Sumnjiva iznenadna smrt

Nekadašnji lider Jugoslovenske muslimanske organizacije je za nepuno desetljeće političkog rada postao vodeća ličnost među Bošnjacima.

Dolaskom Austro-Ugarske na teritoriju Bosne i Hercegovine započeo je niz društvenih i političkih promjena. Stav bošnjačkih političara prema vlasti mijenjao se u zavisnosti od trenutnih političkih okolnosti, pa je tako u početku grupa istaknutih bošnjačkih intelektualaca, predvođena Šerifom Arnautovićem, zastupala ideju o autonomiji Bosne i Hercegovine u sastavu Osmanskog carstva, da bi, uslijed njenog slabljenja u periodu Balkanskih ratova, ova grupa promijenila stavove. Arnautović, kao jedan od istaknutih bošnjačkih lidera u tom periodu, i dalje je zastupao ideju o autonomiji Bosne i Hercegovine, ali sada u okvirima Austro-Ugarske.
Nasuprot "starijoj" bošnjačkoj političkoj struji, kojoj je pripadao Arnautović, nalazili su se mlađi intelektualci koji su obrazovanje stekli van Bosne i Hercegovine. Među njima se isticao Mehmed Spaho, budući lider Jugoslovenske muslimanske organizacije, najveće bošnjačke političke opcije između dva svjetska rata. Profesor Husnija Kamberović, autor knjige Mehmed Spaho: (1883-1939): politička biografija, ističe kako je Spaho, još kao član Gradskog vijeća Sarajeva, nagovijestio da će postati vodeća politička ličnost kod Bošnjaka, ali da put kojim je išao ovaj istaknuti intelektualac nije bio nimalo lak.

Mudro gradio političku karijeru

"Tačno je da je Mehmed Spaho početkom 20. stoljeća pripadao mlađoj političkoj struji među muslimanima, odnosno grupi mladih ljudi koji su stekli obrazovanje na evropskim univerzitetima (Halid-beg Hrasnica, Esad Kulović i još neki) i koja je svoj politički razvoj počinjala suprotstavljajući se starijoj struji muslimanskih političara (Šerif Arnautović, Fehim Ćurčić, Mustaj-beg Halilbašić). Taj hod nije bio nimalo jednostavan, a Spaho je već na početku tog puta pokazao da se veoma dobro razumije u politiku. Čim je početkom 1914. godine ušao u Gradsko vijeće Sarajeva, počeo je držati vatrene govore, u kojima se zalagao za interese običnih ljudi i rješavanje njihovih svakodnevnih problema, čime je sticao popularnost u narodu. S druge strane je otvoreno iskazivao patriotizam i odanost najprije Habsburškoj monarhiji (Spahini protivnici su čak dobro primijetili da je u pitanju bio 'spekulativni patriotizam'), a potom i novoj, jugoslavenskoj državi poslije 1918. godine. Spaho je postepeno, ali mudro gradio političku karijeru i u roku kraćem od jedne decenije političkog rada postao vodeća ličnost među Bošnjacima", napominje Kamberović.
Iako je mlađa politička struja, predvođena Spahom, podržala ulazak Bosne i Hercegovine u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Bošnjaci su se našli u veoma nepovoljnoj poziciji. Pljačkanje, nasilje i drugi vidovi segregacije bili su sve učestaliji. Takva situacija zahtijevala je političko organiziranje Bošnjaka, koji su se opravdano počeli bojati za svoj opstanak u novoj državi.
"Položaj Bošnjaka u Kraljevini SHS je bio određen njihovim slabim sudjelovanjem u procesu stvaranja Jugoslavije. Iako su podržali sam čin stvaranja nove države, uključujući i pozitivan stav reisu-l-uleme Džemaludina ef. Čauševića, muslimani, a posebno zemljoposjednici, bili su prvih nekoliko mjeseci izloženi nasilju, pljačkama i općenito stavljeni su u poziciju u kojoj je ugrožen njihov fizički opstanak i vjerske slobode. Ta nesređena situacija otvarala je prostor za politička djelovanja, a Spaho je to odlično iskoristio: ušao je u Jugoslovensku muslimansku organizaciju, vrlo brzo postao je ministar i faktički ključna politička ličnost, ne samo među muslimanima, nego se bez njega nisu mogla rješavati gotovo nikakva sporna pitanja u Bosni i Hercegovini. Taktizirao je između centralne vlasti u Beogradu i organizirane opozicije u Zagrebu, između [Nikole] Pašića i [Stjepana] Radića, između centralizma i federalizma, i u svemu tome tražio načina da realizira dva temeljna cilja svog političkog djelovanja: očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine te očuvanje autonomije Islamske zajednice i njenih institucija", naglašava Kamberović.

'Paša od Bosne'

Za vrijeme Šestojanuarske diktature 1929. godine Spaho se privremeno povukao iz politike. Tokom trajanja ovog vanrednog stanja u Kraljevini SHS Spaho se bavio filatelijom, a povremeno se susretao s političkim istomišljenicima, što je bilo pod prismotrom tadašnjih vlasti. Kada se situacija u bivšoj državi počela ponovo stabilizirati, Spaho se uključio u političke procese, a njegova borba za Bosnu i Hercegovinu bila je sve aktivnija. Zbog svojih istupa i stavova, kraće vrijeme je proveo u zatvoru, zajedno s političkim istomišljenikom Halidom Hrasnicom.
"Nakon slaloma između vlasti i opozicije, Spaho se poslije 1929. godine faktički povukao izvan politike, ali bi se moglo reći da je u doba diktature bio bliži opoziciji nego vladajućim strukturama. Mada postoje neki pokazatelji da je bio spreman podržati i novi režim diktature, očito je Milan Srškić, Spahin vatreni protivnik i jedan od ključnih političara u doba diktature, presudno utjecao na to da od 1929. do 1932. godine Spaho bude izvan političke arene. Kada se djelimično početkom 1932. godine aktivirao, obznanjujući 'Spahine punktacije', koje su označile početak šireg masovnijeg buđenja u Bosni i Hercegovini, završio je u zatvoru. To je samo ojačalo Spahin politički ugled i utjecaj među muslimanima. Bio je vođa Bošnjaka u razdoblju između dva svjetska rata. Dugo godina je vodio političku stranku - Jugoslovensku muslimansku organizaciju, koja je na svim izborima dobivala gotovo sve muslimanske glasove. Njegovi politički protivnici, koji su na historijskoj sceni bili u doba diktature, vrlo brzo su nestali iz političke arene. Spaho je uporno gradio svoju karijeru, pa su ga neki čak počeli zvati 'paša od Bosne', jer se u Bosni i Hercegovini ništa nije mogli riješiti bez Spahinog stava", konstantira Kamberović.

Prirodna smrt ili ubistvo

Spahina iznenadna smrt izazvala je mnogo polemika u javnosti. Njegov utjecaj među Bošnjacima jedan je od razloga zbog kojeg se u javnosti pretpostavlja da je ubijen. Ipak, Kamberović nije pobornik teorija zavjere, nego je bliži tezi o Spahinoj prirodnoj smrti.
"Postoje različite interpretacije, ali nisam pristaša teorije zavjere i bliži sam tezi da je riječ o prirodnoj smrti, nego ubistvu. Tačno je da se on suprotstavljao načinu na koji je sporazumom [Dragiša] Cvetković - [Vladko] Maček rješavan hrvatsko-srpski nesporazum, ali po mom mišljenju, Spahina snaga u jugoslavenskim okvirima nije bila takva da bi on mogao zaustaviti taj sporazum, niti je njegova odlučnost da se taj sporazum onemogući bila toliko snažna da bi jedino rješenje bila njegova likvidacija. Prije će biti da se sve poklopilo s njegovim slabim zdravljem i srce jednostavno nije više izdržalo. Njegovih 56 godina života nije puno, ali 25 godina aktivnog bavljenja politikom u tako teškom i izazovnom vremenu sigurno je moralo ostaviti traga na njegovo zdravlje", zaključio je Kamberović.