Transformacija ekipe Roberta Mancinija od gubitničke do pobjedničke doživljava se kao metafora života.
Koji minut prije nego što će ponedjeljak zamijeniti nedjelju, a nakon što je par hiljada kilometara sjevernije, u Londonu, Donnarumma skinuo penal Saki, Italija je eksplodirala u nezapamćenoj količini sreći.
Pandemija? Virus? Maske? Distanciranje? Ništa od toga više nije bilo važno. Italijani su zaboravili na mjere opreza i izišli napolje proslaviti trijumf njihove fudbalske reprezentacije na Evropskom prvenstvu. Euro 2020 je završen dramatičnom finalnom utakmicom na Wembleyu i pobjedom Azzurra nad domaćom Engleskom na penale.
Kolone automobila okupirale su ulice Rima, Milana, Napulja i valjda svih većih i manjih gradova širom zemlje; zvuci sirena su odjekivali između zgrada dok je vatromet osvjetljavao vedro nebo iznad Apenina.
Rijeke mladića i djevojaka okićeni šalovima i zastavama u državnim bojama – zelenoj, bijeloj i crvenoj, skakali su, pjevali i grlili se. „I campioni dell'Europa siamo noi!“ („Prvaci Evrope smo mi“) orilo se do duboko u noć.
Za mnoge je to bio prvi noćni izlazak nakon mjeseci provedenih u kući, poštujući stroga pandemijska pravila i krijući se od korona virusa.
Italijanska fudbalska reprezentacija, predvođena novim herojem nacije Robertom Mancinijem, doživljava se kao metafora života na Apeninima u prethodnih godinu i po.
U transformaciji od očajne ekipe koja se prije tri godine nije uspjela kvalificirati na posljednje Svjetsko prvenstvo do osvajanja evropskog trona na Wembleyu Italijani žele vidjeti signal za novi nacionalni preporod.
„Ovaj trijumf može biti simbol ponovnog rođenja koje iščekujemo nakon najgore faze u našim životima, baš kao što je i pobjeda na Mondijalu u Španiji 1982. bila signal za novi početak generacije naših roditelja nakon godina terorizma“, ističe novinar Corriere della Sere Aldo Cazzullo.
„No, da li će osvajanje Eura u historiji ostati samo jedna lijepa uspomena u ružnom trenutku ili će zaista postati simbol ponovnog rođenja, zavisi isključivo od nas“, dodaje Cazzullo.
No, nakon političke krize koja je u februaru rezultirala smjenom Vlade, ohrabrena programom vakcinacije u kojem je više od pola zemlje dosad cijepljeno te s logističkom podrškom iz Evropske Unije i njenog fonda NexGeneration na osnovu kojeg će dobiti 210 milijardi eura kredita i pomoći, Italija je zauzela kurs oporavka.
Na proljeće je pandemijska krivulja počela padati pa su nakon niza restriktivnih mjera u junu ponovno otvoreni barovi, restorani, kina, pozorišta, muzeji… Ljudi su se polako počeli vraćati prijašnjim aktivnostima, te je, između ostalih, ukinuta i zabrana prisustvovanja navijača sportskim događajima. Kao rezultat toga tri rimske utakmice Eura 2020 odigrane su pred oko 12 hiljada gledalaca.
Zbog svega toga su vrisak sreće nakon što je Leonardo Bonucci izjednačio na 1:1 u londonskom finalu ili nakon što je malo kasnije golman Gianluigi Donarumma odbranio odlučujući jedanaesterac Bukayu Saki, a kapiten Giorgio Chiellini podigao pehar na centru Wembleya, doživljeni kao potvrda da se život vratio u Italiju!
Slika njihovog zagrljaja u suzama nakon završetka meča jedan je od emotivnijih trenutaka noći prepune emocija.
Mancini i Vialli, generacija 1964., su kao igrači Sampdorije iz Đenoe na istom stadionu prije tri decenije izgubili finale Kupa evropskih šampiona od španske Barcelone.
Njihovo prijateljstvo počelo je 1984. kada su se susreli u klubu iz Ligurije. Po svemu su bili sušta suprotnost: Viali je poticao iz prebogate porodice industrijalaca sa sjevera i domom je nazivao dvorac sa 60 soba, Mancini je odrastao u skromnim uslovima na jugu zemlje, u gradiću Jesi. Viali je bio ekstrovertan, Mancini stidan. Dijelili su – ljubav prema fudbalu.
Godinu poslije prošetali su se do finala najznačajnijeg evropskog klupskog takmičenja da bi im na starom Wembleyu slavu ukrao sadašnji trener Barcelone Ronald Koeman koji je u produžetku pogodio za minimalnu pobjedu katalonskog tima.
Iako su im se fudbalski putevi ubrzo rastali, Viali je prešao u Juventus, a Mancini malo kasnije u Lazio, njihovo prijateljstvo je ostalo veoma blisko.
Skoro 30 godina kasnije opet su se spojili. Mancini sada kao selektor Italije pozvao je u svoj stručni štab Viallija koji je upravo bio izliječen od teške bolesti – tumora na pankreasu, da nastave tamo gdje su svojevremeno stali.
“Naš odnos nadmašuje prijateljstvo. On mi je kao brat”, rekao je svojevremeno Mancini.
U tekstu “Gigio i njegova braća”, najtiražniji sportski dnevnik u Italiji ističe da su Donarumma i iskusni odbrambeni igrači Chiellini i Bonucci činili evropski zid na kojem je počivala čvrstoća italijanske reprezentacije.
“Napisali smo istoriju. Od prvog trenutka kad smo se okupili na početku priprema, u zraku se moglo osjetiti nešto pozitivno. Ovo je rezultat toga. Ovo je ostvarenje sna”, izjavio je Chiellini poslije utakmice.
Italijanski mediji prepuni su hvale i za sve ostale igrače, uključujući i Leonarda Spinazzolu, lijevog beka koji je svojim igrama obilježio prvi dio turnira da bi u četvrtfinalu protiv Belgije doživio tešku povredu noge zbog koje će morati pauzirati pola godine.
Iako nije igrao u finalu, saigrači su pustili Spinazzolu da se prvi, potpomažući se štakama, popenje na pobjedničko postolje i primi medalju.
Slavlju sunarodnjaka na travi Wembleya pridružio se i Matteo Berrettini, teniser koji je nekoliko sati ranije u drugom londonskom sportskom hramu Wimbledonu igrao finale jednog od najvažnijih turnira na svijetu.
Dvadesetpetogodišnji Rimljanin je u nedjeljno poslije podne izgubio od prvog igrača svijeta Novaka Đokovića, ali nije bio previše tužan budući da je ionako ostvario najveći uspjeh karijere postavši prvi Italijan u finalu Wimbledona.
“Bila je to jedna neobična i naporna nedjelja, koja je završena na najbolji mogući način. Šteta zbog mene, ali ću se vratiti i nadam se jednom osvojiti Wimbledon”, poručio je Berrettini.
Pandemija? Virus? Maske? Distanciranje? Ništa od toga više nije bilo važno. Italijani su zaboravili na mjere opreza i izišli napolje proslaviti trijumf njihove fudbalske reprezentacije na Evropskom prvenstvu. Euro 2020 je završen dramatičnom finalnom utakmicom na Wembleyu i pobjedom Azzurra nad domaćom Engleskom na penale.
Kolone automobila okupirale su ulice Rima, Milana, Napulja i valjda svih većih i manjih gradova širom zemlje; zvuci sirena su odjekivali između zgrada dok je vatromet osvjetljavao vedro nebo iznad Apenina.
Rijeke mladića i djevojaka okićeni šalovima i zastavama u državnim bojama – zelenoj, bijeloj i crvenoj, skakali su, pjevali i grlili se. „I campioni dell'Europa siamo noi!“ („Prvaci Evrope smo mi“) orilo se do duboko u noć.
Za mnoge je to bio prvi noćni izlazak nakon mjeseci provedenih u kući, poštujući stroga pandemijska pravila i krijući se od korona virusa.
Italijanski dan D
Erupcija oduševljenja koja je preplavila zemlju doživljena je kao dan D, datum novog početka.Italijanska fudbalska reprezentacija, predvođena novim herojem nacije Robertom Mancinijem, doživljava se kao metafora života na Apeninima u prethodnih godinu i po.
U transformaciji od očajne ekipe koja se prije tri godine nije uspjela kvalificirati na posljednje Svjetsko prvenstvo do osvajanja evropskog trona na Wembleyu Italijani žele vidjeti signal za novi nacionalni preporod.
„Ovaj trijumf može biti simbol ponovnog rođenja koje iščekujemo nakon najgore faze u našim životima, baš kao što je i pobjeda na Mondijalu u Španiji 1982. bila signal za novi početak generacije naših roditelja nakon godina terorizma“, ističe novinar Corriere della Sere Aldo Cazzullo.
„No, da li će osvajanje Eura u historiji ostati samo jedna lijepa uspomena u ružnom trenutku ili će zaista postati simbol ponovnog rođenja, zavisi isključivo od nas“, dodaje Cazzullo.
Stravične posljedice pandemije
Italija je bila prva evropska zemlja koju je u martu prošle godine pokosio korona virus. Pandemija je ostavila stravične posljedice: umrlo je 128 hiljada ljudi, dok je ukupan broj zaraženih veći od četiri miliona. Učinak na ekonomiju je razarajući, bruto domaći proizvod je u 2020. pao za 9 procenata.No, nakon političke krize koja je u februaru rezultirala smjenom Vlade, ohrabrena programom vakcinacije u kojem je više od pola zemlje dosad cijepljeno te s logističkom podrškom iz Evropske Unije i njenog fonda NexGeneration na osnovu kojeg će dobiti 210 milijardi eura kredita i pomoći, Italija je zauzela kurs oporavka.
Na proljeće je pandemijska krivulja počela padati pa su nakon niza restriktivnih mjera u junu ponovno otvoreni barovi, restorani, kina, pozorišta, muzeji… Ljudi su se polako počeli vraćati prijašnjim aktivnostima, te je, između ostalih, ukinuta i zabrana prisustvovanja navijača sportskim događajima. Kao rezultat toga tri rimske utakmice Eura 2020 odigrane su pred oko 12 hiljada gledalaca.
Zbog svega toga su vrisak sreće nakon što je Leonardo Bonucci izjednačio na 1:1 u londonskom finalu ili nakon što je malo kasnije golman Gianluigi Donarumma odbranio odlučujući jedanaesterac Bukayu Saki, a kapiten Giorgio Chiellini podigao pehar na centru Wembleya, doživljeni kao potvrda da se život vratio u Italiju!
Zatvoreni krug Mancinija i Viallija
I dok je trijumf na kultnom londonskom stadionu označen kao novi početak Italije, istovremeno je predstavljao zatvaranje jednog životnog kruga trenera Azzura Roberta Mancinija i njegovog prvog saradnika, ujedno i velikog prijatelja, Gianluce Viallija.Slika njihovog zagrljaja u suzama nakon završetka meča jedan je od emotivnijih trenutaka noći prepune emocija.
Mancini i Vialli, generacija 1964., su kao igrači Sampdorije iz Đenoe na istom stadionu prije tri decenije izgubili finale Kupa evropskih šampiona od španske Barcelone.
Njihovo prijateljstvo počelo je 1984. kada su se susreli u klubu iz Ligurije. Po svemu su bili sušta suprotnost: Viali je poticao iz prebogate porodice industrijalaca sa sjevera i domom je nazivao dvorac sa 60 soba, Mancini je odrastao u skromnim uslovima na jugu zemlje, u gradiću Jesi. Viali je bio ekstrovertan, Mancini stidan. Dijelili su – ljubav prema fudbalu.
Blizanci za golove
Kada ih je ambiciozni predsjednik Sampdorije Paolo Mantovani spojio, činili su jedan od najpotentnijih napada u zlatnim godinama italijanskog klupskog fudbala. Zvali su ih blizanci za golove. Do tada prosječnu Sampdoriju vodili su do prvih trofeja, prvo Kupa Italije, potom i do Kupa evropskih kupova (1990) a zatim i do zasad jedinog naslova državnog prvaka (1991).Godinu poslije prošetali su se do finala najznačajnijeg evropskog klupskog takmičenja da bi im na starom Wembleyu slavu ukrao sadašnji trener Barcelone Ronald Koeman koji je u produžetku pogodio za minimalnu pobjedu katalonskog tima.
Iako su im se fudbalski putevi ubrzo rastali, Viali je prešao u Juventus, a Mancini malo kasnije u Lazio, njihovo prijateljstvo je ostalo veoma blisko.
Skoro 30 godina kasnije opet su se spojili. Mancini sada kao selektor Italije pozvao je u svoj stručni štab Viallija koji je upravo bio izliječen od teške bolesti – tumora na pankreasu, da nastave tamo gdje su svojevremeno stali.
“Naš odnos nadmašuje prijateljstvo. On mi je kao brat”, rekao je svojevremeno Mancini.
Donnarumma najbolji igrač Eura
Mancini i Vialli nisu jedini heroji Italije ovog ljeta. Golman Donnarumma, koji ima samo 22 godine, ali brani sa sigurnoću i iskustvom veterana, proglašen je za najboljeg igrača Eura 2020. Gazzetta dello Sport se pita smiješi li mu se možda i “Zlatna lopta”, nagrada za najboljeg igrača godine u svijetu.U tekstu “Gigio i njegova braća”, najtiražniji sportski dnevnik u Italiji ističe da su Donarumma i iskusni odbrambeni igrači Chiellini i Bonucci činili evropski zid na kojem je počivala čvrstoća italijanske reprezentacije.
“Napisali smo istoriju. Od prvog trenutka kad smo se okupili na početku priprema, u zraku se moglo osjetiti nešto pozitivno. Ovo je rezultat toga. Ovo je ostvarenje sna”, izjavio je Chiellini poslije utakmice.
Italijanski mediji prepuni su hvale i za sve ostale igrače, uključujući i Leonarda Spinazzolu, lijevog beka koji je svojim igrama obilježio prvi dio turnira da bi u četvrtfinalu protiv Belgije doživio tešku povredu noge zbog koje će morati pauzirati pola godine.
Iako nije igrao u finalu, saigrači su pustili Spinazzolu da se prvi, potpomažući se štakama, popenje na pobjedničko postolje i primi medalju.
Slavlju sunarodnjaka na travi Wembleya pridružio se i Matteo Berrettini, teniser koji je nekoliko sati ranije u drugom londonskom sportskom hramu Wimbledonu igrao finale jednog od najvažnijih turnira na svijetu.
Dvadesetpetogodišnji Rimljanin je u nedjeljno poslije podne izgubio od prvog igrača svijeta Novaka Đokovića, ali nije bio previše tužan budući da je ionako ostvario najveći uspjeh karijere postavši prvi Italijan u finalu Wimbledona.
“Bila je to jedna neobična i naporna nedjelja, koja je završena na najbolji mogući način. Šteta zbog mene, ali ću se vratiti i nadam se jednom osvojiti Wimbledon”, poručio je Berrettini.
