Vraćanje unazad politike Srbije

Sintagmom 'srpski svet' predsjednik Aleksandar Vučić revitalizira ideje 'velike Srbije' i vraća unazad politiku Srbije.

Niko ne može poreći da nacionalne manifestacije koje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić priređuje godinama ne izgledaju grandiozno, ali iza te grandioznosti, u pravilu, kriju se namjere politike za koju bi mnogi željeli da je ostala zakopana u dubokim talozima historije. Jedna od takvih parada nacionalističkog veličanja nacije je i održavanje praznika Dan srpskog jedinstva, na kojoj je Vučić, između ostalog, lansirao u najširi auditorij sintagmu "srpski svet", koja je odmah uzbudila duhove u cijeloj regiji, jer sadržajem podsjeća na ideju "velike Srbije".
Hisotričar Milivoj Bešlin, objašnjavajući kakvu simboliku i arheologiju značenja ima sintagma, kaže da ona uopće nije nova, odričući joj čak i originalnost. Pojašnjava kako je riječ o konceptu koji u potpunosti slijedi identičnu ideju "za staru zločinačku velikodržavnu ideju, koja je zavila u crno čitav region i koja je iza sebe ostavila preko 130.000 žrtava i više od dva miliona raseljenih. Tolerancija prema toj ideji i projektu u regionu i na Zapadu bi morala biti jednaka nuli. Vučićev režim, čije su sve ideje, obećanja i skaske doživeli fijasko, nema drugog izbora već da ogoljenu autokratiju u Srbiji, zapanjujući stepen korupcije i ogromno siromaštvo uvija u 'smokvin list' nacionalističkog narativa o svesrpskom ujedinjenju. Nema sumnje da će se upravo Srbiji sve ovo vratiti kao bumerang."
Bešlin kaže da je frekventnija upotreba sintagme zapravo samo novo "raspaljivanje nacionalističke mržnje u regiji i ponovno posezanje za teritorijama susejdnih država" i "ponovno oživljavanje narativa o ugroženom srpstvu, koje se može spasiti samo uključenjem u sastav Srbije". Stoga, za njega nema dileme da Vučićeva sintagma i ideologija, koja se krije iza nje, evociraju ekspanzionističku politiku Slobodana Miloševića.

'Miloševićevska matrica iz 1990-ih'

"To je miloševićevska matrica iz 1990-ih, kada su Srbi u regionu tretirani kao 'sudetski Srbi', kako je govorio Boro Krivokapić. Njihova egzistencija, njihovi životi su korišćeni kao opravdanje velikodržavnih pretenzija, i to se i danas radi. Da nije tako, valjda bi se neko setio da mnogo više Srba živi u Beču nego u bilo kom drugom gradu u regionu, pa se pitanje njihovog statusa ne dovodi u pitanje. Ali, sama ideja takozvanog nacionalnog ujedinjenja nije nova, ona datira iz 19. veka, i ako je tada bila temelj državne politike, porazno je da se, posle svih iskustava i promenjenog konteksta – identičan narativ i cilj koriste i danas."
Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose iz Srbije stanovišta je da su uspostavljanje praznika i sintagma, koja se promovira u javnosti, nešto krajnje retrogadno i nazadno. Takav koncept vođenja nacionallne politike više je svojstven 19. vijeku nego današnjici, jasan je Janjić.
"Da vam iskreno kažem, to je veom glupo. I može on [Vučić] svašta da smisli. Ako mislite da je to što su Srbija i Srbi naknadno uveli Dan nacionalne zastave (Dan srpskog jedinstva), to je, po meni, ozbiljniji problem. Jer, bilo koji nacionalista koji sanja neki svet u kome samo žive Srbi ili je po meri samo Srba neka ga bude sram. To podrazumeva nešto što ne postoji ni sada, kao i u slučaju Muloševića, i pravi se konstrukcija da Vučić navodno ima neku genijalnu strategiju vođenja srpske nacije. Ako uzmemo praktične stvari koje su se dogodile, uzmimo to da Srbija uvodi dan u dogovoru sa [bh. entitetom] Republikom Srpskom, to je jedan dan koji su odbili pre dva veka, nacionalistički pokreti, kada nisu imali svoju državu. Mogu ciniočno da kažem da je Vučić konačno uspeo da stigne Prizrensku ligu, jer Prizrenska liga je odredila taj dan Albancima koij nisu imali džravu. Ići na Dan zastave, a pri tome imati jednu nacionalnu državu kakva je Srbija i jedan entitet koji predstavlja Srbe sigurno je istorijski i misaoni korak unazad. To vam je korak iz 21. veka unazad u 19. vek."

Janjić: Šega, zafrkancija i blagi prezir

Janjić kaže da Vučićeva politika pokazuje velike nedostatke, jer ne shvata do kojeg je nivoa izgrađen nacionalni identiet. Osim toga, i njegovi dogovori sa SAD-om po pitanju priznavanja Jerusalema kao glavnog grada Izraela su nazadak u odnosu na stepen razvijenosti odnosa koje je zemlja - bilo kao samostalna, bilo kao dio bivše Jugoslavije - imala sa zemljama na Bliskom istoku.
"To što se sada predstavlja kao nešto novo očigledno jeste izraz, da kažemo, nacionalističe i etno-nacionalističke politike i Vučića, i mnogih u Srbiji i Republici Srpskoj, i na Balkanu, ali objektivno, to je nazadak u odnosu na stepen izgrađenosti srpskog nacionalnog identiteta. Zbog toga postoji razlika kako se to prima u Srbiji - sa šegom, zafrkancijom i blagim prezirom i onoga kakvu to reakciju izaziva kod drugih, koji možda imaju sličan problem gradnje nacionalnog identiteta, koji je na nivou početka 20. veka. Po meni, to nije nikakav napredak u Vučićevoj politici. To je neka njegova ideologija, koja ga vuče unazad, a istovremeno on vuče takve poteze kao što je Vašingtonski sporazum, gde izmešta Srbiju kao državu potpuno izvan njenog istorijskog konteksta. Uzmite celi taj diskontinuitet Srbije i Jugoslavije u odonsou na bliskoistočnu krizu i arpaski svet i on više nije na poziciji samostalne države i samostalne politike."
I Bešlin smatra da se sa sintagmom i njenom ideologijom narušava kontinuitet srbijanskih politika, prvenstveno onih proevropskih i dobrosusjedskih.
"Sama sintagma je lansirana i ranije, došla je od ultranacionalističkih intelektualnih krugova i propagandnih medija povezanih sa ruskim centrima. Vlast je u nekom trenutku to preuzela i bacila javnosti kao novu priču i izazov međunarodnoj zajednici, pre svega Evropskoj uniji. To je priča koja temeljno podriva bilo kakvu ideju dobrosusedstva, pomirenja, saradnje i stabilnosti. Sve ove akcije koje pominjete su dobro sinhronizovane i pažljivo vođene."

Bešlin: Moguće samo po cijenu rata

Ono što zabrinjava je intenzitet s kojim se politika u Srbiji uključila u izbore u susjednoj zemlji, što Crna Gora svakako jeste, kaže Bešlin, koji pravi široku analogiju, u kojoj političke prilike u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori razumijeva kao način da se ponovo pokuša s realizacijom ideje "velike Srbije".
"Srbija se zapanjujuće mobilisala i homogenizovala oko izbora u Crboj Gori, dok je Evropska unija to mirno pratila. Crnogorski izbori su tretirani kao unutašnje pitanje Srbije, izbrisala se razlika između režima i njegovih kritičara, između režimskih i opozicionih medija. Opozicione stranke su često delovale ekstremnije od predstavnika vlasti. Sve je delovalo kao loša repriza 1989. godine i takozvane antibirokratske revolucije. Zbog toga je region sa velikom zabrinutošću posmatrao ove procese. Cilj se više i ne krije – izvršiti vrednosni i nacionalni inženjering u Crnoj Gori i u konačnici je pripojiti Srbiji, kao i manji entitet u Bosni i Hercegovini. Ne moramo puno da nagađamo, protagonisti ideje o 'velikoj Srbiji', koja se sad predstavlja kao takozvani srpski svet, sve su javno i otvoreno i rekli i napisali. Samo što ljudima nisu rekli da se to može postići po cenu rata i ponovne klanice. Varaju se oni koji misle da to može proći mirno."