Jonus Hodža je rođen 5. januara 1963. godine u Restelici kod Dragaša. Svoje djetinstvo, kao jedno od šestero djece oca Mahmuda i majke Mejreme, proveo je u Makedoniji (od 1965. do 1979. godine). U to vrijeme, kao i većina iz Gore, i oni su se bavili poslastičarskim zanatom i ugostiteljstvom.
Ipak, vratili su se u Prizren. Od 1979. pa sve do 1998. godine, Jonus je, sa svoja dva brata Biljalom i Bumedijanom, predvodio ćevabdžinicu „Adana“, najprije kod autobuske stanice, a kasnije kod pijace Ćuljhan.
Završio je srednju ekonomsku školu i dalje se nije mogao školovati. Zbog bolesti oca i majke. Međutim, njegova energija i angažman tokom turbulentnih 90-ih godina prošloga vijeka, mogu poslužiti kao primjer budućim generacijama. Poštenje, kojim je zračio, odsustvo mržnje prema drugom i drugačijem, zatim njegova posvećenost vjeri, biće presudni da među Prizrencima, ali i šire, stekne mnoga prijateljstva. Svi koji su ga poznavali će vam potvrditi da je Jonus prema ljudima bio dobar, pažljiv i otvorenog srca, a u vjeri Božijoj do kraja iskren i predan.
Kod Jonusa je prava revolucija nastala družeći se s knjigama. Njega je sve interesiralo, iako je više bio željan vjerske literature. Bio je redovni čitalac Preporoda, Glasnika, Takvima ali i svih ostalih časopisa koji su u to vrijeme dolazili na Kosovo, iz Sarajeva ili Novog Pazara. Zanimala ga je historija, ali i aktuelna situacija u kojoj se tih teških godinama našao naš narod, kome je skoro stoljeće nepravedno bilo zabranjivano nacionalno ime Bošnjak.
Uz sam početak buđenja nacionalne svijesti Bošnjaka (tada Muslimana), u svojstvu delegata, 22. decembra 1990. godine u Sarajevu, prisustvuje osnivačkoj skupštini Muslimanskog omladinskog saveza. Godinu dana kasnije sa još nekolicinom aktivista iz Prizrena, formira ogranak MOS-a u Prizrenu.Ovom prilikom pomenuću aktiviste Musu Rustemija, Sejdiju Ibišija, Mumina Ametija, Mirsadu (Kanita) Alijagić...
Krajem 1991. godine u Sportskom centru „Sezai Surroi“ u Prizrenu, jedan je od pokretača i organizatora MOS-ovog općenarodnog skupa, na kojem će, osim bošnjačkih aktivista, folklornih grupa i poslenika kulture iz Prizrena, Župe, Gore i Podgora, učestvovati i brojni posjetioci sa Kosova, ali i BiH, Sandžaka, Makedonije te dijaspore.
Kao aktivista, tada mesdžida „Darus-Selam“ u Dušanovu (Arbana), uz pomoć džemata i imama, učestvuje u kreiranju vjersko-kulturnog života. Naročito, u organiziranju vjerske pouke tehora ilahija i kasida. Mahom sastavljenog od bošnjačkih omladinaca i polaznika vjerske pouke iz Prizrena, Župe, Gore i Podgora.
Jedno vrijeme su im zvaničnici tadašnjeg Odbora Islamske zajednice, dali na korištenje i prostor Sinan-pašine džamije, u kojoj je bio zabranjeno obavljanje namaza. Sve pod izgovorom vlasti da je pod zaštitom države i da će biti renovirana.
Vođen potrebama literature na bosanskom jeziku zbog ratnih dešavanja u BiH i prekida veza, maja mjeseca 1994. godine priređuje i objavljuje „Bajramski bilten“, brošuricu sa člancima vjersko-kulturnog i književnog sadržaja.
U isto vrijeme, sa Ćerimom Bajramijem, Mustafom Baljeom, Alijom Džogovićem, Muharemom Hadžijem, Refki Alijom, i još nekolicom saradnika iz skoro svih kosovskih krajeva gdje žive Bošnjaci, zatim iz Sandžaka, BiH, te nesebičnom podrškom Islamske zajednice Kosova, tačnije uredništva lista „Dituria Islame“, priređuje a kasnije postaje i član Redakcijskog odbora prvog časopisa na bosanskom jeziku na Kosovu, Revije za društvo, vjeru i kulturu „SELAM“. Prvi broj ovog lista je iz štampe izašao februara, 1995. godine.
U osmišljavanju ovog veoma bitnog, u to vrijeme jedinog medija na bosanskom jeziku, Jonus Hodža daje svoj ogroman doprinos. Nekoliko brojeva revije „Selam“, je čak pripremano u njegovoj kući, u jednoj sobici, gdje je bila smještena redakcija s jednim kompjuterom. On i njegovi saradnici u to vrijeme sve svoje aktivnosti uglavnom su radili volonterski, bez ikakve nadoknade, što se sa današnjeg aspekta čini skoro nemogućim.
Jednom riječju, bio je pionir, svojevrsni misionar, idealista, inicijator i realizator mnogih akcija, kojima je zajednički imenitelj bila afirmacija bošnjaštva na Kosovu. Ovdje ćemo pomenuti i organiziranje predpopisnih aktivnosti kako bi se podigla nacionalna svijest kod Bošnjaka Kosova, gdje je Jonus bio dio tima, ali i u organizaciju pjesničkih susreta i drugih kulturnih aktivnosti u to doba.
Dao je poseban doprinos u organiziranju Prvih susreta bošnjačkih pisaca Kosova, u junu 1997. godine, koji su održani u Mušnikovu, zajedno sa Susretima mektebske vjerske pouke.
Svoje umijeće je Hodža pokazao i u izdavaštvu. Pripremio je i objavio dvije knjige, koje su tretirale islamske teme: „Hrana (jela), alkohol i trgovina u svijetlu Kur'ana i Hadisa“ (1994), i „Žena u islamu“ (1995).
Međutim, društveni angažmani borba za ljudska prava Jonusa Hodže se završavaju prije samog izbijanja rata, 1998. godine. Tada je iz sigurnosnih razloga, kao i još neki bošnjački aktivisti koji su bili stalna meta bivšeg režima, bio primoran da s porodicom napusti Kosovo.
Sa svojom suprugom Jasminom i trojicom sinova, Amelom, Jasminom i Ammarom, iste godine se seli u Sarajevo, gdje formira svoj dom. Nije uspio da sebi obezbjedi stalan posao u tim poslijeratnim godinama u BiH, pa odlazi u Sienu (Italija) i radi građevinske poslove, od 1999. do 2014. godine. Nakon toga ide u Trst i tamo radi do 2016. godine. Posljednih pet godina svoga života radio je kao poštar u Njemačkoj, u gradu Jastetten (Baden-Württemberg).
U poslijepodnevnim satima, 30. novembra 2021. godine, nakon duge i teške bolesti, prestalo je da kuca veliko, Jonusovo srce.
Oni koji su ga poznavali posvjedočiće vam da je rahmetli Jonus Hodža bio snažan motivator našoj dijasporii u zemljama Zapadne Evrope. Naročito, u pogledu organiziranja skupova u cilju očuvanja vjerskih, kulturnih, nacionalnih i jezičkih prava, daleko od domovine. Bilježimo podatak da je tokom boravka u Sieni, nakon odobrenja opštinskih vlasti, uspio sam da organizira kolektivno klanjanje bajram-namaza u jednoj sportskoj sali.
Iako sam želio da izbjegnem neke stvari koje su me s njim vezivale posebno 90-tih, zbog eventualne subjektivnosti, ipak moram da kažem da mi je dva put srce plakalo za njim, kada je napustio Kosovo, i kada je preselio.
Ali sam i ponosan i radujem se što je iza sebe ostavio pismenu i obrazovanu djecu, danas uzorni akademski građani bh. društva.
U vrijeme pisanja ove priče o rahmetli Jonusu Hodži, stigla mi je, među ostalim, poruka iz Ciriha. Od Ibrahima Skenderija, našeg zajedničkog prijatelja, dugogodišnjeg bošnjačkog aktiviste i nekadašnjeg lektora u Selamu.
“Vidjeh vijest o preseljenju na Ahiret našeg Jonusa! Allahrahmet! Oni koji su imali tu čast biti u njegovom društvu, sarađivati i nositi breme buđenja i podizanja svijesti u religijskom, kulturološkom i političkom smislu će ga se vječno sjećati”. Napisao je Skenderi.
A uz sam kraj ove priče o ovom čovjeku, jedan od trojice Jonusovih sinova, Ammar Hodža, sa titulom mastera mašinskog inženjera, asistent na International University of Sarajevo, mi je kazao da se njegov otac nikada nije žalio na preteške bolove koje je imao već duže vrijeme, niti je ikada izgubio vjeru u Boga.
„Preselio je s šehadetom na usnama. Kao šehid. Ujedno mu se ispunila njegova posljednja želja, da mu tijelo i kosti pokrije zemlja bosanska“.
Uz prisustvo rodbine, prijatelja i komšija, dženaza rahmetli Jonusu Hodži je obavljena u Sarajevu, u subotu, 4. decembra 2021. godine, na gradskom mezarju Vlakovo.
Allah neka ga primi među svoje iskrene vjernike u Džennetu, njegovoj bližoj i daljoj rodbini kao i njegovim prijateljima, poznanicima i saborcima, tražim od Uzvišenog da im podari sabur te da ne zaborave njegovu požrtvovanost i predanost u borbi za naše bolje sutra.
Amin!
Završio je srednju ekonomsku školu i dalje se nije mogao školovati. Zbog bolesti oca i majke. Međutim, njegova energija i angažman tokom turbulentnih 90-ih godina prošloga vijeka, mogu poslužiti kao primjer budućim generacijama. Poštenje, kojim je zračio, odsustvo mržnje prema drugom i drugačijem, zatim njegova posvećenost vjeri, biće presudni da među Prizrencima, ali i šire, stekne mnoga prijateljstva. Svi koji su ga poznavali će vam potvrditi da je Jonus prema ljudima bio dobar, pažljiv i otvorenog srca, a u vjeri Božijoj do kraja iskren i predan.
Kod Jonusa je prava revolucija nastala družeći se s knjigama. Njega je sve interesiralo, iako je više bio željan vjerske literature. Bio je redovni čitalac Preporoda, Glasnika, Takvima ali i svih ostalih časopisa koji su u to vrijeme dolazili na Kosovo, iz Sarajeva ili Novog Pazara. Zanimala ga je historija, ali i aktuelna situacija u kojoj se tih teških godinama našao naš narod, kome je skoro stoljeće nepravedno bilo zabranjivano nacionalno ime Bošnjak.
Uz sam početak buđenja nacionalne svijesti Bošnjaka (tada Muslimana), u svojstvu delegata, 22. decembra 1990. godine u Sarajevu, prisustvuje osnivačkoj skupštini Muslimanskog omladinskog saveza. Godinu dana kasnije sa još nekolicinom aktivista iz Prizrena, formira ogranak MOS-a u Prizrenu.Ovom prilikom pomenuću aktiviste Musu Rustemija, Sejdiju Ibišija, Mumina Ametija, Mirsadu (Kanita) Alijagić...
Krajem 1991. godine u Sportskom centru „Sezai Surroi“ u Prizrenu, jedan je od pokretača i organizatora MOS-ovog općenarodnog skupa, na kojem će, osim bošnjačkih aktivista, folklornih grupa i poslenika kulture iz Prizrena, Župe, Gore i Podgora, učestvovati i brojni posjetioci sa Kosova, ali i BiH, Sandžaka, Makedonije te dijaspore.
Kao aktivista, tada mesdžida „Darus-Selam“ u Dušanovu (Arbana), uz pomoć džemata i imama, učestvuje u kreiranju vjersko-kulturnog života. Naročito, u organiziranju vjerske pouke tehora ilahija i kasida. Mahom sastavljenog od bošnjačkih omladinaca i polaznika vjerske pouke iz Prizrena, Župe, Gore i Podgora.
Jedno vrijeme su im zvaničnici tadašnjeg Odbora Islamske zajednice, dali na korištenje i prostor Sinan-pašine džamije, u kojoj je bio zabranjeno obavljanje namaza. Sve pod izgovorom vlasti da je pod zaštitom države i da će biti renovirana.
Vođen potrebama literature na bosanskom jeziku zbog ratnih dešavanja u BiH i prekida veza, maja mjeseca 1994. godine priređuje i objavljuje „Bajramski bilten“, brošuricu sa člancima vjersko-kulturnog i književnog sadržaja.
U isto vrijeme, sa Ćerimom Bajramijem, Mustafom Baljeom, Alijom Džogovićem, Muharemom Hadžijem, Refki Alijom, i još nekolicom saradnika iz skoro svih kosovskih krajeva gdje žive Bošnjaci, zatim iz Sandžaka, BiH, te nesebičnom podrškom Islamske zajednice Kosova, tačnije uredništva lista „Dituria Islame“, priređuje a kasnije postaje i član Redakcijskog odbora prvog časopisa na bosanskom jeziku na Kosovu, Revije za društvo, vjeru i kulturu „SELAM“. Prvi broj ovog lista je iz štampe izašao februara, 1995. godine.
U osmišljavanju ovog veoma bitnog, u to vrijeme jedinog medija na bosanskom jeziku, Jonus Hodža daje svoj ogroman doprinos. Nekoliko brojeva revije „Selam“, je čak pripremano u njegovoj kući, u jednoj sobici, gdje je bila smještena redakcija s jednim kompjuterom. On i njegovi saradnici u to vrijeme sve svoje aktivnosti uglavnom su radili volonterski, bez ikakve nadoknade, što se sa današnjeg aspekta čini skoro nemogućim.
Jednom riječju, bio je pionir, svojevrsni misionar, idealista, inicijator i realizator mnogih akcija, kojima je zajednički imenitelj bila afirmacija bošnjaštva na Kosovu. Ovdje ćemo pomenuti i organiziranje predpopisnih aktivnosti kako bi se podigla nacionalna svijest kod Bošnjaka Kosova, gdje je Jonus bio dio tima, ali i u organizaciju pjesničkih susreta i drugih kulturnih aktivnosti u to doba.
Dao je poseban doprinos u organiziranju Prvih susreta bošnjačkih pisaca Kosova, u junu 1997. godine, koji su održani u Mušnikovu, zajedno sa Susretima mektebske vjerske pouke.
Svoje umijeće je Hodža pokazao i u izdavaštvu. Pripremio je i objavio dvije knjige, koje su tretirale islamske teme: „Hrana (jela), alkohol i trgovina u svijetlu Kur'ana i Hadisa“ (1994), i „Žena u islamu“ (1995).
Međutim, društveni angažmani borba za ljudska prava Jonusa Hodže se završavaju prije samog izbijanja rata, 1998. godine. Tada je iz sigurnosnih razloga, kao i još neki bošnjački aktivisti koji su bili stalna meta bivšeg režima, bio primoran da s porodicom napusti Kosovo.
Sa svojom suprugom Jasminom i trojicom sinova, Amelom, Jasminom i Ammarom, iste godine se seli u Sarajevo, gdje formira svoj dom. Nije uspio da sebi obezbjedi stalan posao u tim poslijeratnim godinama u BiH, pa odlazi u Sienu (Italija) i radi građevinske poslove, od 1999. do 2014. godine. Nakon toga ide u Trst i tamo radi do 2016. godine. Posljednih pet godina svoga života radio je kao poštar u Njemačkoj, u gradu Jastetten (Baden-Württemberg).
U poslijepodnevnim satima, 30. novembra 2021. godine, nakon duge i teške bolesti, prestalo je da kuca veliko, Jonusovo srce.
Oni koji su ga poznavali posvjedočiće vam da je rahmetli Jonus Hodža bio snažan motivator našoj dijasporii u zemljama Zapadne Evrope. Naročito, u pogledu organiziranja skupova u cilju očuvanja vjerskih, kulturnih, nacionalnih i jezičkih prava, daleko od domovine. Bilježimo podatak da je tokom boravka u Sieni, nakon odobrenja opštinskih vlasti, uspio sam da organizira kolektivno klanjanje bajram-namaza u jednoj sportskoj sali.
Iako sam želio da izbjegnem neke stvari koje su me s njim vezivale posebno 90-tih, zbog eventualne subjektivnosti, ipak moram da kažem da mi je dva put srce plakalo za njim, kada je napustio Kosovo, i kada je preselio.
Ali sam i ponosan i radujem se što je iza sebe ostavio pismenu i obrazovanu djecu, danas uzorni akademski građani bh. društva.
U vrijeme pisanja ove priče o rahmetli Jonusu Hodži, stigla mi je, među ostalim, poruka iz Ciriha. Od Ibrahima Skenderija, našeg zajedničkog prijatelja, dugogodišnjeg bošnjačkog aktiviste i nekadašnjeg lektora u Selamu.
“Vidjeh vijest o preseljenju na Ahiret našeg Jonusa! Allahrahmet! Oni koji su imali tu čast biti u njegovom društvu, sarađivati i nositi breme buđenja i podizanja svijesti u religijskom, kulturološkom i političkom smislu će ga se vječno sjećati”. Napisao je Skenderi.
A uz sam kraj ove priče o ovom čovjeku, jedan od trojice Jonusovih sinova, Ammar Hodža, sa titulom mastera mašinskog inženjera, asistent na International University of Sarajevo, mi je kazao da se njegov otac nikada nije žalio na preteške bolove koje je imao već duže vrijeme, niti je ikada izgubio vjeru u Boga.
„Preselio je s šehadetom na usnama. Kao šehid. Ujedno mu se ispunila njegova posljednja želja, da mu tijelo i kosti pokrije zemlja bosanska“.
Uz prisustvo rodbine, prijatelja i komšija, dženaza rahmetli Jonusu Hodži je obavljena u Sarajevu, u subotu, 4. decembra 2021. godine, na gradskom mezarju Vlakovo.
Allah neka ga primi među svoje iskrene vjernike u Džennetu, njegovoj bližoj i daljoj rodbini kao i njegovim prijateljima, poznanicima i saborcima, tražim od Uzvišenog da im podari sabur te da ne zaborave njegovu požrtvovanost i predanost u borbi za naše bolje sutra.
Amin!
