžmenta KCUS-a spasila samo jedan život bio bi to veći patriotizam od svih pokazanih u desetogodišnjem boravku Komšića u Presjedništvu BiH.

Bezobrazluk, arogancija, materijalna nezasitost, socijalna i svaka druga neosjetljivost doveli su do brojnih afera koje su sistematski skrivane i zataškavane. Sve što aktuelni nositelji vlasti rade je odbrana zauzetih pozicija, besprizorna eksploatacija moći i pristupa javnom dobru u svrhu zadovoljena ličnih ili interesa manjih grupa odabranih po kreiterijima rodbinskih veza i stranačke podobnosti. Nema sumnje da će, ako ustreba, većina onih kojima je Bosna i Hercegovina na srcu stati u njenu odbranu. Do tada, uprkos svim nastojanjima Komšića, Džaferovića, Izetbegovića i inih, neće nestati pitanja – gdje su vakcine, zašto ljudi umiru, gdje su pare?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.