Danas u Podgorcima, nadomak Struge, dženaza Šerifa Ajradinoskog, predsjednika Torbeško kulturno naučnog centra “Rumelija”

Oko jedan sat poslije ponoći, 23. februara 2021. prestalo je da kuca  srce plemenitog čovjeka, književnika, publicistu, istraživača, tekstopisca, kompozitora, muzičara i poznatog borca za prava torbeške zajednice u Makedoniji.

Umro je sa kalemom u ruci, a s golemom brigom za svoje sunarodnike. Struški Drimkol je zanjemio; Oktisi, Podgorci, Labuništa... Prestali su da dišu i Struga i Ohrid, gradovi njegovog djetinjstva i odrastanja. Talasi Ohridskog jezera danas ne šume kao nekad, a i prolaznici su postali tužni statisti ovdašnjih čaršija. A, zanjemili su i svi Torbeši rumelijskih zemlja; od Turske, preko Grčke i Bugarske, pa sve do Makedonije, Kosova i Albanije.

I Orfej se tužno selamio sa Jablanicom, Rodopima i sa Šar planinom, noseći poruku ujedinjena Torbeša čija se iskra iz ruke Ajradinoskog zapalila 8. januara 2011. u Strugi na sveopštoj Međunarodnoj konfereniciji Torbeša (Našinaca) iz šest zemalja; Turske, Grčke, Bugarske, Makedonije, Kosova i Albanije. Tada je pročitana „Torbeška deklaracija“, autora Šerifa Ajradinskog , predsjednika Udruženja "Rumelija“ Torbeški kulturno-naučen centar.

Ajradinoski je jedan od osnivača SDA u Makedoniji, lični je bio prijatelj Alije Izetbegovića. Posjećivao je Našince u svim djelovima svijeta, a posebno je bio vezan za Župu u Goru. Učestvovao je na svim svječanostima Dana Bošnjaka Kosova zajedno sa Abasom Canoskim, autorom mnogih narodnih pjesama, među kojima i poznate balkanske storije "Koga trgnav Cveto vo Tuđina“.

Njegov slogan; "Ja sam najveći Bošnjak među Torbešima i najveći Torbeš među  Bošnjacima“, ostaće kao sinonim njegovog postojanja i djelovanja na ovom Dunjaluku...

Posljednji amanet

Apapu, moj! Nisam ni slutio da će tvoj telefonski poziv, u ponjedeljak oko sedam sati uveče, biti poziv posljednjeg našeg muhabeta. Da ćeš nas ubrzo oko jedan iza ponići, poslije toga, bez pozdrava i bez najava napustiti, ali sam osjetio tvoju ljutnju koja me je jako zbunila i zabrinula. Osobito što nije tebi bila svojstvena, nije nikada bila ona tvoj smisao života.

Blag i odmjeren, staložen i uman, pun znanja prenosio si baklju ujedinjenja Torbeša svih zemalja na kulturnom planu. Borio si se da Torbeše  kao zajednica uvrste u Ustav Makedonije, ravnopravno sa ostalim zajednicama u ovoj zemlji. Nisi završio... Znao si da si posljednji Don Kihot među vetrenjačama goropadnim i zločestim, ali nisi odustajao. Borio si se na svim poljima, na okruglim stolovima, tv debatama, međunarodnim simpozijumima i svugdje gdje si mogao stići... 

Dragi, moj, brate! Tako si nas sve kitio. Ali, želim da znaš da me tvoj eglen preko telefona jako rastužio, ali i shvatio sam amanet koji si mi želio prenijeti. Onako nenamjetljivo, da me ne bi opterećivao, dosljedan do kraja. Požalio si mi se! Bio si ljut na svoje, na uspavane sunardnike,  koje ih kao bezličnu masu oblikuju u Albance, Turke, Makedonce... Zabolelo te što se djeca tvoje zajednice odriču majki i očeva svojih, jezika svoga, da hodaju putem koji će zatrti svoje korijene... 

Dragi, apapu! I nisi izdržao, ali si ostao svoj na svome, i to je odlika velikih ljudi, i preseli se na bolji i pravedniji svijet s punim sjajem i čistote, a one koji su te naljutili neka ih savjest griže, ukoliko ga imaju. Danas će te, dragi, moj apapu, u kabur spustiti u bijele čaršave, umotati bijelinu tvoje duše, čiste kao suza spremne pred Svevišnjim. 

Dragi moj, brate, i apapu! Ni na dženazi ti ne mogu stići... I dok te danas spuštaju u kabur, moja te majka, babo i moja familija i dalje čekaju, kao i ranijih godina, da se uvalimo u lijepe eglene do svitanja... Uz kahvu, kako si umio kazati...

Neka ti je, uz Allahovu milost, dženetska vrata otvorena i da zakoračiš u bolji i pravedniji svijet.

Amin!

Konferenciju u Strugi možete pogledati OVDJE!