Laura Spinney
Ukoliko dopustimo slobodno cirkuliranje COVID-a, to će biti opasno ne samo zato što riskiramo preplavljivanje bolnica i nepotrebno ugrožavanje života, već i zato što bi ovo moglo odgoditi evoluciju virusa u benigniji oblik što je, potencijalno, smrtonosnije.
Navodi se ovo u kolumni Laure Spinney, naučne novinarke i autorice knjige Pale Rider: Španjolska gripa 1918, koju je objavio Guardian.

"Ovaj učinak možda već utječe na razliku u stopama smrtnosti između Švedske - koja je donedavno imala opušten pristup ograničavanju - i Norveške, čije su mjere bile mnogo strože. Švedska ima više od tri puta više smrtnih slučajeva na 100 slučajeva od svog susjeda", navodi ona.

Objašnjenje ove zapanjujuće razlike može se dijelom skrivati u prirodnoj selekciji i biološkoj "utrci naoružanja" između patogena i domaćina. Naime, neke verzije virusa bit će opasnije po ljudsko zdravlje - virulentnije - druge manje. Ako su uslovi pravi, oni malo virulentniji počet će prevladavati i uzrokovati veću štetu. Tako da, objašnjava Spinney, nije da Švedska ima jednu verziju virusa, a Norveška drugu:

"U Švedskoj su uslovi dopustili procvat onim malo virulentnijim inačicama koje već postoje u populaciji virusa. Ako želite ekstremni primjer tog mehanizma na djelu, pogledajte pandemiju gripe iz 1918."

Patogen ili organizam koji izaziva bolesti ne želi "ubiti" svog domaćina, dodaje ona:

"Kad se novi patogen pojavi kod ljudi nije prilagođen nama. Ako je previše virulentan, riskira imobilizaciju svog domaćina bolešću ili smrću prije nego što se proširi na novog; nije dovoljno virulentan, slab je odašiljač - još jedna evolucijska slijepa ulica. Naučnici su nedavno dokazali da je uspješan patogen onaj koji evoluira do srednje razine virulencije, tako da se može širiti bez nanošenja prevelike štete.

Ljudi oblikuju taj proces, jer se i mi prilagođavamo patogenu. Postavljamo mu barikade - u obliku mjera za suzbijanje, vakcina i, na kraju, imuniteta krda. Iako se domaćin i patogen beskrajno prilagođavaju jedni drugima, vrlo virulentan, novi virus koji naiđe na ove barikade na putu razvijat će se i brže postati manje virulentan, tako da neće izumrijeti prije nego što pronađe osjetljive nove domaćine.

Vratimo se u 1918. Prvi val pandemije, na sjevernoj hemisferi u proljeće te godine, nalikovao je običnoj sezonskoj gripi, ali kad je drugi val izbio u augustu, bolest je bila teško prepoznatljiva. Sad su žrtve postajale plave i gušile se dok su im se pluća punila tekućinom. Što se dogodilo s tim virusom gripe?

Nije postojala distanca i ljudi su ga učinili opasnijim, jer nije imao potrebe smanjivati svoju virulenciju da bi se nastavio širiti - i to svi njegovi sojevi. Ako ulažemo u mjere poput karantene, onda favoriziramo sojeve virusa koji su toliko blagi da ljudi ne znaju da su bolesni."

Biologinja Holly Swain s Univerziteta Louisville tvrdi da su mjere lockdowna ključni pokretači smanjenja virulencije. Ako jesu, onda su vjerojatno pridonijeli različitim stopama smrtnosti u Norveškoj i Švedskoj.

"Zaštita ljudi mjerama javnog zdravlja također nam kupuje vrijeme, odgađajući trenutak da se mnogi ljudi zaraze bolešću dok ne postane puno blaža. To bi moglo napraviti veliku razliku za sve one ljude na svijetu koji nemaju pristup odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti", navodi Spinneyi zaključuje:

"Ključna stvar koju treba razumjeti jeste da nismo pasivni promatrači; mi oblikujemo virus upravo onako kako on formira nas. Na kraju, COVID-19 neće biti ništa gori od gripe, ili možda čak i od prehlade koju uzrokuje jedan od njenih rođaka. Idemo doći do tamo najbrže što možemo."