Sijalica je jedva davala dovoljno svjetla da se ljudi razaznaju. Prostorija doma kulture je imala nekih tridesetak kvadrata, i u njoj su bile poređane klupe bez naslona, na kojima se sjedilo.
Vjerovatno nije bila okrečena već nekoliko godina, jer su zidovi bili iste boje kao i drveni pod.
Članovi partije su pristizali u parovima, kako je ko pristizao tako je zauzimao mjesto naspram mjesta gdje su je sjedili rukovodioci partijskog ogranka mjesne zajednice .
Predsjednik je olovkom lupkao po stolu pokazujući nervozu što su pojedinci kasnili. Poslije nekoliko minuta čekanja, Muzafer izgubi strpljenje, pa ustade sa stolice i poče brojati prisutne, stalno naginjući glavu prema papiru koji je stajao ispred njega, na njemu su valjda bila ispisana imena partijskih članova.
Nikako da uhvati kvorum i da ovom historijskom trenutku po zajednicu, otvori sastanak.
Svi članovi su u prostoriju doma nosili sa sobom i svoje navike. Azbit je, to su svi znali, na sastanak dolazio da prespava. Samo što bi sjeo na klupu, naslonio bi se na zid i odmah bi mu glava klonula. Trošile su ga seoske njive na kojima je provodio po čitav dan. Njegova sreća je bila što je bio tih pri snu, pa su ga svi ostavljali da se dobro naspava, od njega nije bilo koristi, ali svakako, ni štete. Samo je jednom, po tome se pamti, ničim neizazvan progovorio.
Pošto se na partijskom sastanku govorilo o svemu i svačemu, a po najmanje o partijskim direktivama, na red je došlo i pitanje krave, koju je napao medvjed, i morala se utvrditi šteta. Na sastanku je, normalno, pozvan i čobanin Ćazim koji je morao da opiše cio događaj.
- Ja sam - govorio je Ćazim - čim sam vidio da medvjed napada kravu, skočio i u nekoliko koraka stigao do njega, podignem ja debeli štap ,pa udri medvjeda! po glavi, tijelu, ama on ni da makne, čak sam se pentrao po njemu da bih ga što jače udarao. Al medvjed ždere kravu ko da nije jeo mjesecima, pa prema tome, ja nisam mogao učiniti ništa više.
Čazim beše slabe građe i niskog rasta, a znalo se da se radi o plašljivom čovjeku pa Azbit tada podiže ruku i, bez da mu daju pravo da govori, započe svoju priču:
-Juče se spustih dole u čaršiju nekim poslom, pa rekoh sebi: idi do ljekara da ti nešto prepiše za reumu. Tamo u domu zdravlja velika gužva, i na moje veliko zaprepašćenje pred vratima sa rendgenskim snimcima gura se u red i medvjed kojeg je čobanin Ćazim pretuko. Kaže da želi da ga tuži zbog nanesenih povreda i povrede časti.
Tada je počelo opšte smijanje, trebalo je nekoliko minuta da se strasti smire i da se ljudi umire, a za to vrijeme Azbit je već utonuo u san.
Sejbit je na sastanka dolazio da rješava imovinske probleme. Ma koja tačka bila na dnevnom redu, on bi prvo to pokrenuo. Svi su njemu nešto zakidali ili otimali. Krali mu voće, sjekli drva, pomjerali međe. U najvećem broju slučajeva žalio se na svoju rodbinu, brata, amidžu ili nekog drugog iz šire familije.
Selim je tu bio da mudro klima glavom, slažući se sa svim što je rečeno.
Neovisno kakva je čija diskusija, i ma koliko diskusije bile oprečne, on bi se okrenuo prema svakom govorniku i davao bi mu podršku iako nije imao pojma o čemu se radi.
Abaz je dolazio na sastanke samo da oponira, ma kako da je prijedlog bio logičan i zdravorazuman on bi izrazio sumnju, ili bi našao neki argument koji je suprotan prijedlogu. Onda su se neki mlađi dosjetili, pa su predlagali nešto što je van svake logike, a on, da bi bio protiv, davao je razumne prijedloge.
Rifat i Daut su na sastanka dolazili da se dobro ispričaju, tražili bi rubna mjesta u prostoriji, a kada bi ga našli i sjeli, onda bi se jedan drugome unijeli u lici i počeli bi da se došaptavaju. Pošto su živjeli na suprotnim stranama sela, pa su se rijetko viđali, sastanak je bio jedinstvena prilika da svoje priče koje su trajale u nedogled, napokon okončaju.
Svi su na sastanku dolazili sa nekim razlogom, ali taj razlog svakako nije bila partija niti njena doktrina niti njeni ciljevi.
I doktrina i dogma te defetizam i oportunizam, avangarda i antagonizam, oligarhija ili birokratija, su svima njima bili potpuno strani i nerazumljivi, pa im nikada nisu davali bilo kakvu važnost. Ovo partijanje su primili sa teretom koji im je neko nametnuo '' odozgo'' i ako već mora neka bude.
Nisu se oni zbog toga mnogo uzbuđivali. Samo su im ponekad oni iz čaršije pravili probleme. Slali su oni mlade kadrove da se kale po seoskim podružnicama. Tako bi na konju dojahao neki član gradskog komiteta da pokaže sve što je naučio u partijskim školama, pričao bi on neke priče koje je samo on razumio i nitko drugi u sali .
Tada su, i samo tada, seoski članovi partije dolazili na vrijeme i svi su po naredbi ćutali i po potrebi aplaudirali.
Daleko od grada i saobraćajnica selo je živjelo svojim životom, koji se nije razlikovao od vremena Turske, pa onda Kraljevine, pa sve do vremena Titove države. Niti ih je neko tjerao da se mijenjaju , a niti su oni htjeli da dođe do bilo kakvih promjena.
Struja je poremetila taj naš sklad, a evo sada i ovaj televizor.
Muzafer je bio izabran na mjesto predsjednika partijske organizacije Saveza komunista baš u vrijeme kada je stigla i struja u selo .
Na to mjesto je postavljen iz velikog zalaganja na prenošenju bandera po vrletima u blizini sela .
Kada se na vratima pojavi Avzo, njemu se lice ozari, hitro se spusti na svoju stolici a odmah zatim ponovo ustade.
Bio je on na mnogo partijskih sastanaka i slušao mnoge govornike, ali nije ni izbliza imao šansu da se nađe za govornicom da bi govorio o tako važnoj temi.
Njegovo mjesto u gradskom komitetu, ali i mjesto ostalih predstavnika partije iz naše mjesne zajednice je bio zadnji red u sali, ili ako je bilo sreće da neko ne dođe na sastanak, onda u pretposljednjem redu.
Njegova šansa je bila njegovo selo i ovaj mali oronuli dom, i tu šansu nije htio da propusti.
Za početak poče kašljucati, to je bio ritual koji je imao za cilj da umiri prisutne, i ako su već preumorni partijci, od silnih radova na polju, jedva čekali da malo odmore, pa ako se ukaže prilika i da malo odrijemaju, za vrijeme sastanka, tu priliku je Azbit obilato koristio.
- Drugovi! - počne on i htjede da doda i drugarice, ali se sjeti da u partiji nema drugarica, pa se zagrcnu i nastavi - ovim otvaram partijski sastanak Saveza komunista naše mjesne zajednice, sa jedinom tačkom dnevnog reda - Televizor!! - tu zastade, osmotri reakciju prisutnih, pa nastavi - Da drugovi, televizor!, kojeg mi dobijamo kao dokaz da nas država nije zaboravila i da misli na nas. On je, drugovi, ako niste znali, prozor u svijet, sa njim ćemo i mi progledati. Neće ovo mjesto zauvjek ostati nerazvijeno i zaostalo. Mračne snage će propustiti mjesto naprednim idejama kojima strijemi naše cjelokupno društvo, a, samim tim, i naše selo. Evo, drugovi, godinu dana pošto je struja stigla u naše selo, stiže nam i televizor.
Tada Muzafer zašuti, sve što reče bijaše u jednom dahu, pa jedva diše i teško stiže do daha. Nikada u životu nije bio pažljivije slušan, sve oči su bile uprte u njega i svi su u njega gledali kao da je kakav duh. Kada se pribra, nastavi dalje:
- Mi se, drugovi, za ovaj događaj moramo pripremiti i moramo da budemo na vrhuncu zadatka, ne smjemo dozvoliti da nam neko prigovori da nismo bili dovoljno budni i da nismo ispunili našu partijsku dužnost.
Muzafer, vidjevši zbunjenost prisutnih, preuze potpunu inicijativu, i ne dade nikakvu mogućnosti da drugi nešto kažu.
-Velim vam, drugovi, ovo je poseban trenutak, stoga moramo da odredimo ljude koji će preuzeti odgovornost da sve teče po planu.
Htio je da ubaci još poneku riječ, koju je slušao na sastancima u gradu, ali nije bio siguran da li će je pravilno izgovoriti pa odustade od te ideje.
- Stoga predlažem ja - nastavi on dalje - da naši najbolji omladinci, naši SKOJ-evci , odu na dan kada televizor dođe u grad, preuzmu televizor i donesu ga u naše selo.
Ima li prijedloga ko će nositi televizor ? –produži Muzafer dalje.
Drugi su definitivno bili zbunjeni sa onim što se dešava, pa su propustili Muzaferu potpunu inicijativu. Za divno čudo, to se do današnjeg dana nije dešavalo, Abaz je ovoga puta bio miran, valjda mu je ova materija bila toliko strana da nije uspio da nađe ni jedan argument koji bi bio ili za ili protiv.
Muzafera je definitivno uhvatila euforija, ne bi ga sada mogli zaustaviti ni čitavi vojni pukovi, on je marširao naprijed, gord, ponosan, samouvjeren i pun samopouzdanja. Na brzinu nabroji pet imena (petog kao rezervu) kojima će pripasti čast da ovaj odgovoran, a i veoma (bukvalno )težak posao odrade.
-Imali drugih prijedloga? - pita on. I dok su se drugi okretali ne bi li našli nekoga ko će nešto reći, on ko iz topa izreče da nema, i da se prijedlog usvaja.
- Ovim se sastanak završava - nastavlja on - i molim vas, o ovome do daljnjeg ni riječi sve dok ne utanačimo tačan datum dolaska televizora.
-Upozoravam vas - opet će on - da poštujete partijsku disciplinu i da o ovome ne pričate po selu.
Tako završi sastanak, i u mimohodu svi napustiše salu i dalje zbunjeni sa onim što se desilo.
Bilo je to na prijelazu između ljeta i jeseni te gospodnje 1970. godine, samo što smo krenuli u školu i pripremali se na opšti juriš po seoskim voćnjacima da malo proredimo njihov rod. Ali te godine oni su sačuvali svoj rod u potpunosti, jer smo mi bili preokupirani domom i onim što se u njemu nalazilo.
Pošto je sastanak bio između akšama i jacije, a između doma i džamije je bilo nekih desetak metara, te se moglo sa nekoliko koraka stići od jedne zgrade do druge, većina članova svrati na jacijski namaz i tu prestade Muzaferova direktiva. Odmah, dok mujezin još nije započeo učenje ezana, razvi se diskusija. I kako ko je pristizao u džamiju, saznade vijest o televizoru. Već ujutru svi u selu su saznali za tu vijest.
Normalno, vijest je stigla i u školu.
Tih dana škola je bila za sve nas samo usputna stanica, u kojoj smo mogli na dugačko i na široko da razglabamo o televizoru. Bile su u našem programu fantastične priče, a da pri tome nikada u svom životu nismo imali prilike da vidimo tu napravu. To je cijeloj priči davalo posebnu draž, jer je naša mašta stvarala izuzetne kreacije koje su prevazilazile i samu snagu televizora.
Za tili čas prođoše nekoliko dana, provedenih u iščekivanju kada će se on pojaviti .
Bilo je destruktivnih pokušaja (tako su govorili oni iz partije) od nekih, koji su tvrdili da od toga nema ništa, a te priče su se munjevito prenosile selom, ali kako su te vijesti stizale, tako su brzo i nestajale.
Mislim da je bio Utorak, kada naša omladinska a i partijska mladalačka elita , ispraćena od partijskog rukovodstva, krenu na put ka čaršiji da preuzme televizor.
Selo je od čaršije bilo udaljeno nekih deset kilometara, a između sela i grada je bila visinska razlika od nekih petsto metara, pa je put bio veoma strm. Nositi televizor konjem je predstavljalo opasnost da ne dođe do kvara, jer je rečeno da se radi o veoma osjetljivom aparatu.
Čim je zvono u rukama kurira zazvonilo kraj časa, svi se učenici iz škole, kao po komandi, sjate na ulaz u selo. Nitko nije ni pomišljao da svrati do kuće da bi jeo ili ostavio školsku torbu.
To bi automatski značilo gubljenje dragocjenog vremena, a i gubljenje dobre pozicije za čekanje. Oni stariji, koji su već završili školu i imali slobodu da napuste samo selo, otišli su na veću udaljenost, da bi među prvima vidjeli tu napravu .
Vrijeme od podneva pa do ikindije nikako da prođe, stomaci već krče, ali niko se ne pomjera sa zauzete pozicije. I ne samo to, nego i niko nista ne priča, svi ćute i sve su oči uprte ka krajnjoj odrednici kuda se vidi put.
Kako je vreme prolazilo, broj onih koji su čekali na početku sela se stalno povećavao. Prvo su pristizale majke koje su nosile hljeb svojoj djeci i, normalno, ostajale pored njih. Onda su pristizali ostali, muškarci svih uzrasta, udate žene sa kolijevkama ispod miške. Do ikindije napravi se špalir i sa lijeve i sa desne strane puta, i svi pomno pratiše kada će se omladinci sa televizorom pojaviti. Muzafer je sa nekoliko njegovih aktivista smjestio nasred puta dajući posljednje instrukcije.
Taman smo svi počeli da gubimo nadu, neko povika iz mase : -Eno ih!
Bilo je do tada nekoliko lažnih uzbuna i nekoliko kolektivnih ustajanja sa trave, kamenja, ili nekih prostirki, ali ovoga puta taj koji je uzviknuo bio je upravu.
Četvorica seoskih junaka je podignutih glava koračalo gordo noseći jedan veliki paket na drvenim nosilima. Kada su se približili masi, dočeka ih veliki aplauz.
Mladići, iako su pokušavali da sakriju umor, jedva su hodali, lica su im bila crvenija od marama koje su žene nosile na glavi. Sa kiselim osmjehom su gledali prema okupljenoj masi i sigurno su u sebi svima nama pominjali rodbinu, a i mi, koji smo ostali bez ručka, nismo im ostali dužni .
Muzafer preuze komandu i pokaza rukom pravac kretanja momcima (kao da momci nisu znali gde je put?!).
Diže se cijela svita u pratnji, pesto- šesto ljudi je išlo za televizorom, da slučajno negdje ne pobjegne.
Niko do tada, a i nikada kasnije, nije imao takav doček.
Dolazili su kasnije u selo mnogi emisari po raznim osnova, ali ni jedan od njih se ne može pohvaliti da je dosego, ni približno, slavu našeg Ambasadora (tako je velikim slovima pisalo ispod ekrana našeg televizora).
Nakon desetak minuta hodanja, kroz glavnu seosku ulicu, narod stade pred zgradom doma. Našim omladinskim herojima pritekoše u pomoć da bi spustili nosila na zemlju. Ni prema najvećem bolesniku se niko nije odnosio sa toliko pažnje kao prema toj napravi.
Tada Muzafer ponovo stupi na scenu, on oštrim glasom naredi da se paket prebaci u unutrašnjost doma. Nekoliko ljudi iz mase se izdvoji i unese televizor unutra, a Avdo zauze svoju poziciju vratara.
Avdo, krupan čovjek, kome je Bog podario samo sirovu snagu i ništa drugo, je bio kamen preko kojeg se nije moglo preći. Kad on stane na vrata tu ti nema prolaza ni po koju cijenu, i tu prestaju sva nadanja.
Prvih mjesec dana on je kod nas djece bio najomraženija ličnost na svijetu.
Toliko je zapravo trebalo vremena da se Avdo pomjeri sa vrata i da ulaz u dom bude slobodan.
Džaba smo mi svakoga dana u popodnevnim satima čekali da mu pažnja popusti, ali to se nikako nije dešavalo, on je čvrsto držao liniju fronta .
Pošto se vrata doma zatvoriše narod se poče razilaziti. Samo su ispred vrata doma ostali oni najuporniji i oni čiji su članovi porodice bili unutar prostorije sa nadom da će preko veze moći ući u prostoriju.
Sve je za Muzafera i njegove partijce bilo savršeno do trenutka kada je trebalo da se televizor pokrene. Niko u sali nije imao pojma kako ta mašina radi i kako se stavlja u pogon.
Posle dugog kruženja oko paketa, kao da se radi o nekom svetilištu, sa ogromnim strahom da nešto ne pokvare, svi prisutni su samo nijemo posmatrali čarobni paket, ali se niko ne usudi da bilo šta dira.
U to vrijeme, najveći dio muškaraca je bio u Makedoniji, radili su na obnovi Skoplja, a jedan dio je bio na radu u Dalmaciji, tek u selu nitko ko bi pokrenuo televizor.
Onda se neko sjeti lokalnog stolara, koji bi morao biti od koristi .
•Išao je Velija u one gradske večernje škole, pa bi morao nešto znati o televizoru- prozbori stidljivo Osman da razbije tišinu.
Muzafer skoči kao da ga je ujela osa, i naredi da se Velija pod hitno dovede u dom.
Osman brzo napusti prostoriju i trčeći ode po stolara.
Da li od uzbuđenja ili nečeg drugog, on i Velija se uopšte nisu razumjeli.
Osman mu je rekao, valjda, da treba nešto da popravi i odmah se vratio u dom.
Velija ne sluteći o čemu se radi ponese sa sobom testeru, čekić i još neki sitan alat i krenu put doma.
Oni koji su sjedili uporno ispred doma, vidjevši Veliju, protumačiše da je aparat pokvaren i da nema fajde čekati ispred, pa polako svi odoše svojim kućama.
Niti od Velije nije bilo nikakve koristi, ništa ti on nije znao o televizoru niti ga je njegova škola imala u to vrijeme.
Potpuno razočarano rukovodstvo napusti objekat i te večeri na trenutak prestade priča o televizoru.
Sutradan, kada su stigli učitelji iz grada, jedan od njih stavi televizor u pogon.
Pošto je program počinjao u četiri popodne, prije nego je došlo vrijeme da se poče emitovati program, rukovodioci napraviše raspored gledanja tokom večeri. U svim kombinacijama koje su bile postavljene nije nigdje bilo mjesta za djecu.
Avdo bi tačno u četiri zauzimao svoje mjesto pred vratima i tu ostajao sve do kraja programa. Svakog bi se sata mijenjale grupe gledalaca, kada bi časovnik otkucao tačno vrijeme, svi bi morali masovno da napuste prostoriju, pa je prvu polovinu emisije gledala jedna grupa, a drugu polovinu, druga grupa.
U osam časova sala je bila rezervisana za članove partije i ostale rukovodioce u selu. Tada je počinjao centralni dnevnik, i samo je seoska elita imala privilegiju da tako važan događaj proprati.
Kada bi spiker progovorio čuveno '' Dobro veće'' nastao bi tajac, a tek ako bi se spomenulo ime Josipa Broza Tita, onda su svi morali da zanijeme.
Onaj koji bi se eventualno nakašljao, ili bi ispustio neki neželjen zvuk, automatski bi pao pod Avdine ruke i bio bi naglavačke izbačen iz prostorije. U tom prvom mjesecu mi dobismo i prvog radnika na televiziji.
Abo, dokoni mladić iz sela, je smislio dobru dosetku kojom je ubijedio neke starce u selu.
Pitaju ga starci, tobož zabrinuti za njegovu sudbinu, šta on to radi, a on im ležerno odgovorao da je zaposlen na televiziji.
Zbunjeni starci, okupljali ispred seoske prodavnice, ponovo bi ga priupitali šta on to radi na televiziji. A on bi njima, mrtav ozbiljan - Šuštim!
-Kako šuštiš?
-Pa kada na televizoru nema slike i prestane program, ja tada nastupam, stalno ponavljam ššššššš!!.
Starci su začuđeno vrtjeli glavama misleći da je to što Abo govori moguće.
Trajalo je to punih mjesec dana, mijenjale su se grupe dan za danom, ali kako je vrijeme prolazilo, sve je bilo manje onih koji su u tačno vrijeme pristizali pred vrata doma.
Gotovo su svi prodefilovali prostorijom doma da bi vidjeli TV, ali moja nena nikako, i ne samo ona, već i mnoge druge nene u selu nisu htjele da čuju za tog šejtana (takvo mu je ime bilo pridjenuto kod starica u našem selu).
Naša nena nije htjela nikada uči u prostoriju gde je on bio smješten.
-Što mi doneste to čudo u kući – govorila je do smrti, a da ga nikada nije vidjela.
Kada bi teškom mukom morala ući u prostoriji gde je bio smješten, okrenula bi glavu u stranu, a lice bi prekrila maramom da joj taj "šejtan"' slučajno ne vidi lice.
Kada je naš televizor proslavio svoj prvi mjesec boravka u našem selu, udalji se Avdo od vrata, završi se napokon njegova misija, i mi smo mogli konačno da vidimo tu čarobnu kutiju.
Od tog trenutka On, a kasnije i njegovi nasljednici postadoše moj nerazdvojni drugovi, godinama sam do besvejesti buljio u njihove ekrane. Sa njima sam provodio nezaboravne noći, družio se do jutra, ostajao danima bez sna. Propuštao svadbe i sahrane.
Vraćao se sa odmora prije vremena, ili krišom napuštao radno mjesto.
Donosili mi nezaboravne trenutke ushićenja, radosti, ali i tuge.
Kada mi nisu išli po volji, histerično sam urlao na moje nerazdvojne prijatelje,ponekad me je nosila pomisao da ih bacim kroz prozor. Ali kada su se kvarili, revnosno sam trčao do majstora da ih što prije popravim.
Nije prošlo ni godinu dana, a moje selo pristigoše drugi televizori, malo po malo svaka kuća dobi po jedan.
Naš prvi televizor, čuveni Ambasador, je poživeo još nekih petnaestak godina, onda pristigoše oni u boji, i on završi neprimjetno na nekom od najbližih seoskih smetlišta.
Autor: Ismail Ramović
