Slatko dijete, blago tebi, ti imaš što danas imati treba cio svijet, zdrav um, ozarenost, milost, dobrotu i lijepu namjeru. A to su ključni čimbenici jednog zdravog i normalnog čovjeka.
Nekada davno, u snovidnoj davnini, živjela su materijalna i duhovna bića: Izgled, Tijelo, Mozak, Ozarenost, Blagostanje, Dobrota a i Namjera. Dođe vrijeme da se ova bića usele u druga bića. Bi im veoma teško i neobično, te krenuše razgovarati. Ponajviše bi čudno Izgledu i Tijelu, pa zapita Izgled Tijela:
- Kako ćeš ti podnijeti tvoju transformaciju, u svih onih raznolikih manifestacija živih bića?!
- I zapravo ti Tijelo, da li ćeš uopšte biti, ono što jesi, i šta doista si?!
- Na to se Tijelo nasmiješi Izgledu i odgovori:
- Vidi ja ću biti jedinstvo, u mnoštvom manifestacija živih bića, a to da li ću uopće biti i kakvo ću biti, lahko je saznati!
- Na to se izgled iznenadi, i znatiželjno nastavi razgovor: - a molim te objasni mi kako to?
- Vidi, svako živo biće u koje ću ja stanovati, oslikat će se u drugim predmetima, i tako će doznati svoje Tijelo, odnosno Izgled istoga.
- Ti predmeti će biti: oka ostalih, stakla, ogledala, voda....
- Dali to znači da ćemo mi biti susjedi ili...?!
- Ne, mi ćemo stanovati u ista bića, tako da ću Ja biti Ti a Ti oslikani Ja u drugim bićima!
Na to Izgled duboko uzdahnu, i sav sjeda, nemade šta dalje upitati brata svoga Tijela. U se' prošapće slijedeće:
A ja pomislih, da sam jedinstven,
Da ću biti samotan,
Ništa ne razumijem,
Kako mogu biti drugi, a drugi biti istovremeno ja.
I tako bi dato Tijelu i Izgledu stanovati u gotovo sva živa bića: u ljudima, anđelima, demonima, životinjama, biljkama...
Jednoga se dana, lijepa mlada djevojčica približila jednom potočiću, u njemu je promatrala kako tiho bruji čista voda. Sjela je kraj hlada jednog hrasta, slušala je zvižduk jedne malene ptice, i brujanje one vode. Mala djevojčica se prisjetila nekih stihova, i krenula pjevati:
Sunce moje što me griješ,
I ti potočiću što mi smiraj daruješ,
Divno li je hrastu lijepi,
Što me hladom ti prekrivaš,
Zvižduče ptice, dođite na me' sletite,
Da vas moja malena ruka miluje.
Pa se djevojčica približi vodi, da umije glatke obraze svoje. Kadli u to Izgled vidje sebe, ili ugleda Tijelo te djevojčice. Sav se zbuni, ne znade, da li je to on ili Tijelo te djevojčice. Na to mu se Tijelo javi:
- Izgledu brate moj, u to što ti gledaš to je tijelo djevojčice, to sam zapravo ja.
- A ono što ti vidiš oslikano u tu čistu vodu, to je slika moja u tebi, dakle to si ti.
- Ti si ono kako ja budem oslikan u drugim predmetima.
Nakon kratkog vremena, odluči ta lijepa djevojčica da ubere koji sviježi cvijet te se polahko uputiti svojoj kući. Tako i uradi. Na putu k svojoj kući, ubra pet cvijeta, dva bijela, jedan žut, jedan crven i jedan ružičasti.
U sebe prošaputa slijedeće:
- Moja majka voli bijeli cvijet, premda sam joj ubrala dva, to služi kao simbolika moje veze s njom, jedan cvijet je moje maleno srce, a drugi cvijet je veliko srce moje majke. Onaj žut cvijet dat ću mojoj učiteljici, ona doista zna biti ljubomorna, a onog crvenog... i onog ružičastog kome li njih da dam. A, znam, kad odrastem crven ću dati... uh, pa vjerovatno, mom srodnom srcu, a onaj ružičasti sačuvat ću ga se, jer ja volim tu boju!
Kadli, ona lijepa djevojčica se probudi, začuđena, pogleda svoje lice u staklo prozorčića svoje sobice, i prošapta: - pa zar sam ja to sanjala?!
Potom ustade i ugleda se u svoje ogledalce. Uh...!!! Da, to je samo jedan san, kao da sam na njim motrila kraj mog staklenog prozorčića, kroz koga je mjesečina slala osmijehe mome licu! Uh...! - kad bi samo bilo stvarnost!
Na to neko pokuca na vratima, bi to njena majka, kao da je čula šapat svoje djevojčice, uđe u sobicu i vidje svoju kćerkicu zbunjenu, pa se uplaši, dok se djevojčica sjećala onih bijelih cvjetova, koje je ubrala za svoju majku, ništa joj ne preostade osim da skoči svojoj majci u zagrljaj, i poljubi je.
Njena se majka sasvim zbuni, ne bi joj ništa jasno, poljubi svoju djevojčicu, iziđe iz sobice, i poželi joj lijepe snove!
Curici bi teško, i sva tužna, što sva ona ljepota bi njeno snoviđenje!
U tom trenutku se istovremeno pojaviše: Mozak, Ozarenost, Blagostanje, Dobrota i Namjera, kako bi je utješili!
Mozak joj reče: - Drago dijete, ne budi tužno, ja sam te odveo u tvoj lijepi san!
Ozarenost joj reče: - Ne, ne, nikako ne smiješ biti tužna, budi radosna jer si puna ljubavi!
Na to se javiše Dobrota i Namjera i jednoglasno uzvikaše: - O da!!! Da, blago dijete, blago li si tvojoj duši, u te' smo se mi sva nematerijalna bića okupili, i drage volje poželjeli stanovati u te'.
Ostade još Blagostanje da nije do sad ništa progovorilo, pa drhtećim glasom izreče:
- Slatko dijete, blago tebi, ti imaš što danas imati treba cio svijet, zdrav um, ozarenost, milost, dobrotu i lijepu namjeru. A to su ključni čimbenici jednog zdravog i normalnog čovjeka. Nemoj da te obmanjuje razgovor između Tijela i Izgleda, jer je u lijepom duhu, Tijelo i Izgled nevažan čimbenik. Jedino time što ti imaš ja se mogu poboljšati, u jednom društvu. Sada ponovo sklopi svoje lijepe okice, nastavi svoj lijepi san, a kad budeš odrasla, sprovedi ga u javi, u svakom svom životnom postupku!
