Južni Kavkaz

Ankara je uspjela doći do uporišta na jugu Kavkaza, no Moskva u toj regiji i dalje ima glavnu riječ.

Ruske trupe su 11. novembra preuzele koridor Lahin koji povezuje Armeniju i odmetnutu enklavu Nagorno-Karabah. Njihovo razmještanje je bio prvi korak u provođenju mirovnog sporazuma koji su postigli Azerbejdžan, Armenija i Rusija dva dana ranije.

Prema sporazumu, Moskva je pristala poslati kontigent od 2.000 mirovnjaka i uspostaviti 16 posmatračkih tački oko Nagorno-Karabaha. Dogovoreno je i da Azerbejdžan ponovo preuzme sedam distrikta oko regije, uključujući i Šušu (Šuši na armenskom), njegovu historijsku prijestolnicu nakon šest sedmica borbi protiv Armenije i samoproglašene republike Artsakh.

Premda je sporazum krunsko postignuće za predsjednika Ilhama Alijeva, Rusija je također došla do značajnih dobitaka. Nagorno-Karabah je bio jedini „zamrznuti sukob“ u postsovjetskom prostoru gdje nije bilo ruskih „čizama na terenu“. To je dalo lokalnim stranama, Erevanu i Bakuu, više prostora za manevre. Azerbejdžan je također jedina država na jugu Kavkaza bez ruske vojske na svom terenu. Sada se to promijenilo.

Pašinijanova budućnost

Novi status-quo danas u Nagorno-Karabahu je podsjeća na odmetnutu regiju Transnjistrija u Moldaviji ili Južnu Osetiju i Abhaziju koje su se odvojile od Gruzije, a gdje se Moskva nametnula kao arbitar od samog početka dešavanja.

Na ruku Putina je rat donio i odlazak armenskog premijera Nikola Pašinijana. On je došao na vlast kroz ulične demonstracije aprila i maja 2018. godine, a bivši novinar je upravo ona kategorija „obojenog revolucionara“ kakve Kremlj vidi kao prijetnju.

Iako Pašinijan, razumljivo, nikada nije dovodio u pitanje armensko-ruske specijalne odnose, on se sukobljavao sa pojedincima i klanovima povezanim sa Moskvom. Ranije ove godine, Seržu Sargsjanu, bivšem predsjedniku koga je Pašinijan svrgnuo, počelo je suđenje za korupciju zajedno sa nekoliko njegovih ministara. Još jedan bivši lider Rober Kočarjan, koji je slučajno lični Putinov prijatelj, našao se na sudu zbog nasilnog suzbijanja demonstracija 2008. godine.

Zbog toga su Pašinijanove poruke ka Moskvi, i prije i tokom rata, bile uglavnom odbijane. U julu je Margarita Simonjan, šefica ruskog medija RT i jedna od vodećih propagandista Kremlja, optužila armenske lidere za antirusku aktivnosti i kazala kako oni ne trebaju očekivati rusku pomoć ako dođe do rata.

Sada Pašinijanu, koji je suočen sa ljutnjom naroda zbog teritorijalnih gubitaka, politička budućnost visi o niti. Ruskim liderima neće nedostajati ako ode. Mediji bliski Kremlju sada slave rusku ulogu u očuvanju armenskih historijskih lokacija i zaštiti naroda na terenu, te ističu ogromnu suprotnost sa navodnim neuspjesima Pašinijana.

Šta je Turska dobila?

No, veliko pitanje koje svi postavljaju se odnosi na Tursku. Kakav je njen rezultat u Nagorno-Karabahu? U konačnici, upravo je podrška njenog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da pruži jaku vojnu podršku Azerbejdžancima donijela prevagu.

Dok Ankara negira izvještaje o proslijeđivanju sirijski boraca na linije fronta Nagorno-Karabaha ili raspoređivanje turskih oficira u azerbejdžanske redove, dronovi turske proizvodnje Bayraktar donijeli su haos za Armence, uništivši njihovo oružje, u prvom redu tenkove ruske proizvodnje, te izazvavši ogroman broj žrtava.

Ograničena vojna intervencija je donijela i neke političke koristi. Turska je potvrdila svoju ulogu vodećeg igrača u Južnom Kavkazu. Nadmašila je Zapad pa su SAD i Francuska, članovi takozvane Grupe Minsk za Karabah u ime OSCE-a, izgledali nebitni.

Dodatno, koridorom kroz armensku teritoriju do azerbejdžanske eksklave Nakičevan dogovorenim u Moskvi se uspostavlja direktni teritorijalni most između Turske i Azerbejdžana na pravi način. Političke i ekonomske veze dvije države bi trebale bujati što sa dobrodošlicom pozdravlja većina turske javnosti.

Kakogod, dobici su parcijalni. Turska je pokušavala upecati utjecaj na jugu Kavkaza. Ona je željela mjesto za pregovaračkim stolom za dogovor o Nagorno-Karabahu, sa Moskvom, Bakuom i Erevanom, te moguću mirovnu misiju sličnu zajedničkoj sa Rusijom u sirijskoj regiji Idlib. No, to se nije desilo.

Turska bi mogla izboriti neku simboličnu ulogu u očuvanju mira, kao što je slanje posmatrača uz ruske snage, ali to će biti odluka Moskve. Azerbejdžansko prihvatanje ruske armije je nazadak za Ankaru. U biti, Ankara se odvažila doći na ruski teren i osvojila je bodove. Turska se ubacila na „blisko inostranstvo“, kako Rusija gleda ovaj teren, jednako kao što je Rusija uradila 2015. intervencijom u Siriji. Međutim, barem za sada, Moskva je u prednosti.

Slučaj Nagorno-Karabaha dodatno ističe rusko-turska dešavanja. Dvije države su partneri i takmaci na raznim pozorištima: u Siriji, Libiji, na jugu Kavkaza, na Crnom moru kao i na Zapadnom Balkanu. Naučile su svoje lekcije i znaju kako da riješe razlike i koncentriraju se na zajedničke interese. Udruživanje protiv Zapada pomaže da se zatvore međusobni sukobi. No, to je složen čin balansiranja za Putina i Erdogana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.