Da li je moguće biti slijep, a da toga niste ni svjesni? Slučaj Caroline Casey, irske konsultantice i aktivistice koja ima očni albinizam dokazao je da je i to moguće, jer je ona tek u 17. godini otkrila da je slijepa.
"Kad sam odrastala nisam znala da nešto nije u redu sa mnom. Nosila sam naočale i bila iznimno nespretna, ali moje ocjene u školi nisu bile ništa drugačije od ostalih. Pojma nisam imala da sam zapravo legalno slijepa, a to sam otkrila tek u 17. godini slučajno razgovarajući s roditeljima", otkrila je Casey, prenosi Guardian.
Dodala je i kako je, prije gotovo 30 godina, posjetila okulistu kojem je spomenula da želi polagati vozački ispit, na što je on reagirao iznenađenjem. Ubrzo se otkrilo da su Caseyini roditelji krivi za to što ona ne zna da je slijepa i da ima genetsku očnu bolest koja uzrokuje trajni gubitak vida.
Inače, ljudi koji boluju od ove bolesti mogu razaznati lica izbliza i raspoznati oblike, ali sve dalje od jednog metra izgleda im kao nefokusirana slika na kameri.
"Nikad nisam naučila voziti, ali nisam dopustila da me težak gubitak vida sputava. Ispostavilo se da su moji roditelji znali da imam bolest još otkad sam imala šest mjeseci, nadzirali su je, ali mi nikada nisu rekli za nju. Ljudi me često pitaju da li sam bijesna na njih, ali ja nikada nisam njihovu odluku dovodila u pitanje. Mama je plakala dok mi je priznavala, ali mislim da je to zbog toga što joj je srce bilo slomljeno jer me više ne može štititi od surove istine", ističe Casey, koji je 17 godina živjela smatravši da nema nikakvo oboljenje.
Casey trenutno radi kao konsultantica u Dublinu, a pokrenula je i neprofitnu organizaciju za pomoć osobama s invaliditetom i zaključuje kako nikada nije zažalila što nije imala stručnu pomoć, jer je pronašla balans između snage i ranjivosti.
Dodala je i kako je, prije gotovo 30 godina, posjetila okulistu kojem je spomenula da želi polagati vozački ispit, na što je on reagirao iznenađenjem. Ubrzo se otkrilo da su Caseyini roditelji krivi za to što ona ne zna da je slijepa i da ima genetsku očnu bolest koja uzrokuje trajni gubitak vida.
Inače, ljudi koji boluju od ove bolesti mogu razaznati lica izbliza i raspoznati oblike, ali sve dalje od jednog metra izgleda im kao nefokusirana slika na kameri.
"Nikad nisam naučila voziti, ali nisam dopustila da me težak gubitak vida sputava. Ispostavilo se da su moji roditelji znali da imam bolest još otkad sam imala šest mjeseci, nadzirali su je, ali mi nikada nisu rekli za nju. Ljudi me često pitaju da li sam bijesna na njih, ali ja nikada nisam njihovu odluku dovodila u pitanje. Mama je plakala dok mi je priznavala, ali mislim da je to zbog toga što joj je srce bilo slomljeno jer me više ne može štititi od surove istine", ističe Casey, koji je 17 godina živjela smatravši da nema nikakvo oboljenje.
Casey trenutno radi kao konsultantica u Dublinu, a pokrenula je i neprofitnu organizaciju za pomoć osobama s invaliditetom i zaključuje kako nikada nije zažalila što nije imala stručnu pomoć, jer je pronašla balans između snage i ranjivosti.
