"Nisam se borio da bi došao do ovoga..."

Ubjeđenja jednog revnosnog pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK/UÇK) dovela su ga u sasvim drugačiju situaciju u kojoj se nalazi sada od one koju je zamišljao. A zamišljao je da će jednog dana, sem oslobođenje od srpske okupacije, Kosovo postati i izgraditi se u državu koja će garantovati jednaka prava i dobrobiti za svakog njenog stanovnika.

Veli Morina, 45 godina, je bio pripadnik UÇK-a za vrijeme posljednjeg rata na Kosovu, a bio je i vojnik Oslobodilačke vojske Preševa i Bujanovca, Medveđa (UÇPMB) oko godinu i po dana. No sada, kako bi prehranio porodicu, on svakog dana od ranog jutra do kasno navečer sakuplja limenke od kojih dnevno zaradi dva do tri eura i od koji prehanjuje porodicu, piše nedjeljni "IP Magazin".

On živi u selu Ridževo (Rixhevë), opština Klina i svakog jutra svojim biciklom pređe magistralni put od Kijeva do Koromana i od Kijeva do Kline kako bi osigurao koru hljeba sebi i svojoj prodici. Njegova porodica ne uživa nikakvu socijalnu pomoć od države.

Morina je tokom rata bio pripadnik Oslobodilačke vojske Kosova, bio je pripadnik 113 Brigade, Mujë Krasniqi. Ranije je, 1992. godine, bio politički zatvorenik dvije i pol godine, jer je u to vrijeme nosio oružje. Nakon što je pušten iz zatvora,  odmah se pridružio vojsci.

"Do sada i za sada se naša djela ne vrednuju i većina loše prolazi. Kada bi znao da će do ovoga doći, bio bih veoma uznemiren. Nikada ne bih vjerovao da ću doći u ovakvu situaciju. Zamišljao sam sasvim drugačije", kaže Morina.

Za vrijeme rata, on je bio jedini iz porodice koji je ostao na Kosovu ne želeći da ode. Jedan dio njegove porodice je boravio u Njemačkoj.

Danas mu je teže da govori u kakvoj je situaciji jer ni sam nije zamišljao da će do ovoga doći. Dok govori, pored njega se nalazi njegov sin Hajdar i njegova supruga Pranvera kojima nije svejedno dok on priča.

Pokušava nekoliko puta da odvrati fokus razgovora na drugo mjesto da ne bi uznemirio članove porodice. Po prvi put priča o situaciju u kojoj se nalazi i ima poteškoća dok govori.

U jednom od ormara u dnevnoj sobi čuva uniformu UÇPMB-a, jedino što ga vraća u vrijeme kada je "situaciju zamišljao drugačije".

Ponosno je pokazuje, kako on kaže, i zbog doprinosa kojeg je dao za svoju zemlju.

"Nekoliko puta sam bio u u opasnosti tokom rata pošto sam bio istaknuti vojnik. Ali nikada nisam želio da odem sa Kosova. Zemlja se trebala osloboditi i to je bio jedini moj cilj", govori sa entuzijazmom za nedjeljnik "IP Magazine".

Život sa samo 3 eura dnevno

Veli Morina se upravo vratio sa puta, a na licu mu je bio primjetan umor i bol. Svakog dana prelazi po 14 kilometara puta i često je ugrožen vozilima koja tu saobraćaju.

Porodica Morina je petočlana. Veliu ima troje djece, dva sina i jednu kćer, i svo troje pohađaju nastavu.

"Djeca su u školi, žele se obući, žele se odjevati. Ponekad mi traže novac kada se slikaju u školi i plaču kada nemam da im dam. Trebam da odvojim od limenki i da im dam", govori Morina pored koga sjedi i njegov sin Hajdar.

On kaže da je u početku dobijao socijalnu pomoć od 65 eura, ali sada i to ne dobija i u potpunosti zavisi od 3 eura kojih prikupi tokom dana. Veteran UÇK-a kaže da se često dešava da oni ostanu bez hrane, i u tim slučajevima su tu njegovi prijatelji koji priteknu u pomoć. A u nekim slučajevima on mora pozajmljivati brašno.

"Nisam se borio da bi došao do ovoga. Zamišljao sam drugačije", ponovio je on nekoliko puta vrteći glavom u čudu.

Ima već dvije godine kako Morina sakuplja limenke kako bi izdržavao porodicu, ali ponavljada nije ostavio mjesto a da nije pitao za posao:

"Razgovarao sam i sa predsjednikom opštine, ali ostalo je samo na obećanjima, ništa se nije realizovalo. Nisam imado drugog izbora, morao sam izaći na ulicu".

Loši životni uvjeti su ga pratili odmah neposredno nakon rata. Srećom, uspio je da izgradi krov nad glavom zahvaljujući donaciji dodjeljenoj od švicarskog Caritasa za izgradnju kuće u kojoj trenutno živi.

Nanosi se ljaga imenu UÇK-a

On se ne brine samo o teškom životu njega i njegove porodice. Njagove brige su i zbog posljednjih hapšenja bivših pripadnika Oslobodilačke vojske od strane EULEX-a za koje kaže da sramote čast UÇK-a.

"Vrlo sam razočaran. Oni su nevini. Ali ja sam uvjeren da će jednog dana pravda izaći na vidjelo i da će se shvatiti čista borba naše olobodilačke vojske", izražava svoje uvjerenje.

Morina se nada da će jednog dana sve biti gotovo i da će rat UÇK-a ostati u sjećanju kao čista borba za oslobođenje Kosova.

Život pod rizikom

Njegova supruga, Pranvera govori kako je njenog muža jednom udarilo vozilo ostavivši ga sa teškim povredama.
 
"Udarilo ga je vozilo a ja nisam znala ništa. Zaova me je upitala kako je Veliu i tada sam shavtila da mu se nešto desilo. Teško je bio povređen u glavu a ja sam to tek kasnije saznala", kazuje gospođa Morina.

Ona govori da najveća poteškoća sa kojom se susreće njen muž je tokom zime, a kada snijeg dosta napada, teškoće su dodatno usložnjavaju.

Ona dodaje da njena porodica loše živi i da joj je najviše žao djece. Teško im je da im osiguraju obuću i odjeću i u mnogim prilikama, oni se oblače kada dobiju to na poklon.

"Osiguravamo im kako se snađemo, a u većini slučajeva su to pokloni. Živimo u teškim okolnostima. Nisam bila u posjeti svojoj porodici još od prošlog ljeta. Nemam mogućnosti da odem zbog uslova", kaže Prancera, koja je proijeklom iz Tropoje.

Ona često pokušava da obriše suze da je ne vidi njen sin Hajdar za kojeg kaže da svo vrijeme ćuti i ne želi razgovarati ni sa kim. osjeća sebe zatvorenim i veoma različitim od društva iz škole. Za njega kažu da je zatvoreniji od svojih vršnjaka i to je zabrinjava njegove roditelje.

Na Dan oslobođenja on sakuplja limenke

14-godišnjica oslobođenja Kosova nije bila ista za sve. Onaj koji je tome najviše doprineo, tog dana kao i drugih dana izlazi na ulicama i sakuplja limenke. Ne želi da taj dan bude isti kao i drugi, ali ipak mora izaći kako bi osigurao novac za svoju porodicu. Nema drugog izlaza.

"Moram da izađem, jer porodice ne čeka i nemam drugog načina kako bi im osigurao novac. Stoga sam na ulici", govori on razočarano.

Na ovaj dan, dok prelazi svojim biciklom ulicama, jedino što mu je preostaje je da se vrati u prošlost kada je služio svojoj zemlji. Onda kada su njegova uvjerenja bila drugačija i kada je razmišljao da će jednoga dana biti bolje. Osjećao se sretnim jer je njegova zemlja slobodna, ali sudbina koja je zadesila njega i neke njegove saborce, govori da nije ni sanjao, piše dalje časopis "IP Magazine".

Izdan od ideala kojih je imao kada se nalazio u brdima 14 godina ranije, Velio se uvečer vraća porodici. Koliko je to moguće, on se trudi da oraspoloži svoju suprugu i djecu komadom hljeba ili sitnišem dnevnog pazara.

Smatra da je učestvovanje u ratu bila njegova obaveza. Tada je nosio oružje za svoju zemlju. Sada se bori sa biciklom, dvema najlonskim kesama punim limenkama i prtljagom na stražnjem dijelu njegovom prevoznog sredstva.