Kao što je početak pandemije korona virusa izazvao šok, imat ćemo šok i kada neko kaže – gotovo je, kaže Sandra Bijelac.
Prvo su bile “kritične dvije sedmice“, koje su se otegle na mjesece poput pokvarene ploče koju niko ne mijenja, da bi se onda utjeha tražila u nadolazećem ljetu, koje je, valjda, trebalo uništiti koronu, ili, ako ništa drugo, onda makar promijeniti percepciju o njenom postojanju.
A onda nam je, nakon što su oni malo sretniji uspjeli isprobati čari jadranskih klastera, došla turobna jesen, s hiljadama novozaraženih i najavama teške zime, u kojoj će se nemilosrdnom korona virusu pridružiti naš stari dobri poznanik, gripa, s kojim će u tandemu nastaviti pustošiti život na planeti.
I onda, uslijedila je Nova godina, s novim vrstama korona virusa, policijskim satom, prizorima pustih ulica i nepodnošljivim zvucima tišine, poput zlokobne najave novog perioda neizvjesnosti i straha od ploče koja će nastaviti preskakati u ritmu rasta broja umrlih i zaraženih.
Vjerovatno nije bilo mnogo onih koji su mogli predvidjeti da će pandemija korona virusa, koja je na početku djelovala kao još jedna paranoična i previše bučna uzbuna koja će brzo biti zaboravljena, izazvati takve poremećaje na koje planeta nije bila spremna, kao niti ljudi, koji su se u periodu totalne globalizacije i otvorenosti bili prisiljeni zatvarati u kuće, izbjegavati najmilije i svakodnevno podnositi torturu crnih vijesti i pesimističnih najava o (ne)naziranju kraja pandemije.
Nestašica antidepresiva
Psiholozi su, već s uvođenjem prvih restriktivnih mjera, s razlogom počeli upozoravati na posljedice nenormalnosti, koja nas je silom bacila u okove, ali niti najveći pesimisti među njima teško da su mogli pretpostaviti da će se ta nenormalnost produžiti na punu godinu i da ćemo doći u stadij kada će nam se pitanje “A gdje su im maske?” početi nametati čak i dok na televiziji gledamo filmove. To je ta nenormalna normalnost.
Koliko je naše mentalno zdravlje tokom tog perioda pretrpjelo štete pokazat će vrijeme, no činjenice govore da posljedice neće biti zanemarive. Dio šire slike ponudila nam je uposlenica jedne sarajevske apoteke, koja je, na pitanje šta imaju za smirenje i imaju li neke antidepresive, autoru teksta ravnodušno odgovorila: “Nema, nestašica…“
Jasna Bajraktarević, psiholog iz Sarajeva, kaže da posljedica već ima, naročito kod onih koji su preživjeli zarazu i kod kojih je korona virus ostavio emotivne i fizičke ožiljke.
“Posledica će biti. Radim na toj temi svakodnevno i mogu potvrditi da je došlo do pojačane anksioznosti i agresivnosti u ljudima. Hteli mi to priznati ili ne, ostat će velike posledice na mentalnom, ali i fizičkom planu, naročito kod onih koji su preživeli COVID-19, a s kojima radim“, kaže Bajraktarević.
Sandra Bijelac, psihoterapeut iz Beograda, tvrdi da će se prave razmjere posljedica znati tek kada sve prođe.
“A kakve će biti te posledice zavisi od čoveka do čoveka, kako se ko adaptirao na ovu situaciju, kakva mu je struktura ličnosti, kakva je sredina oko njega…“, dodaje.
Ako po strani ostavimo zarazu, smrt i restriktivne mjere koje su nas ograničile u gotovo svemu, Bijelac za uzročnika psiholoških i emotivnih poremećaja navodi trajnu neizvjesnost u kojoj većina predugo tavori.
“Godinu posle mi, obični smrtnici, u istom smo problemu u kojem smo bili i na početku pandemije. A u međuvremenu nismo znali šta se dešava, koga treba slušati, ko je autoritet, pa smo se zbunjeno okretali nekim drugim autoritetima i počinjali slušati njih. U međuvremenu morali smo pronalaziti način da se nosimo sa svim tim stvarima. Isto nam je i sada. Imamo vakcinu, ali mnogo neizvesnosti koje je okružuju, teorije zavere… Sve je to teško proživljavati“, tvrdi Bijelac.
Rezultat je, tvrdi, to da se broj ljudi koji traže stručnu pomoć u Beogradu rapidno povećao.
Posebna kategorija su djeca, kojima je korona virus oduzeo ne samo neprocjenjiv dio djetinjstva, već i period koji je izuzetno važan za početak društvenog razvoja. Činjenica je da djeca koja su na početku krize tek krenula u školu do danas nisu pošteno upoznala svoje, sada se već može reći, virtualne drugove, da su preskočila mnoge rođendane i odlaske u igraone. Mnoge od njih pandemija je, umjesto na igrališta, odvela u prostranstva virtualne realnosti i ekrana.
Bijelac se, ipak, nada da će mlađa djeca biti među onima koji će se najlakše oporaviti od krize, no ako govorimo o starijoj, ona će, tvrdi, biti veći problem.
“Deca se socijalnom životu uče u obdaništima i u školi. Ako im to oduzmemo, oduzeli smo im čitav segment života, ali ja se nadam da će se do početka sledeće školske godine, uz pomoć vakcine, stvari normalizovati i da će to deca uspeti nadomestiti i proći bez težih posledica. No, ako govorimo o starijoj deci, njima će biti teže, jer su nepovratno izgubila mature, ekskurzije, jubileje… a zbog pandemije su se otuđila i još više utonula u nerealni svet interneta i društvenih mreža. Njih će biti problem vratiti u normalan život“, tvrdi Bijelac.
“Neće biti jednostavno vratiti se u normalan život“, tvrdi Bajraktarević.
“Navike su čudo. Dok neki to nisu mogli, dosta je ljudi uspešno izbalansiralo funkcionalne tokove i pronašlo ravnotežu između onog što je zabranjeno i onog što se može. Vraćanje na staro će nametnuti novi prostor za prilagođavanje, kod nekog više, kod nekog manje, ali opet sam mišljenja da ćemo se lakše navići na ono što nam tek sledi“, dodaje.
Kaže da se u promjene mora ući s pozitivnim razmišljanjem, umjesto sa strahom i negativnošću, te da je u tome recept uspjeha.
“Ne treba razmišljati negativno. Pandemija je pokazala da su ljudi koji su bili u strahu i koji su patili od anksioznosti teže dobijali bitku s virusom, iz jednostavnog razloga što takvo mentalno stanje uništava imuni sistem i njihove organizme čini podložnijim virusu. Korona virus je dokazao da naš mentalni sklop može biti ili gorivo za zarazu ili sredstvo za gašenje požara. Dokazano je da su oni koji su suzbili negativno razmišljanje infekciju podneli bolje. Mentalna snaga je izuzetno bitna u borbi sa svim izazovima u životu, pa tako i s ovim. Svaku borbu ćemo bolje podneti ako se izborimo s negativnostima“, tvrdi Bajraktarević.
“Nenormalnost zbog normalnosti, da. Kao što je početak pandemije izazvao šok, imat ćemo šok i kada neko kaže – gotovo je, idemo normalno živeti. Mi smo u Srbiji primili vakcine, ali i dalje zaziremo od ljudi. I dalje postoje distanca i sve druge mere, jer smo navikli na to i prirodno je. Zato mislim da će trebati vremena da se poljubimo i zagrlimo, da nastavio živeti kao pre, ali se nadam da će to biti kratkog veka i da nećemo, gledajući serije, pitati ‘zašto se ljube’. To nam je postao refleks, oblik ponašanja i, kao što smo ga stekli, tako će trebati vremena da se od njega odviknemo“, kaže, uz napomenu, da će najteže biti onima koji su pretrpjeli gubitke.
“Mnogi ljudi su izgubili posao, pretrpeli materijalne gubitke, a da ne govorim o onima koji su izgubili članove porodice. Adaptacija će kod njih trajati duže. To će biti bolan proces, sa kojim ćemo se boriti duže nego sa samom epidemijom“, rekla je Bijelac.
A onda nam je, nakon što su oni malo sretniji uspjeli isprobati čari jadranskih klastera, došla turobna jesen, s hiljadama novozaraženih i najavama teške zime, u kojoj će se nemilosrdnom korona virusu pridružiti naš stari dobri poznanik, gripa, s kojim će u tandemu nastaviti pustošiti život na planeti.
I onda, uslijedila je Nova godina, s novim vrstama korona virusa, policijskim satom, prizorima pustih ulica i nepodnošljivim zvucima tišine, poput zlokobne najave novog perioda neizvjesnosti i straha od ploče koja će nastaviti preskakati u ritmu rasta broja umrlih i zaraženih.
Vjerovatno nije bilo mnogo onih koji su mogli predvidjeti da će pandemija korona virusa, koja je na početku djelovala kao još jedna paranoična i previše bučna uzbuna koja će brzo biti zaboravljena, izazvati takve poremećaje na koje planeta nije bila spremna, kao niti ljudi, koji su se u periodu totalne globalizacije i otvorenosti bili prisiljeni zatvarati u kuće, izbjegavati najmilije i svakodnevno podnositi torturu crnih vijesti i pesimističnih najava o (ne)naziranju kraja pandemije.
Nestašica antidepresiva
Psiholozi su, već s uvođenjem prvih restriktivnih mjera, s razlogom počeli upozoravati na posljedice nenormalnosti, koja nas je silom bacila u okove, ali niti najveći pesimisti među njima teško da su mogli pretpostaviti da će se ta nenormalnost produžiti na punu godinu i da ćemo doći u stadij kada će nam se pitanje “A gdje su im maske?” početi nametati čak i dok na televiziji gledamo filmove. To je ta nenormalna normalnost.
Koliko je naše mentalno zdravlje tokom tog perioda pretrpjelo štete pokazat će vrijeme, no činjenice govore da posljedice neće biti zanemarive. Dio šire slike ponudila nam je uposlenica jedne sarajevske apoteke, koja je, na pitanje šta imaju za smirenje i imaju li neke antidepresive, autoru teksta ravnodušno odgovorila: “Nema, nestašica…“
Jasna Bajraktarević, psiholog iz Sarajeva, kaže da posljedica već ima, naročito kod onih koji su preživjeli zarazu i kod kojih je korona virus ostavio emotivne i fizičke ožiljke.
“Posledica će biti. Radim na toj temi svakodnevno i mogu potvrditi da je došlo do pojačane anksioznosti i agresivnosti u ljudima. Hteli mi to priznati ili ne, ostat će velike posledice na mentalnom, ali i fizičkom planu, naročito kod onih koji su preživeli COVID-19, a s kojima radim“, kaže Bajraktarević.
Sandra Bijelac, psihoterapeut iz Beograda, tvrdi da će se prave razmjere posljedica znati tek kada sve prođe.
Teško proživljavana neizvjesnost
“Sav ovaj period pandemije će ostaviti posledice. No, živimo u periodu vanredne situacije u kojoj se prvo razmišlja o onome što nam treba spasiti zdravlje i život, pa tek onda o kvalitetu života. Mi smo, ovde na Balkanu, navikli da nam je život na poslednjem mestu, a tako nam je sada sa mentalnim zdravljem. O njemu ćemo razmišljati kada sve prođe i kada se budemo počeli suočavati sa posledicama“, kaže Bijelac.“A kakve će biti te posledice zavisi od čoveka do čoveka, kako se ko adaptirao na ovu situaciju, kakva mu je struktura ličnosti, kakva je sredina oko njega…“, dodaje.
Ako po strani ostavimo zarazu, smrt i restriktivne mjere koje su nas ograničile u gotovo svemu, Bijelac za uzročnika psiholoških i emotivnih poremećaja navodi trajnu neizvjesnost u kojoj većina predugo tavori.
“Godinu posle mi, obični smrtnici, u istom smo problemu u kojem smo bili i na početku pandemije. A u međuvremenu nismo znali šta se dešava, koga treba slušati, ko je autoritet, pa smo se zbunjeno okretali nekim drugim autoritetima i počinjali slušati njih. U međuvremenu morali smo pronalaziti način da se nosimo sa svim tim stvarima. Isto nam je i sada. Imamo vakcinu, ali mnogo neizvesnosti koje je okružuju, teorije zavere… Sve je to teško proživljavati“, tvrdi Bijelac.
Rezultat je, tvrdi, to da se broj ljudi koji traže stručnu pomoć u Beogradu rapidno povećao.
Virtualna stvarnost umjesto igrališta
“Sve ih je više. Ne govorim o ljudima koji su, grubo rečeno, psihijatrijski pacijenti, već o emocionalno načetim ljudima, koji su tokom pandemije iscrpili sve moguće mehanizme da se adaptiraju na situaciju. Ako se vratimo u prošlost, zaključit ćemo da su prethodne generacije proživele i teže situacije, ratove, logore, pokolje… no, čini se da smo mi mnogo razmaženiji od njih. Navikli smo na način života koji prethodne generacije nisu imale. Gledamo društvene mreže, na kojima svako ima pravo izneti mišljenje, bez obzira na to je li kompetentan, čitamo i pratimo svašta. Sve nam to izgleda predimenzionirano, prenapadno, opterećujuće i pojačava anksioznost. I, naravno, dolazi do emocionalnih poremećaja“, navodi Bijelac.Posebna kategorija su djeca, kojima je korona virus oduzeo ne samo neprocjenjiv dio djetinjstva, već i period koji je izuzetno važan za početak društvenog razvoja. Činjenica je da djeca koja su na početku krize tek krenula u školu do danas nisu pošteno upoznala svoje, sada se već može reći, virtualne drugove, da su preskočila mnoge rođendane i odlaske u igraone. Mnoge od njih pandemija je, umjesto na igrališta, odvela u prostranstva virtualne realnosti i ekrana.
Bijelac se, ipak, nada da će mlađa djeca biti među onima koji će se najlakše oporaviti od krize, no ako govorimo o starijoj, ona će, tvrdi, biti veći problem.
“Deca se socijalnom životu uče u obdaništima i u školi. Ako im to oduzmemo, oduzeli smo im čitav segment života, ali ja se nadam da će se do početka sledeće školske godine, uz pomoć vakcine, stvari normalizovati i da će to deca uspeti nadomestiti i proći bez težih posledica. No, ako govorimo o starijoj deci, njima će biti teže, jer su nepovratno izgubila mature, ekskurzije, jubileje… a zbog pandemije su se otuđila i još više utonula u nerealni svet interneta i društvenih mreža. Njih će biti problem vratiti u normalan život“, tvrdi Bijelac.
Značaj mentalne snage
Povratak “normalnom“ životu je tema za sebe, jer mnogo eksperata tvrdi da će nove promjene, čak i pozitivne, nužno izazvati i nove unutrašnje potrese u ljudima, novo prilagođavanje i odstupanje od onoga čemu smo se bili prisiljeni adaptirati.“Neće biti jednostavno vratiti se u normalan život“, tvrdi Bajraktarević.
“Navike su čudo. Dok neki to nisu mogli, dosta je ljudi uspešno izbalansiralo funkcionalne tokove i pronašlo ravnotežu između onog što je zabranjeno i onog što se može. Vraćanje na staro će nametnuti novi prostor za prilagođavanje, kod nekog više, kod nekog manje, ali opet sam mišljenja da ćemo se lakše navići na ono što nam tek sledi“, dodaje.
Kaže da se u promjene mora ući s pozitivnim razmišljanjem, umjesto sa strahom i negativnošću, te da je u tome recept uspjeha.
“Ne treba razmišljati negativno. Pandemija je pokazala da su ljudi koji su bili u strahu i koji su patili od anksioznosti teže dobijali bitku s virusom, iz jednostavnog razloga što takvo mentalno stanje uništava imuni sistem i njihove organizme čini podložnijim virusu. Korona virus je dokazao da naš mentalni sklop može biti ili gorivo za zarazu ili sredstvo za gašenje požara. Dokazano je da su oni koji su suzbili negativno razmišljanje infekciju podneli bolje. Mentalna snaga je izuzetno bitna u borbi sa svim izazovima u životu, pa tako i s ovim. Svaku borbu ćemo bolje podneti ako se izborimo s negativnostima“, tvrdi Bajraktarević.
Odvikavanje od prihvaćenih refleksa
Bijelac dodaje da će povratak u “normalnost“ izazvati novi šok te da će za oporavak od njega trebati vremena.“Nenormalnost zbog normalnosti, da. Kao što je početak pandemije izazvao šok, imat ćemo šok i kada neko kaže – gotovo je, idemo normalno živeti. Mi smo u Srbiji primili vakcine, ali i dalje zaziremo od ljudi. I dalje postoje distanca i sve druge mere, jer smo navikli na to i prirodno je. Zato mislim da će trebati vremena da se poljubimo i zagrlimo, da nastavio živeti kao pre, ali se nadam da će to biti kratkog veka i da nećemo, gledajući serije, pitati ‘zašto se ljube’. To nam je postao refleks, oblik ponašanja i, kao što smo ga stekli, tako će trebati vremena da se od njega odviknemo“, kaže, uz napomenu, da će najteže biti onima koji su pretrpjeli gubitke.
“Mnogi ljudi su izgubili posao, pretrpeli materijalne gubitke, a da ne govorim o onima koji su izgubili članove porodice. Adaptacija će kod njih trajati duže. To će biti bolan proces, sa kojim ćemo se boriti duže nego sa samom epidemijom“, rekla je Bijelac.
