Srbija je od juna 1999. na Kosovo potrošila blizu šest milijardi eura, a taj se iznos povećava, maltene, iz sekunde u sekundu i godišnje raste za pola milijarde eura, piše na sajtu Centra za praktičnu poltiku. Ministar za Kosovo Goran Bogdanović navodi da država na Kosovu godišnje ulaže oko 250 hiljada eura, a u to su uračunate plate, penzije, socijalna davanja i kapitalne investicije. Sa druge strane, ekonomisti procjenjuju da iz državne kase na Kosovo godišnje ode oko 240 miliona eura. Kako se to doživljava na Kosovu.
Na Kosovu skoro niko nezna tačno koliko novca dolazi iz budžeta Vlade Srbije i gdje se on troši. Nagađaju samo ono što su načuli, a to je da te pare idu na plate zapošljenih u institucijama koje kosovske vlasti smatraju ilegalnim, dakle opštinama, zdravstvu, prosveti, dodeli čuvenog minimalca, što je, neki vid - minimalne plate onima koji su prije rata radili u nekom od društvenih preduzeća a sada su zbog novonastale situacije i njihovog gašenja, ostali bez radnog mjesta. Mnogi tvrde i da ima velikih zloupotreba.
U posljednje vrijeme, južno od reke Ibar tim novcem gradi se, tvrde upućeni "jedan broj stanova, renovira više škola, grade obdaništa, asfaltiraju neki seoski putevi". Najveća ulaganja su, ipak, u sjevernoj Mitrovici, konkretno u Bošnjačkoj mahali, koja zajedno sa rekom Ibar razdvaja ovaj grad na južni - gdje žive većinski Albanci i sjeverni - sa većinskim srpskim stanovništvom.
Javna je tajna, a to su izjavljivali mnogi nesrbi iz sjevernog dijela Mitrovice, da su prodavali svoje male i stare kućice i za 300.000 eura, ispostavilo se predstavnicima Vlade Srbije. Tu su sada izgrađene stambene višespratnice i nastanjeni Srbi koji su raseljeni iz ostalih dijelova Kosova, ili su stanovnici Mitrovice. Kako je pisalo u nekim beogradskim medijima ("Nova srpska politička misao") slično je bilo i u naselju Brđani, koje je nedavno i bilo meta sukoba Srba i Albanaca, ustvari "građjevinske mafije sa jedne i druge strane".
U Mitrovici kruži priča da se "nikada više nije imalo para i nikada više nije išlo na odmor nego u posljednjih desetak godina". Ukoliko je zapošljeno dvoje u familiji, primjera radi u prosveti ili zdravstvu, prosječna primanja su im oko 1600 eura. U ostalim zanimanjima plate su svakako veće.
Građani južno od reke Ibar, konkretno u kosovskom pomoravlju, govore drugačije. Ljubinka Antić je domačica iz Koretišta, nadomak Gnjilana.
"Nikada ja ništa nisam dobila. Možda neko dobija - neznam. Ja imam samo tu penziju i ništa više".
Janko Nedeljković iz Pasjana, nakon kosovskih lokalnih izbora sjedišta novoformirane opštine Parteš, zna da ovde dolaze velika sredstva:
"Ali ta sredstva ne dođu do običnih ljudi. Najvjerovatnije završavaju u sjevernom dijelu Mitrovice, odnosno u Koordinacionom centru. Zna se da radnicima, koji su ostali bez posla, daju samo po 11 hiljada dinara. Na drugoj strani - postoji jako puno korupcije i mita i neke rođačke i partijske veze preko kojih se dolazi do toga da, recimo iz porodice, ima četiri-pet zapošljenih na državnom budžetu te njihova primanja iznose i više stotina hiljada dinara".
Predrag Stojković, šef kancelarije Ministarstva za Kosovo u kosovskom pomoravlju i predsjednik, kako kaže, srpske opštine Gnjilane, neće da govori o tome koliko tačno dobijaju para. Zna samo gdje se troše:
"Najveći dio ide za plate. Znatan dio se ulaže u škole, manastire i crkve, u njihovu obnovu i rekonstrukciju. Mogu vam reći posljednji primjer da smo kroz građevinski materijal u toku prošle godine pomogli negdje oko 60 porodica u smislu dogradnje ili rekonstrukcije starih kuća".
Miloš Dimitrijević, predsjednik takođe paralelne "srpske opštine Peć" sa sjedistem u Goraždevcu, priznaje da Vlada Srbije u insfarstrukturu do prije dvije godine "nije ulagala ništa", međutim,
"Za ove dvije godine uradila je Dom zdravlja, sedam kuća, tri puta smo imali adaptaciju kuća . Znači mi smo za godinu, godinu i po dana preko lokalne samouprave, bez plata zdravstvenog centra i prosvjete i lokalne samouprave, samo oko realizacije projekata uložili – 37 miliona dinara".
Nenad Cvetković, predsjednik novoformirane kosovske opštine Parteš - tvrdi da taj novac dolazi samo "na papiru a onda se ponovo vraća u Beograd ili nekim drugim centrima u Srbiji”. On navodi slučaj Milorada Todorovića, bivšeg predsjednika "srpske opštine Gnjilane".
"Zna se da je čovjek koji se bavio kosovskim pitanjem, sagradio privatnu bolnicu u Ćupriji. Kada smo postavlajli kamen temeljac ovdje za bolnicu on je sutradan izašao na televiziju i rekao – nemojte da glasate za njih jer vas lažu da će vam graditi bolnicu. To vam nikada neće uraditi. Poručio sam mu da ćemo se poravnjati sa njim. Pošto je on napravio bolnicu - napravićemo je i mi. Mi ćemo je napraviti ovdje u Pasjanu, gdje će služiti narodu, a on je od naroda uzeo pare i u Ćupriji napravio privatnu bolnicu".
Skoro svi predstavnici srpske vlade na Kosovu i pored mnogobrojnih optužbi negiraju da ima zloupotreba. O tome Stojković kaže.
"Od kada je na čelu ministarstva za Kosovo Goran Bogdanović – ja odgovorno tvrdim da nema zloupotreba što se tiče moje opštine. A ono prije toga, postoje organi koji bi trebali da ispitaju da li postoje određene zloupotrebe ili ne".
Živojin Rakočević, analitičar i dobar poznavalac ovih prilika, podsjeća da je "Srbija nakon 1999. morala finansijski da pomaže svoje građane koji su ostali na Kosovu".
"Na žalost, mnogi ljudi imaju primjedbe da postoji institicija koja se zove primač plate. Ti ljudi 10 godina nisu postali sistem i nisu sposobni da vide šta drugima oko njih treba. Možda je najveća zamjerka trošenja novca što se do kraja ne isprati šta se tim novcem uradi. Što se tiče samih tih manipualcija - malo toga je dokazano. Lično smatram da treba ispitati sve do posljednjeg dinara i ne samo do posljednjeg dinara, nego treba izmjeriti rad onih koji dobijaju plate. Ne bi smijeli da budu institucije primač plate".
Refki Alija, WDR - Keln
