I danas iznenađuju svijet svojim postojanjem

Fenomen Virdžine, žene koja po svom izgledu i ponašanju liči na muškarca, pije, puši, ostaje neudata, a nerijetko spremna je i da potegne oružje, do danas se održao samo u Albanskoj Malesiji - sjeveru Albanije, ali i na najjužnijem dijelu Crne Gore, kao i na Kosovu.

Riječ je o ženama koje uživaju sva prava muškaraca, donose važne odluke i jednake su u plemenu sa ostalim muškarcima, dok prema ostalim ženama, kao i u porodici stvaraju distancu kao da su stvarno odjednom postajale muškarci.

Izučavajući ovaj fenomen ili pojavu nastalu u davna vremena kada je život na sjeveru Albanije bio regulisan "kanonom" Leke Dukagjinija (vladao do 1410. do 1481), britanski albanolog Antonija Jung u svojoj knjizi "Žene koje su postale muškarci", sinoć predstavljenoj u Tirani, kaže da su virdžine živjele u vrijeme kada je muškarac bio ne samo stub kuće već i njen gospodar.

Kuća bez muškarca je, naime, bila osuđena na propadanje kao nepoželjna i zato, ako muškarca u kući već nije bilo, trebalo ga je, kaže, napraviti...



Virdžine su postajale i djevojke koje su da po svaku cijenu željele da izbjegnu brak sa nekim kome su bile davno obećane, pošto je odbijanje udaje u tim okolnostima i dan danas jak razlog za krvnu osvetu, isto kao što je i sklapanje braka među porodicama koje su u krvnoj zavadi način za "pomirenje krvi".

Ipak je, tvrdi Jungova, mnogo češći razlog preuzimanja muške uloge potreba za nasljednikom i "glavom porodice" u slučajevima kada u porodici nije bilo muškaraca ili muškarac nije bio spreman da preuzme svoju ulogu.

Polaganjem zakletve da će se u budućnosti ponašati kao muškarac kod vridžina sve počinje da se mijenja i one prestaju da imaju bilo šta više zajedničko sa ženama.

"One zastrašujuće počinju da izgledaju kao muškarci ne samo po načinu oblačenja već i po pokretima i ukupnom ponašanju", napisala je Jungova u svojoj knjizi bogato ilustrovanom fotografijama posljednjih albanskih virdžina.

Inače, Jungova je prvi put posjetila sjever Albanije 1989. godine, kada je sprovela i svoja prva istraživanja, a o virdžinama je prvi put, kaže, čitala u knjizi Edit Darham.
 
Ona je, kako prenose albanski mediji, podsjetila da je putnicima sa zapada, koji su u to vrijeme odlazili u Albaniju, bilo dozvoljeno putovanje samo pod strogim nadzorom.

Jungova tvrdi da je svijet iznenađen postojanjem virdžina i u ovom savremenom vremenu, kao i da ni svi Albanci danas ne znaju za taj fenomen duboko ukorijenjen u albansku kulturu i društvo, posebno u siromašnim krajevima sjevera te zemlje, i zato je, kaže, njen naum bio da ga zabilježi.

Prema njenom istraživanju način oblačenja čini osnovu podjele polova u jednom duboko patrijarhalnom društvu, odnosno izbor odjeće odražava specifičan socio-ekonomski sistem u Albanskoj Malesiji ali i u nekim drugim oblastima Balkana.

"Ekonomski faktor je izuzetno važan u patrijarhalnom društvu u kome u ženine obaveze spada i preuzimanje uloge muškarca u vođenju porodice u slučajevima kada nema muškaraca. Te žene, isto kao i muškarci su spremne da uzmu i oružje radi očuvanja časti porodice ili radi krvne osvete", kaže Jungova.

Ona objašnjava da se polni identitet ne vezuje obavezno sa seksualnim opredjeljenjem, o čemu se u područjima u kojima žive virdžine ne govori otvoreno.
 
Kada žena pod tim uslovima, specifičnim za njenu zemlju preuzme ulogu muškarca, često dobrovoljno, to ne samo što je dobrodošlo i vrlo pohvalno u njenom okruženju, već za sobom povlači i jedan daleko bolji život, tvrdi ova britanka.

"Iako neko na tu zakletvu gleda kao na žrtvu, smisao svega je suprotan u društvu u kome se ponašanje, koje za sobom povlači dobrobit porodice, smatra krajnje pozitivnim tako da ženina žrtva time što postaje muškarac podiže njen značaj i samosvijest", navela je Jungova.



Fenomen

Fenomen virdžina – ženske djece koja na zahtjev roditelja ili šire zajednice preuzimaju ulogu muškarca, zavetujući se na celibat, jedinstvena je pojava u svijetu, vezana isključivo za oblast sjeverne Crne Gore, Kosova i sjeverne Albanije.
 
Nazivane su još i tobelije (od turske riječi tobe – zavet), ostajnice ili zavetovane djevojke, a bilo ih je kod pravoslavaca, katolika i muslimana. Za posljednjih 200 godina zabilježeno je nešto više od 150 takvih slučajeva. U današnje vrijeme, pak, virdžine su pred nestajanjem.

"Gledano iz sadašnje perspektive, ova pojava djeluje surovo, pa se često insistira kako virdžine nešto žrtvuju, naročito ženskost. Međutim, njima nije bilo ništa gore ni bolje nego većini osoba iz tog miljea, u bilo kojoj ulozi da se nalaze. Činjenica je i da su u tim društvima, u kojima se na žene gledalo kao na "vreće za nošenje stvari", one uživale praktično isto poštovanje i prava kao muškarci.



Zavetovanje

Osim u slučajevima kada u porodici nema muške djece, djevojke su se zavetovale na celibat i preuzimale ulogu muškarca i zbog nedostatka odraslih muškaraca, dok ne stasa neko od mlađih muških članova porodice (mlađi brat ili bratanac); zato što se muški članovi njihove porodice nalaze pod prijetnjom krvne osvete, zbog čega su prinuđeni da ostanu u kućnom pritvoru i ne mogu da obavljaju svoje uobičajene aktivnosti, kao i da bi raskinule veridbu (u tradicionalnoj kulturi Albanaca, zahtjev za raskidanje veridbe je legitiman povod za krvnu osvetu, ukoliko dolazi sa ženske strane), a bilo je i razvedenih žena koje su se zavetovale da se neće više udavati. Ovo "promenjivanje spolom" tradicionalno je bilo ozvaničeno uzimanjem muškog imena, odsjecanjem kose, nošenjem muške odjeće i oružja i sticanjem većine muških povlastica u privatnom i javnom životu.
 
Zavet na celibat je, inače, bio privremen ili trajan, zavisno od situacije, i davao se javno ili u krugu "zainteresovanih" porodica, u par slučajeva i pod okriljem katoličke crkve. Kršenje tog zaveta po pravilu je imalo dramatične posljedice: početkom 20. vijeka, zato što je izvesna virdžina ostala u drugom stanju, pokrenut je lanac krvnih osveta, u kojem je, prije "umira" krvi, ubijeno oko 70 muškaraca iz tri bratstva (najvjerovatnije virdžininog, njenog pokojnog vjerenika i oca djeteta).

"Mada u historijskoj građi postoji samo jedan primjer da su djevojke odbijale da preuzmu ulogu muškarca, sigurno je bilo i takvih slučajeva. Takođe, neke savremene virdžine su bile izložene izvesnoj osudi. S tim u vezi, izvesno je da su one u tradicionalnom društvu bile prihvaćene kao muškarci samo ako su dovoljno ubjedljivo na tome insistirale.
 
Kako su nastale

Mišljenja naučnika o tome kada je ustanovljena praksa virdžina razlikuju se. Neki smatraju da porijeklo ove pojave seže do prahistorije, dok drugi vjeruju da je riječ o novovjekovnom fenomenu. Neki misle da je pojava virdžina plod tranzicije iz rodovskog u građansko društvo, koja se, naročito u Crnoj Gori, može pratiti već od kraja 18. i početka 19. vijeka.

Prema njegovim riječima, u patrijarhalnom tradicionalnom društvu, gdje je konstitutivna samo muška linija, "nuklearna porodica" koju čine roditelji i djeca, nebitna je na socijalnom planu. Ključne vrijednosti, poput materijalne i duhovne imovine, ne postoje kao lična ili porodična svojina, već pripadaju zajednici muških srodnika po muškoj liniji.

Ako u tom sistemu neko nije imao muškog nasljednika, to nije bio problem, jer je postojao čitav niz muških srodnika koji su, prema običajnom pravu, bili legitimni nasljednici. "Strukturalna greška” ovog sistema aktivira se tek kada bliskost članova uže porodice, bez obzira na pol, postane važnija od principa muške rodovske solidarnosti – kada su sestra ili ćerka bliži nego brat od strica.

Tada se fikcija produženja muške loze ostvaruje simboličkim pretvaranjem ženskog djeteta u muškarca i zavetovanjem na celibat, kako čitava konstrukcija ne bi bila razorena eventualnim rođenjem djeteta "tuđe krvi".

Običajnim pravom nije bio kodifikovan način kako treba postupati kada porodica nema muškog nasljednika, pa se sve rješavalo od slučaja do slučaja. Bez obzira na to, fenomen virdžina ubjedljivo svjedoči da žena, ipak, može biti uspješan muškarac.