Ljudi se sve više bune zbog ograničavanja osnovnih prava, vlade ustraju na mjerama, a kraj svemu se ne nazire.
Gotovo godinu dana nakon što su vlade diljem svijeta shvatile ozbiljnost situacije u vezi širenja novog korona virusa koji uzrokuje bolest Covid-19, stanje se nije bitno promijenilo, a građani sve više pokazuju znakove nervoze, nestrpljenja i neslaganja s restriktivnim mjerama vladajućih.
Dok vlade i stručnjaci mjere objašnjavaju borbom za očuvanje zdravlja stanovništva i funkcioniranja zdravstvenog sustava te neke od njih ‘unedogled’ produžavaju ‘lockdown’, policijski sat ili čak postružuju te već oštre mjere, mnogi građani sve glasnije iznose mišljenje da te mjere nisu učinkovite u epidemiološkom, a prijete katastrofom u ekonomskom smislu.
Tako se u nekim zemljama duboko ukorijenjene tradicije demokracije i slobode mišljenja i govora, mogu vidjeti do 2020. godine nezamislive scene da se građanski prosvjedi sada održavaju zbog nezadovoljstva građana ograničavanjem osnovnih ljudskih prava poput slobode kretanja i slično.
Iako, dakako, treba uzeti u obzir da se u prvim redovima na takvim prosvjedima često pojavljuju pojedinci i pripadnici skupina koji zastupaju ekstremne društveno-političke stavove ili razne teorije zavjere.
Istovremeno, stručnjaci upozoravaju na zabrinjavajuće i već vidljive psihološke posljedice neprirodnog ozračja u kojem se odvija nova svakodnevica, što dodatno rastaće psihičko stanje pojedinaca i društveno tkivo.
Nenad, umirovljeni srednjoškolski profesor iz Zagreba, smatra da s razina vlasti dolazi do manipulacija jer čine nešto, a ne znaju dovoljno o problemu.
“Mislim da je svako nezadovoljstvo ljudi opravdano, ali ići na ljude od vodenih topova do bilo koje sile, nasilnog sprječavanja ili rastjerivanja niti je demokratski niti se uopće može svrstati u neku normalnu situaciju na koju smo navikli. Doduše, sad i nema neke normalne situacije, ali ipak u ljudima ostaje ono da se ljudi vole osjećati slobodno i u svakom slučaju podržavam svako okupljanje koje će dovesti ili natjerati nekoga od onih koji odlučuju o našoj sudbini da s pravim informacijama, pravim znanstvenim, dokazanim argumentima, opravda svaki svoj postupak“, navodi Nenad.
Smatra da brojni građani imaju mišljenje da u postupanjima mnogih vlasti u vezi pandemije nešto nije kako treba.
‘Vodeni topovi nisu meci’
„Oni ne mogu padanje broja zaraženih uvijek opravdati nekakvim svojim mjerama ili bilo čime, da li je to u samom virusu ili nečemu drugome. A to što se uvijek u prosvjednike koji demonstriraju i protive se zabranama infiltriraju neki određeni ljudi, to je najnormalnija pojava, koja se u svakim demonstracijama dešavala od pamtivijeka“.
Primjećuje da su se ljudi promijenili i grupiraju se sa svojim istomišljenicima – oni koji su za i oni koji su protiv mjera, koji strahuju od virusa i koji ne – takve promjene, smatra, ne idu u dobrom smjeru.
„Zato što će se ljudi razdijeliti na one koji praktički ne vjeruju u virus, one koje vjeruju i na nekakvu sredinu koja balansira između jednih i drugih. Tako da će se društvo u konačnici podijeliti na one cijepljene i one necijepljene“, zaključuje Nenad.
S druge strane, telekomunikacijski stručnjak Frane smatra da policijska represija u ovim okolnostima ima smisla jer vlasti moraju poduzeti neke mjere – vodeni topovi, kaže, ipak nisu meci, a nada se da neće biti drastičnih eskalacija.
"Pitanje demonstracija se može smatrati vjerojatno i pitanjem građanskog neposluha, a ako građanski neposluh ugrožava društvo, onda mora postojati i nekakav oblik odgovora na to“, kaže Frane.
„Uopće ne razmišljam o zloupotrebama mjera koje ograničavaju ljudsku slobodu, već o nužnim mjerama koje preveniraju teže posljedice za zdravlje društva i koje će omogućiti ukidanje mjera koje ograničavaju ljudske slobode“.
Ono što je problem, navodi, jest što je većina ljudi, barem u hrvatskom društvu, žrtva opće politiziranosti svega.
"Osobno vidim najispravniji put prema rješenju ove zdravstvene krize u znanosti, ali na žalost dio naših znanstvenika je u rukama političara. Dobar dio ljudi s opravdanjem ne vjeruje političarima iz raznih i općepoznatih razloga pa onda ni znanstvenicima u rukama politike“.
Sociolog Sven Marcelić kaže da je ‘Covid kriza’ razdoblje u kojem se promijenilo mnogo toga vezano uz način na koji su ljudi počeli doživljavati društvenost jer izolacija i zatvorenost nisu prirodna ljudska stanja.
Iako tehnologija, ističe, pruža mogućnosti da se mnogo toga kompenzira, ona ne zamjenjuje neposredni kontakt – rađaju se sve veće frustracije i u konačnici otpor jer se ljudi refleksno opiru neprirodnim stanjima.
U Hrvatskoj je, smatra, dodatni problem što su mjere prilično kaotične, variraju od općeg zatvaranja do relativne otvorenosti, ali često u skladu s politički oportunim procjenama, što kod građana stvara dojam politiziranja.
„Mjere bi trebale biti jasne, nedvosmislene i najavljene na vrijeme, kako bi se različite skupine mogle na vrijeme pripremiti na njihove učinke. Dugoročnije gledano, nisam optimističan oko toga kakve će učinke ova situacija imati na povjerenje građana u institucije hrvatske države. Znamo već sad da je ono izrazito nisko i da je već duži period među najnižima u Europskoj uniji. Vjerujem da ćemo svjedočiti daljnjoj eroziji tog povjerenja. Učinci toga mogli su se vidjeti već i u situaciji s potresom na Baniji, kad su na površinu isplivali brojni konflikti u tumačenju situacije između volontera i državnih institucija“.
Ipak, vjeruje da će se Hrvatska oporaviti jer je društvo fleksibilno i u stanju apsorbirati razne šokove, iako ćemo svjedočiti raznim posljedicama, od ekonomskog pada do narušavanja psihičkog zdravlja.
Vladimir Grošić, specijalist psihijatar s Klinike za psihijatriju Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku, kaže da se radi o pandemiji pa je i promjena globalna, a iznenađenje je što u nekim zemljama poznatim po disciplini, organiziranosti, visokoj dostupnosti u smislu epidemioloških mjera i ekonomskoj snazi, ne ide sve kako bi trebalo.
Puno se, smatra, naučilo, ali prvenstveno da je pandemija razdoblje straha.
„Da tako velikim pandemijama obično slijedi i ekonomski krah, ekonomska kriza, a onda da je ekonomska kriza globalnih razmjera često preteča i nekakvim nestabilnostima koje mogu dovesti i do rata. Imam osjećaj da ljudi na taj način promišljaju, od nekakve svoje mikroklime i priče unutar svoje obitelji u smislu opstanka, kako tjelesnog, tako i mentalnog, ali isto tako i ekonomskog, pa do globalnog. Priče su šarolike, a sve su zapravo refleksija jedne stvari, a to je da smo izbačeni iz svoje rutine i rituala“, navodi Grošić.
Čovjek je, ističe, organizirano biće koje svoj svakodnevni život bazira na uobičajenoj rutini i ritualima, koji su sada ometeni ili prekinuti i čemu se, uvjeren je, možemo prilagoditi.
„Ali bih rekao da ovo što sada govorim ne bih tako govorio 2020. u ožujku i travnju, u počecima pandemije – onda bih rekao da smo igrali na svježinu, a sada igramo na izdržljivost, a čini mi se da je ona nekako svima pri kraju“.
To je, ističe, plodno tlo za ekstremne skupine koje sada jače dolaze do izražaja i šire svoje dezinformacije.
"Svakodnevno imamo dotok informacija putem javnih medija, koje bi trebale, jesu i na koje bi se trebali i dalje pozivati i vjerovati tome što se prenosi, ali isto tako od prepričavanja, telefonskih razgovora pa do globalnijeg imamo niz dezinformacije koje se itko tako, zahvaljujući tehničkom napretku, velikom brzinom šire na veliki broj ljudi i destabiliziraju čovjeka – od toga što cijepljenje nosi u smislu negativnog, do kontrole nekoga nad nekim ako primiš ovo cjepivo pa sve do urušavanja velikih demokracija i priča o nekoj ekonomskoj nestabilnosti koja je i prije postojala, a zapravo je sada samo došla do izražaja zbog pandemije“.
Iako se, kaže, dosta govori o tome da su restriktivne mjere i odluke politički ‘obojene’, ističe kako je razumljivo da se stručnog stajališta, potkrijepljenog znanstvenim i povijesnim dokazima, ide u smjeru restrikcija, edukacije, zabrana i svega što nije ugodno jer ulazi u sferu svakodnevnog komfora i funkcioniranja.
Pritom, ističe, odgovornost državnog aparata nikad nije bila veća jer se radi o tjelesnom i mentalnom, ali i ekonomskom i socijalnom zdravlju.
"Definicija po kojoj ocjenjujemo zdravlje uvijek je definicija Svjetske zdravstvene organizacije, da je to odsustvo bolesti, mentalne i tjelesne, ali isto tako i prisustvo socijalnog blagostanja. Država sada mora pokazati sve aparate koje ima u smislu borbe protiv ove pandemije za očuvanje sve ove tri najvažnije komponente ljudskog funkcioniranja“, zaključuje Grošić.
Dok vlade i stručnjaci mjere objašnjavaju borbom za očuvanje zdravlja stanovništva i funkcioniranja zdravstvenog sustava te neke od njih ‘unedogled’ produžavaju ‘lockdown’, policijski sat ili čak postružuju te već oštre mjere, mnogi građani sve glasnije iznose mišljenje da te mjere nisu učinkovite u epidemiološkom, a prijete katastrofom u ekonomskom smislu.
Tako se u nekim zemljama duboko ukorijenjene tradicije demokracije i slobode mišljenja i govora, mogu vidjeti do 2020. godine nezamislive scene da se građanski prosvjedi sada održavaju zbog nezadovoljstva građana ograničavanjem osnovnih ljudskih prava poput slobode kretanja i slično.
Situacija nije normalna, ali…
To je dovelo i do toga da, primjerice u Nizozemskoj, policija prosvjednike protiv restriktivnih mjera rastjeruje vodenim topovima .Iako, dakako, treba uzeti u obzir da se u prvim redovima na takvim prosvjedima često pojavljuju pojedinci i pripadnici skupina koji zastupaju ekstremne društveno-političke stavove ili razne teorije zavjere.
Istovremeno, stručnjaci upozoravaju na zabrinjavajuće i već vidljive psihološke posljedice neprirodnog ozračja u kojem se odvija nova svakodnevica, što dodatno rastaće psihičko stanje pojedinaca i društveno tkivo.
Nenad, umirovljeni srednjoškolski profesor iz Zagreba, smatra da s razina vlasti dolazi do manipulacija jer čine nešto, a ne znaju dovoljno o problemu.
“Mislim da je svako nezadovoljstvo ljudi opravdano, ali ići na ljude od vodenih topova do bilo koje sile, nasilnog sprječavanja ili rastjerivanja niti je demokratski niti se uopće može svrstati u neku normalnu situaciju na koju smo navikli. Doduše, sad i nema neke normalne situacije, ali ipak u ljudima ostaje ono da se ljudi vole osjećati slobodno i u svakom slučaju podržavam svako okupljanje koje će dovesti ili natjerati nekoga od onih koji odlučuju o našoj sudbini da s pravim informacijama, pravim znanstvenim, dokazanim argumentima, opravda svaki svoj postupak“, navodi Nenad.
Smatra da brojni građani imaju mišljenje da u postupanjima mnogih vlasti u vezi pandemije nešto nije kako treba.
‘Vodeni topovi nisu meci’
„Oni ne mogu padanje broja zaraženih uvijek opravdati nekakvim svojim mjerama ili bilo čime, da li je to u samom virusu ili nečemu drugome. A to što se uvijek u prosvjednike koji demonstriraju i protive se zabranama infiltriraju neki određeni ljudi, to je najnormalnija pojava, koja se u svakim demonstracijama dešavala od pamtivijeka“.
Primjećuje da su se ljudi promijenili i grupiraju se sa svojim istomišljenicima – oni koji su za i oni koji su protiv mjera, koji strahuju od virusa i koji ne – takve promjene, smatra, ne idu u dobrom smjeru.
„Zato što će se ljudi razdijeliti na one koji praktički ne vjeruju u virus, one koje vjeruju i na nekakvu sredinu koja balansira između jednih i drugih. Tako da će se društvo u konačnici podijeliti na one cijepljene i one necijepljene“, zaključuje Nenad.
S druge strane, telekomunikacijski stručnjak Frane smatra da policijska represija u ovim okolnostima ima smisla jer vlasti moraju poduzeti neke mjere – vodeni topovi, kaže, ipak nisu meci, a nada se da neće biti drastičnih eskalacija.
"Pitanje demonstracija se može smatrati vjerojatno i pitanjem građanskog neposluha, a ako građanski neposluh ugrožava društvo, onda mora postojati i nekakav oblik odgovora na to“, kaže Frane.
Pitanje politiziranosti
Ističe da se ne radi o odricanju određenom zauvijek jer se s procjepljivanjem, procesu u kojem, inače, neki već vide zapinjanja, očekuje kraj zdravstvene krize, koja bi se mogla produžiti upravo nepridržavanjem mjera.„Uopće ne razmišljam o zloupotrebama mjera koje ograničavaju ljudsku slobodu, već o nužnim mjerama koje preveniraju teže posljedice za zdravlje društva i koje će omogućiti ukidanje mjera koje ograničavaju ljudske slobode“.
Ono što je problem, navodi, jest što je većina ljudi, barem u hrvatskom društvu, žrtva opće politiziranosti svega.
"Osobno vidim najispravniji put prema rješenju ove zdravstvene krize u znanosti, ali na žalost dio naših znanstvenika je u rukama političara. Dobar dio ljudi s opravdanjem ne vjeruje političarima iz raznih i općepoznatih razloga pa onda ni znanstvenicima u rukama politike“.
Sociolog Sven Marcelić kaže da je ‘Covid kriza’ razdoblje u kojem se promijenilo mnogo toga vezano uz način na koji su ljudi počeli doživljavati društvenost jer izolacija i zatvorenost nisu prirodna ljudska stanja.
Iako tehnologija, ističe, pruža mogućnosti da se mnogo toga kompenzira, ona ne zamjenjuje neposredni kontakt – rađaju se sve veće frustracije i u konačnici otpor jer se ljudi refleksno opiru neprirodnim stanjima.
Različita tumačenja stvarnosti
"S druge strane, u razvijenim demokracijama gotovo je nemoguće uspostaviti totalnu kontrolu nad društvom jer je ono postalo vrlo fragmentirano, individualizirano i modernizirano, što se vidi i u reakcijama na mjere kojima se nastoji suzbiti zaraza. Premda je jedini mogući način suzbijanja zaraze apsolutna izolacija svih od svih, to je gotovo i fizički nemoguće, ali, kao što možemo vidjeti, i društveno. U suvremenom društvu treba računati na to da postoje različita viđenja i tumačenja stvarnosti te da je uloga države kao središnjeg izvora moći promijenjena i smanjena“, navodi Marcelić.U Hrvatskoj je, smatra, dodatni problem što su mjere prilično kaotične, variraju od općeg zatvaranja do relativne otvorenosti, ali često u skladu s politički oportunim procjenama, što kod građana stvara dojam politiziranja.
„Mjere bi trebale biti jasne, nedvosmislene i najavljene na vrijeme, kako bi se različite skupine mogle na vrijeme pripremiti na njihove učinke. Dugoročnije gledano, nisam optimističan oko toga kakve će učinke ova situacija imati na povjerenje građana u institucije hrvatske države. Znamo već sad da je ono izrazito nisko i da je već duži period među najnižima u Europskoj uniji. Vjerujem da ćemo svjedočiti daljnjoj eroziji tog povjerenja. Učinci toga mogli su se vidjeti već i u situaciji s potresom na Baniji, kad su na površinu isplivali brojni konflikti u tumačenju situacije između volontera i državnih institucija“.
Ipak, vjeruje da će se Hrvatska oporaviti jer je društvo fleksibilno i u stanju apsorbirati razne šokove, iako ćemo svjedočiti raznim posljedicama, od ekonomskog pada do narušavanja psihičkog zdravlja.
Globalna promjena i razdoblje straha
"Ono što je ipak bitno jest kako će država reagirati na niz problema koji su postali više nego vidljivi u ovim krizama, od vlastite neefikasnosti do suludog sustava lokalne samouprave u kojem se pokazalo da postoji niz jedinica koje nisu bile u stanju ispuniti osnovne potrebe svojih građana u vrijeme lockdowna. Tu sam puno pesimističniji, jer političke reakcije ne ohrabruju i lako je moguće da politički interes prevlada nad evidentnim potrebama za reformiranjem onih dijelova sustava koji su se pokazali potpuno neučinkovitim“, zaključuje Marcelić.Vladimir Grošić, specijalist psihijatar s Klinike za psihijatriju Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku, kaže da se radi o pandemiji pa je i promjena globalna, a iznenađenje je što u nekim zemljama poznatim po disciplini, organiziranosti, visokoj dostupnosti u smislu epidemioloških mjera i ekonomskoj snazi, ne ide sve kako bi trebalo.
Puno se, smatra, naučilo, ali prvenstveno da je pandemija razdoblje straha.
„Da tako velikim pandemijama obično slijedi i ekonomski krah, ekonomska kriza, a onda da je ekonomska kriza globalnih razmjera često preteča i nekakvim nestabilnostima koje mogu dovesti i do rata. Imam osjećaj da ljudi na taj način promišljaju, od nekakve svoje mikroklime i priče unutar svoje obitelji u smislu opstanka, kako tjelesnog, tako i mentalnog, ali isto tako i ekonomskog, pa do globalnog. Priče su šarolike, a sve su zapravo refleksija jedne stvari, a to je da smo izbačeni iz svoje rutine i rituala“, navodi Grošić.
Čovjek je, ističe, organizirano biće koje svoj svakodnevni život bazira na uobičajenoj rutini i ritualima, koji su sada ometeni ili prekinuti i čemu se, uvjeren je, možemo prilagoditi.
„Ali bih rekao da ovo što sada govorim ne bih tako govorio 2020. u ožujku i travnju, u počecima pandemije – onda bih rekao da smo igrali na svježinu, a sada igramo na izdržljivost, a čini mi se da je ona nekako svima pri kraju“.
Klonuće čvrstine i destabilizacija čovjeka
Živimo, ističe, u vrijeme kaosa – ne može se reći da su osnovna demokratska nečela podbacila, nego se radi o vremenu nestabilnosti, jakih pritisaka i klonuća čovjekove mentalne čvrstine i ustrajnosti.To je, ističe, plodno tlo za ekstremne skupine koje sada jače dolaze do izražaja i šire svoje dezinformacije.
"Svakodnevno imamo dotok informacija putem javnih medija, koje bi trebale, jesu i na koje bi se trebali i dalje pozivati i vjerovati tome što se prenosi, ali isto tako od prepričavanja, telefonskih razgovora pa do globalnijeg imamo niz dezinformacije koje se itko tako, zahvaljujući tehničkom napretku, velikom brzinom šire na veliki broj ljudi i destabiliziraju čovjeka – od toga što cijepljenje nosi u smislu negativnog, do kontrole nekoga nad nekim ako primiš ovo cjepivo pa sve do urušavanja velikih demokracija i priča o nekoj ekonomskoj nestabilnosti koja je i prije postojala, a zapravo je sada samo došla do izražaja zbog pandemije“.
Iako se, kaže, dosta govori o tome da su restriktivne mjere i odluke politički ‘obojene’, ističe kako je razumljivo da se stručnog stajališta, potkrijepljenog znanstvenim i povijesnim dokazima, ide u smjeru restrikcija, edukacije, zabrana i svega što nije ugodno jer ulazi u sferu svakodnevnog komfora i funkcioniranja.
Nikad veća odgovornost države
"Kao struka, a onda preneseno i na državni aparat, mora se djelovati na takav način koji je uglavnom i u većini slučajeva neugodan pa onda često iz te neugodnosti idu kojekakve konstrukcije da je netko protiv nekoga, da državni aparat djeluje ovako, ne bi trebao bi onako. Uvijek treba vraćati na struku i na stručne ljude, vjerovati im jer ako se to ne bude događalo, onda iz ovog kaosa može nastati samo još veći“.Pritom, ističe, odgovornost državnog aparata nikad nije bila veća jer se radi o tjelesnom i mentalnom, ali i ekonomskom i socijalnom zdravlju.
"Definicija po kojoj ocjenjujemo zdravlje uvijek je definicija Svjetske zdravstvene organizacije, da je to odsustvo bolesti, mentalne i tjelesne, ali isto tako i prisustvo socijalnog blagostanja. Država sada mora pokazati sve aparate koje ima u smislu borbe protiv ove pandemije za očuvanje sve ove tri najvažnije komponente ljudskog funkcioniranja“, zaključuje Grošić.
