Pojedinci moraju pomoći pri usporavanju širenja virusa, a državni i sistemi zajednice moraju raditi zajedno.
Na početku epidemije COVID-19, čak i prije nego što je prerasla u pandemiju, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) počela je savjetovati države kako vršiti testove i pratiti kontakte. Dok je većina država usvojila proces testiranja, mnogi u razvijenom svijetu su bili manje raspoloženi za praćenje kontakata.
Neke države su vjerovale kako su dovoljno organizirane da mogu pratiti svaku epidemiju. One su praćenje kontakata – koristan metod koji je bio u uspješnoj primjeni pri praćenju i suzbijanju ebole na zapadu Afrike i u DR Kongu, te kuge na Madagaskaru – vidjeli kao mehanizam koji koriste samo siromašne države.
Nisu mogli biti više u krivu.
U svome najjednostavnijem obliku, praćenje kontakata je otkrivanje i testiranje svih ljudi koji su bili „u kontaktu“ sa inficiranom osobom. A ovime se može efikasnije pratiti širenje virusa i pomoći pri suzbijanju epidemije.
Razlog zašto nam treba praćenje kontakata je činjenica da se tako najbrže otkrivaju sekundarni slučajevi oko inficirane osobe. Kada to uradimo, onda možemo zaustaviti prenos. A pronalaskom ovih kontakata, novih slučajeva zaraze sa liste kontakata primarno zaraženog, njima svakome dajemo više vremena da prežive bolest jer su pronađeni dovoljno rano da dobiju pravu njegu.
Međutim, praćenje kontakata nije izdvojen proces. On se slaže sa cijelim kontekstom primjenjene epidemiologije. Kontakte pratimo jer znamo da možemo uraditi istragu svakog pojedinog slučaja.
Da bi istraga bila uspješna, moramo povezati sistem praćenja svake zajednice u centralnom sistemu svake države. Ovi znači kako ne možemo imati samo nacionalni sistem, potrebna nam je decentralizirana operacija kako bi bili sigurni da ljudi mogu analizirati informacije na lokalnom nivou i djelovati na potreban način svakoga dana.
Ebola u DR Kongu
Radio sam u DR Kongu tokom druge najveće epidemije ebole na svijetu koja je tamo počela 2018. godine. Kongo je država ispunjena jako slabim zdravstvenim sistemom, sukobima oružanih grupa, stranačkim nasilje, siromaštvom i slabom infrastrukturom. To je bila teška zdravstvena intervencija.
Postojalo je približno 3.000 nezvaničnih zdravstvenih ustanova u regiji pogođenoj ebolom. Zato smo, kako bi pratili kontakte, morali imati satelitsku operaciju sa velikim timovima, gdje su svi radili sa zajednicom. U jednom trenu, naši timovi su pratili do 300.000 kontakata. A, ako uvrstite kontakte od kontakata, onda imate milione ljudi da pratite. U određenoj situaciji su čak najpoznatiji globalni eksperti bili obeshrabreni i govorili su nam kako se ne može zaustaviti epidemija jer je endemska. No, nikada nismo odustali.
Uprkos svim izazovima, zdravstveni radnici su uspjeli iskontrolirati epidemiju ebole, a praćenje kontakata je bilo ključno pri identifikaciji slučajeva, pronalasku kontakata, te njihovih kontakata, kao i pomaganju pri prekidu lanca prenošenja.
Mnogi zdravstveni sistemi u svijetu su bazirani na bolnicama. To znači kako je, dok slučaj dođe do bolnice, već prekasno jer je pacijent zarazio mnoge u svojoj zajednici.
Za pandemije kao što je COVID-19, trebamo pristup koji sadrži praćenje i pronalazak kontakata. Mora postojati komunikacija sa građanima o realnim opasnostima, te izgradnja kapaciteta zajednica kako bi se lokalno organizirale na zaštiti sebe i drugih. Dok djeluju na državnom nivou, vlasti također trebaju raditi na spremnosti u područjima koja su manje ili nikako pogođena, a ne samo na žarištima. To će pomoći u sprečavanju nastanka novih kriznih lokacija.
Lekcije naučene iz ranijih epidemija nam pokazuju kako se treba raditi i u zajednici i u bolnicama. Moramo sveobuhvatni paket djelovanja u stvarnom prostoru kako bi suzbili epidemiju.
Neke razvijene države, poput Njemačke, počele su sa praćenjem kontakata od samog početka i to im je pomoglo pri identifikaciji i praćenju potencijalnih slučajeva. No, mnoga društva koja nemaju kulturu odgovora na epidemije nisu navikla na infrastrukturu praćenja i pronalaska kontakata. Ako pogledamo Europu, na primjer, prije COVID-19 se ne možemo sjetiti posljednjeg slučaja kad smo imali neku epidemiju, ako možda izuzmemo sezonsku gripu.
Važnost za vakcine
Također je jako teško u nekim državama mobilizirati stanovnike i natjerati pojedince da čine prave stvari. Tek kad vide da je riječ o mnogo slučajeva, ljudi prihvataju kako moraju nositi maske i držati udaljenost od drugih.
U nerazumijevanju ekspresnih koristi od stvari kao što je praćenje kontakata, mnoge razvijene države nisu imale sisteme za tako nešto. Kasnije su pokušali pokrenuti ovaj proces, ali su u nekim slučajevima smatrale kako je prekasno ili preteško. Ali nikad nije kasno za bilo koju državu da prilagodi taktiku tako što će koristiti zajednicu.
Čak i kada nema infrastrukture da se zajednica organizuje, ljudi mogu pratiti sebe i svoje kontakte. Postoje nove tehnologije, široka upotreba mobitela, pa čak i napravljenih aplikacija u nekim državama. Čak i u siromašnom okruženju, kao što je DR Kongo, možemo koristiti tehnologiju za koju je potreban telefon i razmjena podataka.
Same aplikacije su nam samo alatke za pomoć, no nikad se ne može zamijeniti ljudski kapacitet potreban za praćenje kontakata. U biti, trebaju nam ljudi koji razumiju proces interakcije sa zajednicom, sa pojedincima, koji znaju osigurati pravi pristup za takav okoliš i analizirati informacije koje donese taj proces kako bi se osigurao kvalitetan rad.
Svi će se morati pozabaviti praćenjem kontakata. Jer, ako se odustane od praćenja kontakata, to znači da se odustaje od istrage. Bez praćenja kontakata, ne znamo gdje se nalazimo, nemamo prave podatke i dokaze koji nam trebaju da spriječimo širenje virusa.
Ono što je najvažnije, kako smo sve bliži vakcini, moramo razumijeti gdje je najveći rizik od infekcije i ko su najranjiviji kontakti u svakoj državi. Morat ćemo čekati na milione i mlione doza kako bi se svi vakcinisali. A, dok do toga dođe, mi ćemo morati naći i vakcinisati one koji su u najvećoj opasnosti. Naći ćemo ih uz pomoć praćenja kontakata.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
