Edmonda Tomić, djevojačko Kardaku, vjerovatno nije ni sanjala da će se udati za Zorana, roditi mu dijete i živeti s njim u Srbiji, u selu Sagonjevo kod Kuršumlije. Za agenciju Associated Press ona je ispričala kako je, poput stotina svojih sunarodnica, prekršila tabu i udala se za Srbina, čija majka Radojka i dalje Albaniju zove “muslimanijom”. Talas srpsko-albanskih brakova krenuo je 2008.
Edmonda (36) je poput drugih Albanki muslimanske i katoličke vjeroispovesti došla iz siromašne otadžbine u nešto manje siromašne krajeve ruralne Srbije, odakle su djevojke odavno pobjegle u gradove, a u selima ostali neoženjeni muškarci poput Zorana (37).
Netrpeljivost između Srba i Albanaca, koja traje generacijama, produbljena ratom na Kosovu krajem devedesetih, ustuknula je u ovom slučaju pred željom za prostim ljudskim opstankom. Ta želja je prevazišla neprijateljstva i otvorila put ovakvim brakovima. 
Za Edmondu, koja je sada u četvrtom mjesecu trudnoće, etničke podjele i činjenica da je njen brak ugovoren, ne znače mnogo jer tvrdi da se ona i njen suprug vole.
"Kada sam bila mlađa, moji deda i baba su mi pričali o toj netrpeljivosti, kao što su to činili i moji roditelji. Ali kada sam videla Zorana, niko nije mogao da me spriječi. Bila je to ljubav na prvi pogled", rekla je Edmonda novinaru sjedeći na pragu skromne kuće, u selu do kojeg je moguće doći samo strmim, vrludavim i prašnjavim putem. 
Zoran kaže da on predstavlja novu generaciju koja je oslobođena međuetničke netrpeljivosti.
"Ne zanima me šta ljudi misle o mojoj ženi, oni žive u drugom vremenu", tvrdi Zoran i dodaje da ne namjerava da tjera suprugu da mjenja religiju.
Zoranova duga potraga za mladom vodila ga je od njegovog sela sa 12 kuća u južnoj Srbiji, preko granice, sve do sjeverne Albanije. Više puta je putovao u selo gdje mu je albanski provodadžija predstavio na desetine žena.
"Nijedna mi se nije sviđala, sve dok nisam sreo Edmondu", rekao je Zoran.
On kaže da je čitav dan pregovarao s njenim roditeljima prije nego što su pristali da je puste, a bilo je neophodno i finansijsko ubjeđivanje.
"Prodao sam omiljenog bika kako bih je optočio zlatom. To je albanska tradicija poznata kao cijena mlade. Kupio sam joj zlatni prsten, ogrlicu, narukvicu i minđuše. I oni su konačno pristali", sjeća se Zoran. 
On objašnjava da u selu postoji još jedan srpsko-albanski par, ali da stari muž brani Albanki da priča sa seljanima, pa i sa Edmondom, vjerovatno u strahu da će izgubiti suprugu.
"Edmonda je u redu. Ali ona dolazi iz muslimanije. Ona ne jede svinjetinu", kaže Radojka, Zoranova majka.
I Srbija i Albanija - kao i većina balkanskih nacija - suočavaju se sa masovnim egzodusom mladih ljudi iz ruralnih sredina u potrazi za boljim životom, zbog čega mnoga mala naselja postaju sela duhova. Etnički ratovi na Balkanu tokom devedesetih godina prošlog vijeka samo su ubrzali taj problem.
Associated Press navodi da su, uprkos potencijalnom rastu nataliteta, neki srpski nacionalisti bjesni zbog ovih brakova.
"Šta ima veze ako je Albanka, pametna je i voljna da radi. Bolja je od većine naših žena koje bježe u velike gradove po svaku cijenu, čak i kada nemaju posao i hranu", rekao je jedan od sagovornika.
Srpske vlasti nisu zvanično odobrile albansko-srpske brakove, očigledno se plašeći da bi neke od organizacija za ljudska prava mogle da ovakve brakove smatraju sličnim trgovini ljudima i seksualnim robljem.
Srpske organizacije za ljudska prava koje se bave problemom trgovine ljudima i pravima žena kažu da do sada albanske mlade nisu imale pritužbe.
"To ne znači da nema zloupotreba. One dolaze iz siromašnih sredina, ne pričaju naš jezik. Ne žive u svojoj zemlji i ne znaju kome da se obrate u slučaju da imaju neki problem. Država bi trebalo da obrati više pažnje na mogućnost zloupotrebe ovih žena - rekla je jedna zvaničnica iz beogradske nevladine organizacije „Atina“.
