Ovo nije dogovor između Srbije i Kosova kakvih je bilo ranije. I ranije su sporazumi potpisivani, ali nam je problem bilo implementiranje. Zato, zbog same činjenice da su ovom dogovoru posredovali Amerikanci, pružena je nada da ovaj ugovor neće biti samo neki papir koji će završiti u fioci, nego da će biti primjenjen. A u toj primjeni, pozitivne efekte će osjetiti ne samo Srbija i Kosovo, već i čitav region, jer je svima nama veoma značajna ekonomska saradnja, kaže generalni sekretar Komorskog investicionog foruma za Zapadni Balkan Safet Gërxhalliu.
Govoreći o tome koliki je značaj dogovora, iz ekonomskog ugla, koji je u Vašingtonu postignut 4. septembra, između Beograda i Prištine, uz posredovanje američkog predsjednika Donalda Trumpa, on je naglasio da dijalog nema alternativu i da bi to trebalo svi da shvate na Zapadnom Balkanu. Gërxhalliu kaže mu je drago da je poslije jedne duže pauze bez dijaloga, sada taj proces pokrenut.
Posebno je značajno što se taj dijalog vodio pod nadzorom Sjedinjenih Američkih Država, jer oni brže prelaze „sa riječi na djela“ nego Evropljani, naglašava Safet Gërxhalliu koji u intervjuu za Magazin Biznis govori o tome zašto je važno da države Zapadnog Balkana brže uspostavljaju ekonomsku saradnju, zašto je važno što prije startovati sa „mini šengenom“ i zašto se privrednici bolje i brže sporazumjevaju nego političari.
Koje se investicije mogu prve očekivati?
Prvo moramo da shvatimo jednu stvar. Na primjer, ako analizirate i odnos zemalja unutar Evropske unije, možete da vidite da nema tu mnogo ljubavi, već da je presudan ekonomski interes. Ekonomska saradnja je taj mehanizam koji približava narode, koji briše barijere i uspostavlja saradnju za budućnost. Tom cilju i mi treba da težimo i to je Evropa koju mi treba da gradimo.
Evropa ne bi bila Evropa da nisu ulagali u infrastrukturu. Pogledajte kakve imaju autoputeve. Pogledajte njihovu željeznicu i njihove luke. To bi trebalo da bude model za Zapadni Balkan. Treba da se što više ulaže u infrastrukturu koja će povezivati ljude i koja će vraćati vjeru i povjerenje u budućnost.
Koliko su realne investicije u infrastrukturu, kao što je izgradnja autoputa i željeznice?
Vrlo je važan koridor koji će se ojačati prema Albaniji, prema Draču i to će biti veoma značajno ne samo za Srbiju, Kosovo i Albaniju, već za cio naš region. Svi indikatori pokazuju da je ekonomski vrlo isplativo uspostaviti taj koridor. A kada je u pitanju željeznica, ja bih bio najsrećniji čovjek kada bi neko imao smjelost da predloži evropski željeznički put, koji su osmislili Austrijanci, kao najbržu željeznicu u Evropi, koja će spajati i Zapadni Balkan. Projekat će koštati mnogo, čak 48 milijardi eura, ali će obuhvatiti 18.000 kilometara železničkih pruga, uz brzinu kretanja od 250 do 300 kilometara na sat, uključujući i cio Zapadni Balkan. Samo na takav način Zapadni Balkan može da se približi Evropskoj uniji i da postane ekonomski dio Unije. A kako mi možemo biti dio Unije, ako imamo ekonomske barijere i ako zadržimo imidž regiona koji karakterišu sukobi?! Inače, za vašingtonski dogovor je važno što sadrži i finansijski dio, pa će realizacija projekata doneti socijalni mir u naše krajeve, i vratiće vjeru u budućnost.
Koliko podrška Brisela znači za ekonomski oporavak Zapadnog Balkana?
Postoji razlika između Brisela i Vašingtona. Dok Amerikanci djeluju brzo poslije donošenja odluke, Evropi uvijek treba više vremena. Uz sve to, pandemija virusa covid-19, objektivno je mnogo usporila procese. Međutim, bez obzira na sve, Evropa bi trebalo „drugim očima“ da gleda na Zapadni Balkan. Što nam više pruži Evropska unija danas, biće lakše i za njih sutra.
Šta koči razvoj Zapadnog Balkana danas?
Kao bivši predsjednik Privredne komore Kosova, uvijek sam se zalagao da ekonomska saradnja bude most približavanja. Ali, ovdje se nikad ne može pričati o čisto ekonomskim problemima, bez političke konotacije. Zato se uvijek i zaustavlja implementacija dogovorenog. Sjetimo se samo Evrope iz 1947. godine kada su političari velikog formata kao što su De Gol, Čerčil i, sa američke strane, Adenauer, bili okrenuti budućnosti i saradnji. Gradili su bolju perspektivu Evropske zajednice, uz pomoć SAD. Na Balkanu, nažalost, i dalje vlada strah od budućnosti. I dalje pokušavamo da uljepšamo prošlost, umjesto da gradimo budućnost. A perspektiva i budućnost se grade upravo uspostavljanjem povjerenja, njegovanjem dobrosusjedskih odnosa, razvojem obrazovanja i ekonomije. Zato bismo morali da konačno uspostavimo saradnju i dijalog koji nema alternativu.
Šta je sa inicijativom paketa pomoći Evropske unije za Zapadni Balkan koja je najavljivana u aprilu i maju ove godine, u vrijeme predsjedavanja Hrvatske?
Ako Evropa iskreno želi da pomogne razvoj Zapadnog Balkana, onda mora i da da više. Što znači – ako se neki projekti donesu i usvoje, onda ih treba i sprovoditi. Nažalost, ima dosta zastoja u sprovođenju EU projekata. Uostalom, najbolje je da se i za Zapadni Balkan primeni model razvoja koji je važio za članice EU. Tačno je da je cio svijet pogođen pandemijom virusa covid-19, ali mislim da je Zapadni Balkan posebno pogođen. I upravo zbog toga, ako je neki projekat trebalo da se sprovede za godinu dana, sada bi to trebalo ubrzati i sprovesti ga za šest mjeseci, jer nemamo vremena za gubljenje. Što prije, to bolje.
Oliver Varhelji, komesar EU za proširenje, najavio je velika sredstva za Zapadni Balkan, nedavno, u avgustu, ali ništa ne stiže...
Ima puno obećanja. Nama na Balkanu je potrebna pomoć hitno, ali se sve sporo dešava. Možda Balkan plaća cijenu velike birokratije u EU.
Vi ste i generalni sekretar Komorskog investicionog foruma, od prije dvije godine. Šta je KIF uradio do sada?
Taj Komorski investicioni forum je nastao u okviru Berlinskog procesa, pa ako je nešto bilo uspješno u tom procesu, onda je svakako uspostavljanje KIF-a. Nažalost, i u tom radu je bilo zastoja, iako bi upravo forum trebalo da pokaže da je ekonomija ispred politike. Uprkos svemu, mislim da smo doprineli da se ojača dijalog, da se ukaže na probleme, da se radi na uklanjanju barijera i da psihološki, jednom zauvijek, počne da se afirmiše region, a ne samo pojedine države.
Uostalom, ako gledate tačke ovog vašingtonskog dogovora, i kad je riječ o „malom šengenu“, i kad je riječ o željeznici, o infrastrukturi – sve je to sadržano i u pismima koja smo mi poslali našim vladama i evropskim institucijama. Dakle, i KIF je inicirao gotovo sve ekonomske tačke koje su se našle i u vašingtonskim dogovorima.
Pa, da li vam se čini da se može reći da je ekonomija, konačno, stala ispred politike na Zapadnom Balkanu?
Mi bismo željeli da tako bude. Ja stojim čvrsto iza svojih stavova. Biznis ne priznaje granice, ne priznaje nacije, ne priznaje boju novca, već samo gleda interes. A to je istovremeno i interes građana. Jer, koja bi država mogla opstati bez budžeta koji pune građani?!
U čemu vidite najveće probleme za razvoj saradnje na Zapadnom Balkanu, jer privrednici i političari često imaju suprotstavljene interese?
Najveći problem je što političari ne mogu da prestanu da se bave prošlošću. A poslovnoj zajednici je bitna budućnost i perspektiva za sve nas! Bio sam svjedok raznih događaja i video sam biznismene iz svih zajednica našeg regiona. Bila je milina vidjeti na koji način biznismeni komuniciraju i kako imaju iste stavove kada je riječ o poslovanju i ekonomskoj saradnji. A onda se umiješa politika, koja, umjesto da bude u funkciji smanjenja ili ukidanja barijera, vraća stvari unazad, u prošlost, a to znači da koči procese umjesto da pomaže. Mislim da je krajnje vrijeme da se taj pristup promjeni, jer budućnost se ne gradi od prošlosti. Nama treba nova perspektiva koja podrazumjeva vladavinu zakona i pravde, i što veću podršku građanima Balkana.
A kako vidite izlaz zemalja Zapadnog Balkana iz sadašnjeg niskog nivoa ekonomske razvijenosti i niskog životnog standarda, u poređenju sa razvijenim državama centralne i zapadne Evrope?
Među najvećim problemima Zapadnog Balkana su slabi sistemi obrazovanja i zdravstva. A ako se nekoj naciji ili nekom regionu uništava obrazovanje, onda se uništava i budućnost. U tom kontekstu mislim da moramo ojačati ekonomski razvoj i pojačati obrazovne sisteme. Nekada je važilo pravilo da „velika riba guta manju ribu“. Ali, to se danas promjenilo. Sada bolje prolaze „brze ribe“, što će reći, oni koji su kreativni, fleksibilni, inovativni. U tom smislu, danas sve zavisi od ljudskog faktora. Bogate su one zemlje koje ulažu u ljude. Mi ne možemo napredovati ako izvozimo ljudski kapital. Zato možemo napredovati samo u partnerstvu sa Evropskom unijom, uspostavljanjem dijaloga između država Zapadnog Balkana. Jednostavno, moramo politiku da stavimo u funkciju izgradnje bolje budućnosti, a ne stvaranja problema u budućnosti.
Imajući to u vidu, koliko smatrate realnim ostvarivanje „mini šengen“ zone?
Posmatrano iz psihološke perspektive, čovjek shvata ono što želi da shvati. U tom kontekstu, iako ima raznih komentara oko ovog dogovora u Vašingtonu, taj prijedlog ima ekonomski jaku suštinu. Ali, pitanje je implementacije. Što se to prije primjeni, garantovana je budućnost Zapadnog Balkana. Zato, „mini šengen“ ili kako god se zvao – nema alternativu. Kako mi možemo biti bitni za Evropsku uniju ako međusobno gradimo barijere?! Kako možemo biti dobri partneri za svjetske kompanije i svjetski kapital, ako međusobno u regionu ne sarađujemo dobro?! I kako mi možemo jačati Zapadni Balkan, ako nemamo dobro izgrađene sisteme rada javnog i privatnog sektora? Zato za nas „mini šengen“ nema alternativu. A svima koji imaju problem sa tim nazivom, i imaju strah od toga, mogu da kažem da oni imaju problem sami sa sobom. Kako će nas uvažavati Evropa i svijet ako se mi međusobno ne uvažavamo?!
Ali, da li među protivnicima „malog šengena“ ima i političara?
Ne mogu da shvatim stavove pojedinih političara koji kažu „ali, Srbija u regionu ima jaku ekonomiju, pa će nas zgaziti i progutati“?! Zamislite da su takvo pitanje postavljali Austrijanci, Belgijanci, Italijani ili drugi evropski narodi kad su ulazili u EU?! Zamislite da su tada rekli „Njemačka ima jaku ekonomiju, pa će nas progutati“! Pa, upravo je tu i prednost: u udruživanju sa jakim ekonomijama. Zato mi moramo jačati dijalog kako bismo shvatili da nismo konkurenti, već da smo komplementarne ekonomije koje čine cjelinu. Samo tako možemo ojačati izvoz, proizvodnju, jačati transfer tehnologije i znanja i svega što nam može koristiti u budućnosti za brži ekonomski razvoj.
Da li ovoga puta očekujete brzu implementaciju vašingtonskog dogovora?
Ovo sa vašingtonskim sporazumom ima posebnu težinu i značaj. U suštini, značaj je u tome što nije potpisan između Prištine i Beograda, već obe strane, odvojeno, sa Vašingtonom. Mislim da je to i ekonomski i politički i moralno, i da je ovo sasvim drugačija obaveza u odnosu na prethodne. Jer, sa tim nema više igre. Mora da se napravi korak za primenu dogovorenog. Na kraju krajeva, ovo je jedan ugovor sa finansijskom podrškom. Osim toga, od ovog ugovora ne dobija samo Srbija ili samo Kosovo, već dobijaju sve države regiona. Ta dimenzija daje dodatnu vrednost i dodatni značaj vašingtonskom sporazumu. Dogovor sa Amerikancima, uostalom, podrazumjeva sasvim drugačiju ozbiljnost i poslovanje.
Može li se sagledati realizacija kratkoročnih i dugoročnih projekata?
Reklo bi se da je riječ o projektima u tri dimenzije – na kratki, srednji i dugi rok. Ne mogu se očekivati „brda i doline“, odnosno da će biti sve odjednom. Ali, brzina implementiranja zavisi od nas. Zavisi od toga koliko smo spremni da upravljamo tim projektima. Koliko smo spremni da jačamo dijalog i uklanjamo barijere i koliko smo spremni da pošaljemo pozitivan signal ne samo Vašingtonu, već i Briselu da sada imamo novi pristup i novi način razmišljanja. Ukratko, da mi na naš region, na Zapadni Balkan, gledamo drugačije nego što je bilo do sada.
Kako bi mogla da glasi vaša poruka političarima Zapadnog Balkana?
Poruka je da je normalizacija odnosa na Zapadnom Balkanu veoma važna, a bojim se da političari baš od toga imaju strah. Upravo od normalizacije. Zato treba da se bore za normalizaciju stanja, jer će od toga svi dobiti, a niko neće izgubiti. Treba da shvatimo da imamo dva strateška partnera – Ameriku i EU i to treba maksimalno iskoristiti za napredovanje našeg regiona. Jer, čak i posle 20 godina od ratnih sukoba, mi smo još na početnoj fazi, što je poražavajuća činjenica. Zato sudbina naših naroda nije više u rukama ni Brisela ni Vašingtona, već u rukama naših političara. Zato bi političari morali da podržavaju poslovnu zajednicu koja daje sve od sebe da gradi budućnost, a ne da ojača prošlost. Poruka političarima je da podrže poslovnu zajednicu jer je to perspektiva, bez alternative – ocjenio je Safet Gërxhalliu u razgovoru za Magazin Biznis.
Izvor: Magazin Biznis
Posebno je značajno što se taj dijalog vodio pod nadzorom Sjedinjenih Američkih Država, jer oni brže prelaze „sa riječi na djela“ nego Evropljani, naglašava Safet Gërxhalliu koji u intervjuu za Magazin Biznis govori o tome zašto je važno da države Zapadnog Balkana brže uspostavljaju ekonomsku saradnju, zašto je važno što prije startovati sa „mini šengenom“ i zašto se privrednici bolje i brže sporazumjevaju nego političari.
Koje se investicije mogu prve očekivati?
Prvo moramo da shvatimo jednu stvar. Na primjer, ako analizirate i odnos zemalja unutar Evropske unije, možete da vidite da nema tu mnogo ljubavi, već da je presudan ekonomski interes. Ekonomska saradnja je taj mehanizam koji približava narode, koji briše barijere i uspostavlja saradnju za budućnost. Tom cilju i mi treba da težimo i to je Evropa koju mi treba da gradimo.
Evropa ne bi bila Evropa da nisu ulagali u infrastrukturu. Pogledajte kakve imaju autoputeve. Pogledajte njihovu željeznicu i njihove luke. To bi trebalo da bude model za Zapadni Balkan. Treba da se što više ulaže u infrastrukturu koja će povezivati ljude i koja će vraćati vjeru i povjerenje u budućnost.
Koliko su realne investicije u infrastrukturu, kao što je izgradnja autoputa i željeznice?
Vrlo je važan koridor koji će se ojačati prema Albaniji, prema Draču i to će biti veoma značajno ne samo za Srbiju, Kosovo i Albaniju, već za cio naš region. Svi indikatori pokazuju da je ekonomski vrlo isplativo uspostaviti taj koridor. A kada je u pitanju željeznica, ja bih bio najsrećniji čovjek kada bi neko imao smjelost da predloži evropski željeznički put, koji su osmislili Austrijanci, kao najbržu željeznicu u Evropi, koja će spajati i Zapadni Balkan. Projekat će koštati mnogo, čak 48 milijardi eura, ali će obuhvatiti 18.000 kilometara železničkih pruga, uz brzinu kretanja od 250 do 300 kilometara na sat, uključujući i cio Zapadni Balkan. Samo na takav način Zapadni Balkan može da se približi Evropskoj uniji i da postane ekonomski dio Unije. A kako mi možemo biti dio Unije, ako imamo ekonomske barijere i ako zadržimo imidž regiona koji karakterišu sukobi?! Inače, za vašingtonski dogovor je važno što sadrži i finansijski dio, pa će realizacija projekata doneti socijalni mir u naše krajeve, i vratiće vjeru u budućnost.
Koliko podrška Brisela znači za ekonomski oporavak Zapadnog Balkana?
Postoji razlika između Brisela i Vašingtona. Dok Amerikanci djeluju brzo poslije donošenja odluke, Evropi uvijek treba više vremena. Uz sve to, pandemija virusa covid-19, objektivno je mnogo usporila procese. Međutim, bez obzira na sve, Evropa bi trebalo „drugim očima“ da gleda na Zapadni Balkan. Što nam više pruži Evropska unija danas, biće lakše i za njih sutra.
Šta koči razvoj Zapadnog Balkana danas?
Kao bivši predsjednik Privredne komore Kosova, uvijek sam se zalagao da ekonomska saradnja bude most približavanja. Ali, ovdje se nikad ne može pričati o čisto ekonomskim problemima, bez političke konotacije. Zato se uvijek i zaustavlja implementacija dogovorenog. Sjetimo se samo Evrope iz 1947. godine kada su političari velikog formata kao što su De Gol, Čerčil i, sa američke strane, Adenauer, bili okrenuti budućnosti i saradnji. Gradili su bolju perspektivu Evropske zajednice, uz pomoć SAD. Na Balkanu, nažalost, i dalje vlada strah od budućnosti. I dalje pokušavamo da uljepšamo prošlost, umjesto da gradimo budućnost. A perspektiva i budućnost se grade upravo uspostavljanjem povjerenja, njegovanjem dobrosusjedskih odnosa, razvojem obrazovanja i ekonomije. Zato bismo morali da konačno uspostavimo saradnju i dijalog koji nema alternativu.
Šta je sa inicijativom paketa pomoći Evropske unije za Zapadni Balkan koja je najavljivana u aprilu i maju ove godine, u vrijeme predsjedavanja Hrvatske?
Ako Evropa iskreno želi da pomogne razvoj Zapadnog Balkana, onda mora i da da više. Što znači – ako se neki projekti donesu i usvoje, onda ih treba i sprovoditi. Nažalost, ima dosta zastoja u sprovođenju EU projekata. Uostalom, najbolje je da se i za Zapadni Balkan primeni model razvoja koji je važio za članice EU. Tačno je da je cio svijet pogođen pandemijom virusa covid-19, ali mislim da je Zapadni Balkan posebno pogođen. I upravo zbog toga, ako je neki projekat trebalo da se sprovede za godinu dana, sada bi to trebalo ubrzati i sprovesti ga za šest mjeseci, jer nemamo vremena za gubljenje. Što prije, to bolje.
Oliver Varhelji, komesar EU za proširenje, najavio je velika sredstva za Zapadni Balkan, nedavno, u avgustu, ali ništa ne stiže...
Ima puno obećanja. Nama na Balkanu je potrebna pomoć hitno, ali se sve sporo dešava. Možda Balkan plaća cijenu velike birokratije u EU.
Vi ste i generalni sekretar Komorskog investicionog foruma, od prije dvije godine. Šta je KIF uradio do sada?
Taj Komorski investicioni forum je nastao u okviru Berlinskog procesa, pa ako je nešto bilo uspješno u tom procesu, onda je svakako uspostavljanje KIF-a. Nažalost, i u tom radu je bilo zastoja, iako bi upravo forum trebalo da pokaže da je ekonomija ispred politike. Uprkos svemu, mislim da smo doprineli da se ojača dijalog, da se ukaže na probleme, da se radi na uklanjanju barijera i da psihološki, jednom zauvijek, počne da se afirmiše region, a ne samo pojedine države.
Uostalom, ako gledate tačke ovog vašingtonskog dogovora, i kad je riječ o „malom šengenu“, i kad je riječ o željeznici, o infrastrukturi – sve je to sadržano i u pismima koja smo mi poslali našim vladama i evropskim institucijama. Dakle, i KIF je inicirao gotovo sve ekonomske tačke koje su se našle i u vašingtonskim dogovorima.
Pa, da li vam se čini da se može reći da je ekonomija, konačno, stala ispred politike na Zapadnom Balkanu?
Mi bismo željeli da tako bude. Ja stojim čvrsto iza svojih stavova. Biznis ne priznaje granice, ne priznaje nacije, ne priznaje boju novca, već samo gleda interes. A to je istovremeno i interes građana. Jer, koja bi država mogla opstati bez budžeta koji pune građani?!
U čemu vidite najveće probleme za razvoj saradnje na Zapadnom Balkanu, jer privrednici i političari često imaju suprotstavljene interese?
Najveći problem je što političari ne mogu da prestanu da se bave prošlošću. A poslovnoj zajednici je bitna budućnost i perspektiva za sve nas! Bio sam svjedok raznih događaja i video sam biznismene iz svih zajednica našeg regiona. Bila je milina vidjeti na koji način biznismeni komuniciraju i kako imaju iste stavove kada je riječ o poslovanju i ekonomskoj saradnji. A onda se umiješa politika, koja, umjesto da bude u funkciji smanjenja ili ukidanja barijera, vraća stvari unazad, u prošlost, a to znači da koči procese umjesto da pomaže. Mislim da je krajnje vrijeme da se taj pristup promjeni, jer budućnost se ne gradi od prošlosti. Nama treba nova perspektiva koja podrazumjeva vladavinu zakona i pravde, i što veću podršku građanima Balkana.
A kako vidite izlaz zemalja Zapadnog Balkana iz sadašnjeg niskog nivoa ekonomske razvijenosti i niskog životnog standarda, u poređenju sa razvijenim državama centralne i zapadne Evrope?
Među najvećim problemima Zapadnog Balkana su slabi sistemi obrazovanja i zdravstva. A ako se nekoj naciji ili nekom regionu uništava obrazovanje, onda se uništava i budućnost. U tom kontekstu mislim da moramo ojačati ekonomski razvoj i pojačati obrazovne sisteme. Nekada je važilo pravilo da „velika riba guta manju ribu“. Ali, to se danas promjenilo. Sada bolje prolaze „brze ribe“, što će reći, oni koji su kreativni, fleksibilni, inovativni. U tom smislu, danas sve zavisi od ljudskog faktora. Bogate su one zemlje koje ulažu u ljude. Mi ne možemo napredovati ako izvozimo ljudski kapital. Zato možemo napredovati samo u partnerstvu sa Evropskom unijom, uspostavljanjem dijaloga između država Zapadnog Balkana. Jednostavno, moramo politiku da stavimo u funkciju izgradnje bolje budućnosti, a ne stvaranja problema u budućnosti.
Imajući to u vidu, koliko smatrate realnim ostvarivanje „mini šengen“ zone?
Posmatrano iz psihološke perspektive, čovjek shvata ono što želi da shvati. U tom kontekstu, iako ima raznih komentara oko ovog dogovora u Vašingtonu, taj prijedlog ima ekonomski jaku suštinu. Ali, pitanje je implementacije. Što se to prije primjeni, garantovana je budućnost Zapadnog Balkana. Zato, „mini šengen“ ili kako god se zvao – nema alternativu. Kako mi možemo biti bitni za Evropsku uniju ako međusobno gradimo barijere?! Kako možemo biti dobri partneri za svjetske kompanije i svjetski kapital, ako međusobno u regionu ne sarađujemo dobro?! I kako mi možemo jačati Zapadni Balkan, ako nemamo dobro izgrađene sisteme rada javnog i privatnog sektora? Zato za nas „mini šengen“ nema alternativu. A svima koji imaju problem sa tim nazivom, i imaju strah od toga, mogu da kažem da oni imaju problem sami sa sobom. Kako će nas uvažavati Evropa i svijet ako se mi međusobno ne uvažavamo?!
Ali, da li među protivnicima „malog šengena“ ima i političara?
Ne mogu da shvatim stavove pojedinih političara koji kažu „ali, Srbija u regionu ima jaku ekonomiju, pa će nas zgaziti i progutati“?! Zamislite da su takvo pitanje postavljali Austrijanci, Belgijanci, Italijani ili drugi evropski narodi kad su ulazili u EU?! Zamislite da su tada rekli „Njemačka ima jaku ekonomiju, pa će nas progutati“! Pa, upravo je tu i prednost: u udruživanju sa jakim ekonomijama. Zato mi moramo jačati dijalog kako bismo shvatili da nismo konkurenti, već da smo komplementarne ekonomije koje čine cjelinu. Samo tako možemo ojačati izvoz, proizvodnju, jačati transfer tehnologije i znanja i svega što nam može koristiti u budućnosti za brži ekonomski razvoj.
Da li ovoga puta očekujete brzu implementaciju vašingtonskog dogovora?
Ovo sa vašingtonskim sporazumom ima posebnu težinu i značaj. U suštini, značaj je u tome što nije potpisan između Prištine i Beograda, već obe strane, odvojeno, sa Vašingtonom. Mislim da je to i ekonomski i politički i moralno, i da je ovo sasvim drugačija obaveza u odnosu na prethodne. Jer, sa tim nema više igre. Mora da se napravi korak za primenu dogovorenog. Na kraju krajeva, ovo je jedan ugovor sa finansijskom podrškom. Osim toga, od ovog ugovora ne dobija samo Srbija ili samo Kosovo, već dobijaju sve države regiona. Ta dimenzija daje dodatnu vrednost i dodatni značaj vašingtonskom sporazumu. Dogovor sa Amerikancima, uostalom, podrazumjeva sasvim drugačiju ozbiljnost i poslovanje.
Može li se sagledati realizacija kratkoročnih i dugoročnih projekata?
Reklo bi se da je riječ o projektima u tri dimenzije – na kratki, srednji i dugi rok. Ne mogu se očekivati „brda i doline“, odnosno da će biti sve odjednom. Ali, brzina implementiranja zavisi od nas. Zavisi od toga koliko smo spremni da upravljamo tim projektima. Koliko smo spremni da jačamo dijalog i uklanjamo barijere i koliko smo spremni da pošaljemo pozitivan signal ne samo Vašingtonu, već i Briselu da sada imamo novi pristup i novi način razmišljanja. Ukratko, da mi na naš region, na Zapadni Balkan, gledamo drugačije nego što je bilo do sada.
Kako bi mogla da glasi vaša poruka političarima Zapadnog Balkana?
Poruka je da je normalizacija odnosa na Zapadnom Balkanu veoma važna, a bojim se da političari baš od toga imaju strah. Upravo od normalizacije. Zato treba da se bore za normalizaciju stanja, jer će od toga svi dobiti, a niko neće izgubiti. Treba da shvatimo da imamo dva strateška partnera – Ameriku i EU i to treba maksimalno iskoristiti za napredovanje našeg regiona. Jer, čak i posle 20 godina od ratnih sukoba, mi smo još na početnoj fazi, što je poražavajuća činjenica. Zato sudbina naših naroda nije više u rukama ni Brisela ni Vašingtona, već u rukama naših političara. Zato bi političari morali da podržavaju poslovnu zajednicu koja daje sve od sebe da gradi budućnost, a ne da ojača prošlost. Poruka političarima je da podrže poslovnu zajednicu jer je to perspektiva, bez alternative – ocjenio je Safet Gërxhalliu u razgovoru za Magazin Biznis.
Izvor: Magazin Biznis
