"Ako ti kažu da umro sam,
a bio sam ti drag
možda će u tebi nešto posivjeti
Na trepavicama magla,
na usnama pepeljast trag"
Kada smo se zadnji puta sreli u prostorijama redakcije info.ks-neta, nisam nažalost vidio ono ozareno lice koje me je dočekivalo kad god bi se sreli.
Jednom rečenicom je prokomentarisao svoje zdravstveno stanje "Me stignav taj dajedaljeko".
Onda je sa stola podigao svoje rukopise, koji su bili u pripremi za objavu, mimikom mi pokazao na vrata, i zajedno smo nečujno napustili prostoriju.
Sjedosmo na stepeniku, a on započe:
"Zeljanik naš
dajma biv,
s'k je i kujzne
do k'd će ostane
jemek naš
baška miv
i naš mimbarić,
glać što gasne
što k'nači
i duše uratoe..."
U tim trenucima je postajao samo on i njegove pjesme, pjesme koje je nosio sa sobom i u sebi. Bili su mu stalni prtljag gdje god bi krenuo, isto onako kako je na svojim leđima nosio teško breme svoga zavičaja koga je neizmjerno volio.
Adžo je bio pastir ali i đentlmen., bio je soko ali i golub, gurbedžija ali i čovjek vatana. Čovjek planete ali prije svega i po najviše našinec.
Kao svjetski putnik vidio je svijet sa svim njegovom proturječnostima, pokušavao je da ga razumije i da ga dokuči. Ali, kao rijetko ko, ušao je u srce svoga napaćenog naroda i stihovima ovjekovječio njegovu kolektivnu svijest.
Niko, ma kol'ko se trudio, nije uspio da od jednog malog jezika napravi takve antologijske bisere. Zaranjajući u najveće jezičke dubine ispjevao je da iz zagrljaja zaborava otrgne riječ i da je pretoči u pjesmu kao što kompozitor od nota napravi savršen sklad.
U poemi "Džehenem godine" satkana je i na površinu izronila njegova pjesnička maestralnost. Lišena svih pjesničkih naplavina i suvišnih, nepotrebnih atributa, svojom stilskom formom se izdigao iz zagrljaja prosjećnosti i vinuo u visine pjesničkih gromada.
Kada o ovome pišem, ni izbliza mi nepada na pamet da se koristim nekim neutemeljenim hiperbolama, nego želim da istinski prikažem stvarne poetske vrijednosti čovjeka koji za stih i strofu ima nesvakidašnji dar.
Jer kada neko napiše stihove kakvi su ovi:
"... gi nađua duboko pod sneg:
skopendžene džuvdinja
oz vreće ječmen na r'bet,
ječmen tetovski
na r'bet im prodzuknav,
o sve nji skapav-
ne niknav..."
Onda svaka dodata riječ je suvišna, svaki komentar predstavlja puko frazno naklapanje.
U prijedlogu kojeg sam septembra mjeseca uputio komisiji za dodjelu "Priznanja naj Bošnjacima" na kosovskom prostoru napisao sam sljedeće:
Ako je Mehmedalija Mak Dizdar sa svojim "Kamenim spavaćem" obilježio jednu epohu u svijetu moderne evropske i bošnjačke poezije, onda je Azir Kuljići Adžo, na jedan poseban način, svojom zbirkom poezije "Pod vrhovima Šar planine" ostavio trajan trag u književnom stvaralastvu Bošnjaka ovoga kraja. Svojim poetskim nadahnućem i mudrošču je pisao paralelno i poeziju i historiju.
U lingvističkom smislu, kroz pisanu riječ, je pokušao da spase ( i u najvećem dijelu je to uspio) od odumiranja veoma arhaičan govor Bošnjaka ovoga kraja.
Njegova poema "Džehenem godine" se može svrstati u sam vrh poetskog dostignuća, i ovo antologijsko pjesničko ostvarenje će se u budućnosti sa pravom naći u svim antologijama bošnjačkih stvaralaca ne samo na prostorima Kosova.
Povodom njegove smrti novinar i njegov veliki prijatelj Raif Kasi će zapisati:
Radio je i stvarao "pod čekićem nostalgije", kako je umio često da kaže. Opjevao je Šaru sa svom svojom ljepotom i surovošću, podredivši joj glavnu ulogu u "Džehennemu godine". Danas ona, još uvijek prošarana snijegovima bijelim, njegova obitelj - uža i šira, mi - njegovi prijateljii i svi njegovi sunarodnici oplakujemo ga kao velikog prijatelja i velikana "našinske poezije" koju je satkao tamo, pod "čekićem nostalgije". I dok pišem ove riječi i vezujem moje ime uz njegovo, veliko hvala na sve što je učinio da se mehke, melodične, poetične i miluzvučne našinske riječi otrgnu od zaborava i kao dragulje dragocijene pohrani u svoj notes, a potom pretoči u pjesmu nadahnutom ljepotom.
Hvala mu i na čistom prijateljstvu koji je iskazao u pjesmi posvijećenoj o meni, o mom načinu života i gledanja na svijet, u njegovoj prvoj zbirci pjesama "Pod vrvoj od Sar-plajna".
Ovaj mali prikaz o čovjeku kojeg smo skoro ispratili na vječni počinak, a danas kad ovo pišem gledam u njegovu drugu zbirku poezije ''Koren, ključ i kalauz'', kako je počeo tako i završio stihovima jednog također velikog pjesnika iz našeg okruženja M.M. Antića.
"Pa što bi smo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
Ti znaš - ja to ne umem
Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao
I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem..."
Autor: Ismail Ramović
