Slavni filmski reditelj poznat po angažiranim i provokativnim dokumetarcima govori o Dokufestu, atmosferi u Prizrenu, interesu publike i očekuje da će festival opstati i da će biti sve prisutniji u kulturnom životu i Kosova i grada.

Žilnika smatraju najupornijim i najtvrdoglavijim redateljem, koji ni po koju cijenu nije u svojoj karijeri odustao od namjere da u svojim filmovima kritikuje politički sistem, kako nekadašnji komunistički, tako i današnji postkomunistički. Njegovi roditelji porijeklom su Slovenci, otac Konrad je narodni heroj kojeg su 1944. ubili četnici u blizini Niša, dok su mu majku Milicu u ratu ubili Nijemci, tako da je odrastao isprva u logoru, a poslije s djedom i bakom.

Već na početku redateljske karijere filmom “Rani radovi“ pobjeđuje na filmskom festivalu u Berlinu, ali kako je film bio kritika socijalističke revolucije, brzo je završio u bunkeru. Tih godina kritizirani su svi redatelji tzv. “crnog vala“ jugoslavenske kinematografije pa je 1972. Žilnik emigrirao u Njemačku. I ondje se nakon nekoliko godina našao na udaru vlasti nakon filma “Raj“ koji je asocirao na nikad razjašnjena ubojstva terorističkog dvojca Ulrike Meinhof i Andreasa Baadera u zatvoru te se zbog “neregularnih papira“ potkraj 70-ih morao vratiti u Jugoslaviju. Osamdesetih radi na televiziji a 1994. njegov dokumentarac “Tito drugi put među Srbima“ postao je videohit. Nakon toga Žilnik se počeo baviti temom nove Europe, o čemu je snimio nekoliko iznimno zanimljivih i provokativnih dokumentarnih filmova.