Dolazi stoljeće ratova jednih protiv drugih, drugih protiv trećih... svih protiv svih. Progonjeni postaju progonitelji, a onda progonitelji - progonjeni. Kao i uvijek, nova poglavlja u historiji počinju - ljudskim žrtvama.
Naš Prizren stoji na istom mjestu, dok se mijenjaju vlasti i društvena uređenja, dok kraljevi i carevi smjenjuju sultane, vojske zamjenjuju askere, a vojvode - paše, sandžaci postaju okruzi...
Prizren sniva svoje sretne dane a kao da zaboravlja glad, bijedu i ratove. Nadgrobni nišani i krstače putokaz su smrti koja odnosi one koji će, u teškim vremenima, zauvijek ostati u prizrenskoj zemlji.
Francuzi Jean, profesor geografije i Léon, fotograf, su početkom proljeća 1913. godine stigli i u Prizren koji je pun vojske a s malo civila jer je rat... i to Prvi - balkanski.
Slikali su, prvi put u boji, prizrenski život, naselja, Bistricu i mostove na njoj, džamije i crkve, konzulate i konzule. Dočarali su nam trenutke nezaborava, sekvence života, dijeliće svakodnevnih poslova, panorame usnulog grada, slike narodnih kostima, zelenila prirode i neobuzdanost rijeke.
Šetaju i fotografišu. Šadrvan, srce Prizrena, sa doskorašnjom zaptijskom (policijskom) stanicom i polupraznim dućanima, s vlasnicima i kupcima začuđenih lica kako gledaju u objektiv kamera (ne)svjesni svoje vječnosti.
Krećući se ka Bajrakli džamiji kaldrmisanim sokacima, zalaze i u mahale s crvenim čerpićem ozidanim kućama koje bijelom okrečenom fasadom kao da ističu drvene pendžere i doksate udžerica i begovskih stanova.
Prazne dućane Tereke pijace oko Hamama, s kojeg otpada krečna oplata, kao da "puni" voda koja neprestano teče s česme Evrenos-bega, ali i strah koji ostavlja prazne krčage na neravnoj i mokroj okolini.
Na desnoj obali Bistrice, tik uz rijeku, gusto šiblje, drveće i visoke topole isprepliću se sa zidovima i tarabama trošnih kuća kako bi se zaštitile od neobuzdane planinske rijeke. A na lijevoj strani prašnjavi makadam vodi ih, pored Bogoslovije i orijentalnih kuća - čardaklija, do delegacije varoši i znatiželjnih pogleda djevojčica u dimijama s jednostavnim boščama. Vraćaju se prema Šadrvanu, pleneći ih silina vode koja se odvaja u jazove - fotografišu vodenice i vunovlačare, Arastanski most ili ono što je od njega ostalo, dućane (poduprte drvenim stubovima u rijeku) s pogledom na Bistricu, a od Kamenog mosta, uskim sokakom, do mesare pune svježeg mesa i kasapa s fesom zadovoljnog "sigurnom" prodajom.
Pored Sinan-pašine džamije, penju se strmim, kaldrmisanim i krivudavim sokacima Potkaljaje do napuštene bijele tvrđave - Kaljaje. S Kaljaje puca pogled na sve dijelove usnule čaršije: crveni krovovi ćeramida, bijeli zidovi kuća, vitki minareti džamija, saborna i katedralna crkva, krivudave uličice i sokaci, sahat kula i Džuma džamija, mostovi na Bistrici, zelenilo vegetacije i prostrani vidikovac Prizrena čini jedinstveni osjećaj bezbrižnosti i spokoja u ratnom vihoru.
Svoje snove u boji, Jean i Léon, pretvorili su u najsjajnije biserje Prizrena s početka prošlog stoljeća, uklopljene u riznicu zvanu Svijet.
