Mary Best je imala 17 godina kada je oboljela od kolere u Indiji. Ostala je sasvim sama, jer joj je majka-usvojiteljica napustila zemlju nekoliko mjeseci ranije. Djevojka je pretrpjela sate užasnih grčeva u trbuhu, mučnine, njen puls je postajao sve slabiji i slabiji, da bi je na kraju ljekar proglasio mrtvom.
Nekoliko sati nakon što je proglašena mrtvom, porodica koja ju je usvojila dala ju je ukopati na francuskom groblju u Kalkuti. Cijela stvar se odigrala 1871. godine, kada su žrtve obično ukopavane vrlo brzo nakon što su proglašene mrtvim, kako bi se spriječilo širenje bolesti. Velike vrućine su doprinosile tome, a brzi pokopi su bili nužno potrebni. Niko nije dovodio u pitanje brzu odluku o ukopu djevojke. No, deset godina kasnije, kada je njen grob otvoren, pogrebnik i njegov pomoćnik su ostali zaprepašteni.
Poklopac lijesa bio je na tlu, njen kostur je bio napola u lijesu, napola van njega, a na lobanji je bio vidljiv prijelom. Prsti njene desne ruke su bili savijeni kao da nešto grabi, a odjeća rastrgana. Čini se kako djevojka uopće nije bila mrtva kada je zakopana, već samo u nesvijesti.
Žrtve kolere često su padale u komu, u slučaju Mary Best to je bilo kobno, djevojka je jednostavno pokopana. Posljednje momente njenog života teško je i zamisliti, pretpostavka je da je očajnički pokušavala odgurnuti poklopac lijesa, naprezala svaki mišić da se izbavi iz groba, a kada je shvatila da neće uspjeti, pokušala se zadaviti, na šta ukazuje položaj ruke, a na kraju, pretpostavka je, od užasa u kojem se našla očajnički je počela trgati i odjeću sa sebe.
Strašne sudbine poput njene, u viktorijansko doba, pa i prije, nisu bile tako neuobičajene. Sve do medicinskih dostignuća u 20. stoljeću metode određivanja nečije smrti bile su toliko nepouzdane, a jedna od njih je bila čak i to da se na tabanima osobe za koju se smatra da je umrla stavi vruć hljeb i provjeri reakcija te osobe.
U to vrijeme neki ljudi su bili toliko uplašeni da će se jednog dana probuditi u svom lijesu, da su čak i u svojim oporukama navodili šta se treba uraditi prije nego ih pokopaju. Između ostalog, navodili su kako žele da im se prereže grlo ili probode kolac kroz srce, a sve da ne bi doživjeli ovakvu zastrašujuću sudbinu.
U knjizi objavljenoj 1905. godine, koja je sada doživjela svoje ponovno izdanje, dva ljekara i njihove kolege prikupljali su članke širom svijeta u kojima su objavljene ovakve priče o sahranama prije smrti, odnosno sahranjivanju živih ljudi.
Jedan od primjera ovakvih užasavajućih grešaka ljekara, odnosno mrtvozornika, je i slučaj mladića iz Francuske, koji se dogodio 1887. godine. Pogreb je bio u toku kada su pogrebnici čuli kucanje u poklopac lijesa. Bojeći se da ne stvore paniku među ožalošćenima, jednostavno su nastavili pogreb. Međutim, kako je zemlja bacana na lijes, tako su svi čuli neko kucanje koje se pojačavalo. Umjesto da odmah skinu poklopac lijesa, prisutni su čekali dolazak lokalnih vlasti, što je rezultiralo gušenjem nesretnog mladića.
Ono što je još bizarnije i užasavajuće je ponekad bilo tumačenje šta se ustvari dogodilo sa leševima koje su naknadno otkopali i vidjeli da su im nokti pokidani i kosti polomljene. To se tumačilo uglavnom kao da umrli nije mogao nikako prihvatiti svoju smrt i "svisnuo" je od tuge.
Zabilježen je i užasavajući slučaj djevojke Virginie Macdonald iz New Yorka, koja je pokopana 1851. nakon bolesti. Njena majka se nikako nije mogla pomiriti s tim da je djevojka mrtva, a porodica nije mogla smiriti histeričnu ženu, pa je na kraju odlučeno da se tijelo otkopa.
Uslijedila je užasavajuća spoznaja. Nesretnicu su pronašli kako leži na boku, a njene ruke su bile izgrižene. Činilo se kako je počela jesti vlastite ruke dok je umirala od gladi.
U knjizi koja je izašla u Britaniji "Prijevremeni pokop: Kako se to moglo spriječiti", autora Waltera Hadwena, Williama Tebba i Edwarda Perryja, navedeni su deseci ovakvih primjera.
