ANALIZA

Godina koja će se uglavnom pamtiti kao godina koju je pojeo COVID-19, čak i ako se apstrahira pandemija, bila je godina obilata događajima zasjenjenim pandemijom koja je dominirala medijskim prostorima. Svijet svakako nije postao bolji iako je upravo pandemija bila "pokazna vježba" da smo svi na istom brodu.

Pandemija nam je omogućila vrlo jasan pogled na razliku između deklarativnog i stvarnog. Svijet se suočio, kako je to svojevremeno definirao italijanski ambasador pri Evropskoj uniji, s dva strašna neprijatelja – panikom i sebičnosti. Dok je panika, naročito ona na individualnom nivou, ponekad imala komične posljedice, naprimjer nestašicu toaletnog papira iz lanca snabdijevanja na Zapadu (zašto su ga potrošači gomilali, i dalje je misterija), ona, panika, s vremenom je iščezla. No, ogoljena je sebičnost bogatih zemalja, koja je uvijek bila prisutna, ali se krila iza dobre "filantropske" propagande. Svijet se za trenutak okrenuo naopačke i najbogatije zemlje rado su primale humanitarnu pomoć od manje bogatih i siromašnih. Turska spada u nesebične davaoce pomoći, a uzgred, u Turskoj nije bilo nikakvih nestašica.

Raštimanost Evropske unije početkom je pandemije bila eksponirana u punom svjetlu. Odjedanput zajedničko tržište nije više bilo tako zajedničko – Njemačka, Francuska i Češka zabranile su izvoz antivirusne opreme. Najednom su i "nepostojeće" granice zemalja članica Unije postale čvrste granice, što s kontrolom ulaza-izlaza, a što s potpunom blokadom. Ukratko, uzdrmani su svi "principi" EU.

Islamofobija u porastu


Pokazalo se ono što se u Turskoj znalo i prije, preko izbjeglica i migranata, da se granice empatije uglavnom poklapaju s granicama nacionalnih država, dok je granica Evropske unije branjena od golorukih izbjeglica po cijenu kršenja svih normi ljudskosti, o međunarodnim zakonima da ne govorimo. Ovdje na Egejskom moru skoro svakodnevno smo svjedoci grčke svireposti prema bespomoćnima, uz punu podršku EU.

Napetosti su u regiji rasle. Istočni Mediteran bio je poprište potencijalno vrlo opasnih zveckanja oružjem. Najviše zvekeću Francuska i Grčka. Prva nema nikakve veze s regijom, osim neokolonijalnih snatrenja, a Grčka na osnovu tri i po "stijene" u Antalijskom zaljevu pokušava ograničiti Tursku na isti, bježeći od diplomatije pod Macronov (preveliki) šinjel.

Macron, upetljan u taj Napoleonov šinjel, nanio je neprocjenjivu štetu svijetu uvodeći islamofobni diskurs ekstremne desnice u francuski mainstream, a sasvim je sigurno da taj diskurs neće ostati u granicama Francuske. Kao što ni sličan diskurs austrijskog kancelara neće ostati u granicama Austrije. Ukratko, evropska je islamofobija u porastu, što neminovno dovodi do varnica na liniji Ankara – Bruxelles.

Turski put ka punoj nezavisnosti i zaštiti vlastitih interesa nastavljen je na svim planovima, ali je najočigledniji napredak napravljen u odbrambenoj industriji. Sedamdeset posto samodovoljnosti značajan je postotak, a nedavno je jedan, ali ne i jedini, značajan korak ka samodovoljnosti napravljen proizvodnjom domaćeg motora za helikoptere. Motor može biti korišten i za vojni helikopter domaće proizvodnje "Atak". No, bespilotne letjelice zvijezde su turske odbrambene industrije koje su 2020. godine dobile zasluženu pažnju.

Turska riješenost da odbrani vlastite interese (i vlastiti opstanak) već je početkom 2020. bila testirana u Siriji, tačnije u Idlibu, posljednjem uporištu sirijskih pobunjenika, općepriznatih terorističkih organizacija i najvažnije (i najtragičnije): više miliona interno raseljenih lica – čitaj: izbjeglica. Proglašen zonom dekonflikta, Idlib bi morao biti sigurno utočište za njih. Međutim, koristeći izgovor da su na toj maloj teritoriji i teroristi, Assad i Rusija konstantnim bombardiranjem potiskuju izbjeglice sve bliže turskoj granici. Krajem februara Assadov je režim napadom na turske vojnike (33 šehida palo je tom prilikom) izazvao sukob s Turskom i time, što se tiče vojnih gubitaka, pucao sebi u nogu, a istovremeno omogućio da se turske bespilotne letjelice okušaju u uvjetima konvencionalnog rata.

Do sukoba sa snagama sirijskog režima u Idlibu efikasnost bespilotnih letjelica bila je evidentna i mnogostruko dokazana u borbi protiv terorista. Turska je bila i ostala odličan primjer. Broj terorista tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) koji su operirali na teritoriji Turske reduciran je u periodu od nekoliko godina s nekoliko hiljada na nekoliko stotina (preciznije 320), najprije zahvaljujući tom oruđu. Kada se zna da je oruđe bilo godinama uskraćivano Turskoj od strane saveznika, u zraku lebdi pitanje na čijoj su strani ti saveznici.

Međutim, u sukobu s vojskom sirijskog režima (i satelita mu) u februaru i martu 2020. prvi se put efikasnost bespilotnih letjelica (kako naoružanih, tako nenaoružanih) dokazala u konvencionalnom sukobu. Turske bespilotne letjelice uništavale su tenkove, oklopna vozila i protuzračne sisteme za neprijatelje zastrašujućom lahkoćom. Fakat da je u pitanju bio uglavnom ruski vojni hardver dodatno je izazvao naprasno interesiranje zapadnog dijela svijeta. Što reče jedan ovdašnji vojni analitičar, "cijeli svijet priča o turskim dronovima, osim Rusa".

Zapravo, može se reći da je tom intervencijom pokazan novi koncept u konvencionalnom ratovanju. Koncept koji će se još dva puta tokom godine pokazati kao uspješan (koncept na koji za sada ne postoji uspješna protuodbrana, barem kada je riječ o pomenutom ruskom vojnom hardveru) – u Libiji protiv snaga ratnog zločinca i pučiste “maršala” Haftara (koji uživa prešutnu podršku Zapada) tokom maja i juna, te u Azerbejdžanu septembar – novembar.

Geopolitička pobjeda Turske


Rat između Armenije i Azerbejdžana, kojim je Azerbejdžan povratio 25 posto teritorije poslije skoro tridesetogodišnje armenske okupacije, jedini je od tri navedena sukoba koji je zaista i trajno promijenio status quo. Azerbejdžan je za 44 dana riješio problem koji se hinjenom diplomatijom vukao 28 godina zahvaljujući turskom naoružanju i obuci, odnosno primjeni pomenutog koncepta. To je istovremeno i opipljiva geopolitička pobjeda Turske, koja je, osim uobičajenih EU i SAD, učinila da Iran postane nervozan.

Vraćanje statusa džamije Aja Sofiji, koji joj je 1936. nezakonito uzet, te prvi namaz obavljen u njoj 24. jula 2020. godine ostat će zabilježen kao dan oslobađanja od mentalnog (neo)kolonijalizma. "Reakcije imperijalističkih država tokom otvaranja Aja Sofije pokazale su da besprizorne zapadne zemlje Istanbul i Aja Sofiju smatraju svojom zemljom i vlasništvom. Toliko da nisu mogli svariti otvaranje Aja Sofije, vlasništvo sultana Fatiha Mehmeta, kao džamije, niti da je Istanbul osvojen 1453. godine i da je taj grad domovina Turaka", pisao je tom prilikom novinar Hurriyeta Nedim Şener.

Samo dvije nedjelje kasnije, 8. augusta, objavljen je pronalazak 320 milijardi kubičnih metara prirodnog plina u vodama turske ekskluzivne ekonomske zone Crnog mora i to je još jedan strateški korak ka stvarnoj nezavisnosti. Zapravo, korak je započet 2017. godine, kada su istraživanja vlastitih resursa na Mediteranu i Crnom moru počela, a strategija je razvijena mnogo ranije.

Kad smo već kod strategije i strateškog razmišljanja, u subotu, 26. decembra 2020, otvorena je turska fabrika za proizvodnju litija u centralnoj provinciji Eskişehir. Time je Turska postala zemlja koja može proizvoditi litijski karbonat i borne proizvode vlastitom tehnologijom i ljudskim potencijalom, destilirajući bor i litij iz industrijskih otpadnih voda. Litij je strateška sirovina za kojom je potražnja zbog litijskih baterija sve veća. Evropska unija ga je stavila na listu kritičnih (čitaj: strateških) sirovina u septembru 2020. godine. S obzirom na električnu budućnost autoindustrije, litij je na dobrom putu da postane “nafta” u doglednoj budućnosti.

Istovremeno s otvaranjem fabrike u Eskişehiru izvršni direktor Turske automobilske inicijativne grupe (TOGG) Gürcan Karakas, koja je prošlog decembra predstavila prototip prvog turskog domaćeg (električnog) automobila, najavio je da će prve baterije za taj automobil biti domaći proizvod.

Kako će izgledati postkorona svijet, nije zahvalno predviđati, ali Turska se upravo strateškim promišljanjem, koje je prethodilo pandemiji, dobro pozicionirala za taj svijet. Da, ovo je na individualnom nivou bila nesumnjivo vrlo sumorna godina, pokvarenih planova i uvođenja nenormalne normalnosti, ali kada se pogleda turski bilans, pa i ovako površan (jer bi za detaljan trebalo mnogo više prostora nego što Stav ima strana), 2020. godina i nije bila tako loša. Završio bih već jednom upotrebljenim citatom Yunusa Emrea: "Kader gayrete aşıktır" – Sudbina je zaljubljena u napor.

Autor: Bojan Budimac
Izvor: Stav