Moj život je niz uzastopnih vrtoglavica, koje prolaze samo kada mi se desi nešto izuzetno lijepo, kada pišem, ili, ako čitam neku knjigu koja me povuče u svoj solarni sistem i odvoji od onih uobičajenih stanja sukcesivne vrtoglavice!
Čitajući novi roman Muhameda Mahmutovića, primijetio sam kako se moja vrtoglavica polako smiruje, slike zaustavljaju a pred mojim očima sve postepeno dolazi na svoje mjesto. “Evo još jedne dobre knjige!” – kažem sebi i produžujem da čitam. “Evo jedne spasonosne knjige!” ponovim istu, ovaj put nešto malo izmijenjenu i preciziranu ocjenu, jer mi ova knjiga zaista donosi spas od hroničnog vertigo stanja.
Mi, valjda, sanjamo i kada nam se čini da smo na čvrstom tlu jave! Ovo tumačenje mi se čini više nego vjerovatno. Znamo to svi po tome što kada radimo ono što volimo (ja, kao što sam već rekao, sebi najbolje dođem dok pišem), kada nas zdrma neki osmjeh, ili čak i samo sjećanje na neki takav, izuzetan osmjeh, mi se trgnemo, prenemo se, i to ne kao iz sna, nego upravo: iz sna!
I za trenutak, svijet vidimo jasnije nego do tada i shvatimo da je vrtoglavica normalno stanje svakodnevne prazne jave, jave u kojoj nas nije obuzela radost, ni duboko potresao istinski zanos, ukratko, jave koja protiče pokraj nas, kao kada promiče pejsaž kroz prozor zahuktalog voza! Život nas nosi kao zahuktali voz, i sve što vidimo, prolazi nam pred očima, i ostaje nam nedohvatno. Iznenadni i snažni doživljaji ljepote i autentičnog života, poremete tu pokretnu traku što nam promiče pred očima, kao kada voz iznenada zastane. I tek tada, ako to potraje, svijet se zaustavi, vrtoglavica prođe, a mi dobijemo priliku da se napijemo vode sa česme na peronu, da razmijenimo koju ljudsku riječ sa čovjekom na klupi, iako su, do maloprije, i taj peron, i ova česma, i ovaj čovjek s kojim pričamo, bili samo mrlja rasplinuta u kretanju.
Da je život san, znali su Dekart i Šopenhauer, Himeneš i Kalderon, Vergilij i Šekspir, da se prisjetimo samo ovih nekoliko najpoznatijih imena. Ali, oni su znali da je život san, upravo zato što su iz tog privida života, života-sna, svi oni znali iskoračiti. Što su se budili! Svojim knjigama, i knjigama svojih pravih sabesjednika, svi su oni otkrili onu crveno obojenu ručku kočnice u vozu – Povuci u slučaju opasnosti! – i tako zaustavljali onaj voz koji ih je uljuljkivao u san i odnosio ih iz sopstvenog života!
Muhamed Mahmutović se bez ikakve sumnje, odranije pridružio onima koji su otkrili crveno obojenu kočnicu života-voza. Knjigom “Pacijenti” on je povukao, svom snagom, tu kočnicu. Voz privida, obmana, ideoloških floskula i laži, kojim svakodnevno putujemo, i svijet za koji mislimo da je pravi, a koji nam bukvalno prolazi pred očima i dok čitamo novine, i dok sjedimo pred TV ekranima i slušamo vijesti, i dok se prepuštamo uljuljkivanju bulumente komentatora mudroseraca, plaćenih da nas održe u tom letargičnom snu – odjednom je stao! Mnoge torbe i koferi, popadaće; mnogi će putnici zaraditi čvorugu ili modricu, kada pročitaju ovu knjigu. Ali će ih, koliko god to zvučalo paradoksalno, upravo ova knjiga o snu i istoriji, probuditi iz letargije i prekinuti im lažnu sigurnost svakodnevno proizvođenog sna, podmetnuog kao život!
Ono što dramski paradoks ovog romana dodatno naglašava, jeste književno neosporna činjenica da je upravo osnovna tema ove knjige, dakle san, efektno naglašen kroz nekoliko detaljno ispričanih snova glavnih junaka ove knjige, ujedno ona najsnažnija poluga kočnice koja zaustavlja voz i pod čijim dejstvom priča izlazi iz sna: Osveta! Centralni lik, Omer u san mu neprestano dolazi njegov brat Salih, kog je mučki ubio njihov najbolji “prijatelj” Ljuban, iz mirnih dana, srpski četnik u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Po pravilu ti su snovi izuzetno uvjerljivi, realniji od jave, a dva ili tri takva sna određuju ključne Omerove odluke, od životne važnosti i za njega i za njegovu suprugu Senadu i njihovu djecu.
Tako Mahmutović realizuje svoju prvu alhemijsku transmutaciju; snom budi iz jave! Uvođenjem sna priziva javu. I na kraju, dobija efektno realizovano stanje pune koncentracije realnog života, umjesto onog stanja prazne jave, u kakvom i stvarnim ljudima, kao i većini književnih likova savremenih autora, protiče ono što se samo naziva život.
Ali ovdje ne završava alhemičarsko umijeće Mahmutovića pisca. Kao što je tamo snom dozvao javu, tako se sada poduhvata jednog ne manje teškog zadatka: da sadašnjost učini shvatljivom ne kroz neposrednu faktografski organizovanu deskripciju onoga što se dešava, nego preko detaljnih istorijskih ekskursa. Sadašnjost kakva nam se ukazuje i kakva nam se, svim medijskim sredstvima namjerno pokazuje kao puna istina, zapravo je laž, iluzija i obmana, prikrivana i kamuflirana ideološki fabrikovanim mitologemima. Tek prodor u istoriju, koji u nekoliko navrata uvjerljivo realizuje Omer tumačeći svom najboljem prijatelju Crnom, aspekte i zbivanja koji sadašnjost čine teško razumljivom, razotkriva njenu mistificiranu sadržinu. Istorija, kao ono što više nije, otkriva istinu sadašnjosti, kao onoga što sada jeste! Ako je prvi postupak predstavljao čin razbuđivanja snom, ovaj drugi se s pravom može nazvati postupkom rastajivanja sadašnjosti istorijom.
Postavljena na ova dva metodološki inovativna književna temelja, priča koju nam donosi Muhamed Mahmutović u ovom svom najnovijem romanu, dobija čvrstu armaturu a relacije kako glavniih tako i sporednih likova, organizuje se logično i psihološki uvjerljivo. Crni, koji je bosanski katolik, iako mu ime ni jednog trenutka nije spomenuto, ima dugu ljubavnu vezu sa Edinom, koju njeni roditelji ne odobravaju, a ona, iako voli Crnog, iz jednako čvrstih predrasuda kao i njezini roditelji, odbija da se vjenča s njim.
Rođenje Selme ne mijenja ništa suštinsko u njihovom odnosu. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Edina i njena kćerka Selma, evakuišu se u Sloveniju. Tu, u banalnoj sabraćajnoj nesreći, pogine Edina, i odmah po završetku rata, Crni preuzima na sebe njezino starateljstvo i s njom odlazi u Švedsku. Njegova priča dobija tragičan, a zatim i fatalan ishod. Najprije, otkriva se da Crni boluje od kancera u završnom stadijumu. Zatim, dolazi i zahtjev od momka s kojim se Edina zabavljala prije Crnoga, za DNK testom za utvrđivanje očinstva.
Senada, Omerova supruga je emigrirala u Švedsku sa njihovo dvoje djece. Tu, iz života koji se ne može razgraničiti od bunila nalik snu, budi sebe kroz pisma svojoj prijateljici Zilhi, koju je brutalna agresija na Bosnu i Hercegovinu, otjerala, zajedno sa djecom, čak do daleke Malezije, kao i kroz povremene razgovore sa mužem Omerom.
Omer je ušao u doba velikih iskušenja, i to po svim osnovima. Od svakodnevnih borbi za odbranu Sarajeva od srpskih četnika, na brdu Žuč, preko dugih razgovora sa Crnim, svojim najboljim prijateljem, košmarno stvarnih susreta u snovima sa svojim ubijenim bratom Salihom, koji Omera opominje na oprez, ali i vapi za osvetom, ukazujući, iz svijeta smrti i kroz Omerove snove, da je ubica njihov predratni prijatlej i komšija Ljuban, Omer nema ni trenutak mira ni predaha. I u emotivnom životu, njega potresa kratka veza sa Jasminom, kao i krajnje ominozan, neobjašnjiv
susret na aerodromu sa Izabelom...
Tragajući za Ljubanom, bivši obavještajac Omer, pod lažnim imenom Ratko, uspjeva da se inflitrira u najuži krug ekstremno desničarskih anti-islamskih krugova Evrope, pa tako dospijeva i u jedan kružok na Fruškoj Gori, kojim rukovodi ludi psihijatar Dabić, zapravo prerušeni Radovan Karadžić. Među pacijentima ludog psihijatra Radovana Karadžića (otuda i naslov ovog romana), između ostalih realnih likova evropskih anti-semitskih i anti-islamskih ektremista, na ovaj kružok dolazi i A. Behring Breivik, psihopata koji će, nešto kasnije, pobiti gotovo stotinu svojih sugrađana u Norveškoj.
Kroz sva ova iskušenja, Omer prolazi bezbjedno i konačno nalazi trag Ljubanu, ubici svog brata, koji ga kroz snove i vodi i opominje na skrivene opasnosti. Podnaslov “Sanjam li?“, poglavlja koje razriješava misteriju Ljubanovog mjesta skrivanja od Omera, od kog svo vrijeme bježi jer zna da ga Omer slijedi, direktno je ponovljena, kroz retoričko pitanje, čuvena afrimativna tvrdnja Kalderona:“Život je san!“ I upravo ovaj trenutak je savršeno odabran; jer tu, kroz otkriće Ljubanovog skrovišta, Omer se konačno i potpuno budi iz dugih košmara, snoviđenja, delirijmumskih priviđenja.
Više nego koincidencija je i činjenica da naslov prethodnog poglavlja, koji glasi “Bog će suditi svima“, mot a mot, dakle doslovno, ponavlja poslednju repliku Odoarda, oca Emilije Galoti, u jednoj od najpoznatijih drama Lesinga, Emilija Galoti. Tako se onaj univerzalni humanistički kontekst, formulisan u evropskom Prosvjetiteljstvu, potvrđuje kao imanentna etička pozicija islamske tradicije Bošnjaka, koja seže u najdublju prošlost i osvjetljava suštinu njihovog moralnog integriteta.
Iako kratak po obimu, ovaj roman Muhameda Mahmutovića svojom koncentrisanom narativnom energijom i metodološkim konrapunktom sna, jave, istorije i sadašnjosti, predstavlja dragocjenu i uvjerljivo ispričanu povijest o buđenju i samospoznaji Bošnjaka danas!
Prof.dr. Ferid Muhić, filozof
Predsjednik Bošnjačke Akademije Nauka i Umjetnosti /BANU/
